«Dan kada slavimo našu nebesku zaštitnicu sv. Stošiju, 15. siječnja, vrlo je značajan u našoj povijesti. Toga dana, 1992. g., Republika Hrvatska stekla je međunarodno priznanje. Bilo je to ostvarenje sna mnogih generacija Hrvata pri čemu su ključnu ulogu odigrali hrvatski branitelji na čelu s ondašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, pa su zaustavili agresora i oslobodili Hrvatsku», rekao je mons. Puljić u propovijedi, podsjetivši da se upravo te 1992. g. «rasplamsao rat, a agresija na Hrvatsku izmakla je kontroli Europske zajednice. Sjedinjene Američke Države zbog sukoba u Kuvajtu rezervirano su gledale na raspad Jugoslavije. Pad Vukovara te razaranje Dubrovnika bili su prijelomne točke nakon kojih više nije postavljano pitanje treba li Hrvatsku priznati, već kada to učiniti. ‘Badinterova komisija’ proglasila je  7. prosinca 1991. g. raspad Jugoslavije, pa je bio pravni temelj za priznanja Hrvatske i Slovenije koja su uskoro uslijedila», rekao je nadbiskup Puljić, podsjetivši i na tijek priznanja.

«Island je bio prva država koja je priznala Hrvatsku 19. prosinca 1991. g. Njemačka vlada i ostalih 11 članica Europske zajednice to su učinili 15. siječnja 1992. g. Dva dana prije njih učinila je to Sveta Stolica. Pridružile su im se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Uslijedilo je veliko slavlje na trgovima i ulicama Hrvatske i diljem svijeta gdje žive Hrvati», rekao je mons. Puljić, istaknuvši i riječi predsjednika Franje Tuđmana koje je 15. siječnja 1992. g. uputio preko televizije: «Dan 15. siječnja 1992. će biti zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti. Slavit ćemo noćas, a onda krećemo na posao u obnovu i izgradnju Hrvatske“.

U kontekstu međunarodnog priznanja Hrvatske uslijed agresije na Hrvatsku, prikladan je i navještaj Božje riječi na svetkovinu, kad se Sirah obraća svojim sunarodnjacima. „Želi ih učvrstiti u vjernosti i štovanju pravoga Boga, ohrabriti u kušnjama te očuvati od zavodljivosti poganske civilizacije. U to vrijeme izraelski puk proživljava teške dane. Prodiru poganski običaji pa se mnogi odriču vjere otaca i kidaju sveti savez. U takvim prilikama Sirah daje narodu praktične moralne opomene, pouke, smjernice i pravila mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i priprostom narodu“, rekao je mons. Puljić. Nakon toga dijela predviđen je Psalam 126, hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo, silna im djela učini Gospodin“.

„To je psalam pouzdanja i radosna hodočasnička pjesma povratnika koji spominje i slavi ‘silna djela koja im učini Gospodin’. Takva silna Božja djela i mi smo osjetili u teškim danima stradanja u Domovinskom ratu. U uspomenama na teške nevolje i muke, sjećamo se i molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, prema Europi i svijetu. Davidove čuvene psalme mi smo učinili svojima, pa ih prilagodili našim potrebama i vapajima” rekao je mons. Puljić, podsjetivši da su “u ratnom progonu stanovništva iz njihovih vjekovnih ognjišta, od BiH i Slavonije do Like i Dalmacije, kad je prijetila ozbiljna opasnost da ti krajevi ostanu pusti, pjesme poticale neka ljudi ne napuštaju svoja ognjišta i svoja svetišta”.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Govoreći o sv. Stošiji, nadbiskup je rekao kako je sv. Stošija «kao osobita Božja miljenica ušla u molitvu Prvoga Rimskoga kanona » te se « već na ovom svijetu proslavila osobitim djelima ljubavi prema siromasima, utamničenima i svima koji su oskudijevali. U svijet pun boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista koga je zavoljela još od svoje rane mladosti».

U kontekstu navještenog Pavlovoga poticaja kako nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove, “lakše nam je shvatiti zašto je naša dična zaštitnica pošla na lomaču s pjesmom na usnama. Pavao potiče svoje Kološane neka se kao izabranici Božji ‘zaodjenu u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost, jer to je sveza savršenstva’ koja stvara civilizaciju ljubavi. Posebice kada se gladnog nahrani, žednog napoji, siromaha odjene, bolesnog i utamničenika pohodi, žalosnog i nevoljnog utješi, uvredu oprosti i nepravdu strpljivo podnosi. To je ‘prepoznatljivi brevijar kršćanskih vrlina i dužnosti prema našim bližnjima’ na što nas i sveta Stošija poziva i podsjeća” rekao je nadbiskup Puljić.

Podsjetivši na stradale u razornom potresu koji je pogodio Sisačku biskupiju i Zagreb, nadbiskup je rekao da je bilo «lijepo osjetiti kako ljudi ne stoje prekriženih ruku, već traže načina kako pomoći i pomoći ljudima u nevolji. Želimo nasljedovati našu svetu zaštitnicu koja je „pomagala utamničene, njegovala bolesne i bodrila klonule; pazila na njih kao na zjenicu oka; hrabrila ih i tješila kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli“. Svjesni da nam je ona izvrstan primjer te uzvišen ures grada i Nadbiskupije, mi joj zahvalno kličemo: ‘Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Sada i uvijeke’» poručio je nadbiskup Puljić.

U misi su sudjelovali i zadarski župan Božidar Longin i gradonačelnik Branko Dukić.

Sv. Stošija zbog vjernosti Kristu i pomaganju kršćana u Rimskom carstvu podnijela je mučeničku smrt na Božić 304. g. u Srijemskoj Mitrovici za vrijeme Dioklecijanovih progona. Na početku mise nadbiskup i svećenici počastili su moći sv. Stošije koje se od 810. g. nalaze u mramornom sarkofagu u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale koja od tada i nosi ime sv. Stošije, rođenjem Rimljanke, mučeništvom Srijemkinje a štovanjem Zadranke. Časti se i na Istoku gdje su mnoge pravoslavne crkve posvećene sv. Anastaziji, odnosno Stošiji. Njene relikvije su bile dar zadarskom biskupu Donatu  jer je u 9. st. doprinio postizanju mira između Istoka i Zapada.