Večernjom molitvom u Vatikanu proslavljen spomendan na Koptske mučenike

Isus Krist, prvi mučenik

Isus svoje učenike ne naziva slugama, već prijateljima. To je dragocjeni dar koji Isus daje svojim učenicima. On im daruje sličan dar, samo ne riječima, nego plaćajući ga vlastitim životom, darujući samoga sebe za njih, na križu: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Duboka tajna kršćanskog mučeništva sažeta je u ovoj rečenici.

To se prije svega odnosi na samoga Isusa Krista koji na pretrpljeno nasilje nije odgovorio nasiljem i osvetom, već je nasilje preobrazio u ljubav prema nama ljudima. Jedina osveta koju Isus poznaje je križ, odnosno kategorično je to odbacivanje nasilja i ljubavi do kraja. Isus Krist je Dobri Pastir koji ne odustaje od ljubavne potrage za zalutalima čak ni onda kada se sile zla rasplamsaju u ljudima i kobno pogađaju samoga Dobrog Pastira. Na križu je i sam Isus Krist, Dobri Pastir, postao janje, stao na stranu zlostavljane janjadi i otkupio ih. Nigdje se njegova ljubav ne očituje tako konkretno i tako duboko kao na križu; križ je najradikalnija posljedica njegove ljubavi prema nama ljudima.

Isusov križ jasno pokazuje da ljubav ne može postojati bez da se ne uloži vlastiti život u korist drugih i to onda svjedoči što kršćanska vjera podrazumijeva pod žrtvom. Prava žrtva Isusa Krista ne sastoji se u žrtvovanju životinja ili prinošenju materijalnih dobara Bogu, nego leži u daru samoga sebe od strane Sina Ocu, za nas ljude. Nije moglo biti dovoljno to što bi Isus Bogu ponudio materijalne stvari: životinje ili druge darove, kao što se događalo u Jeruzalemskom hramu. Isus nije ponudio ništa osim samoga sebe. Zbog toga je postao novi Hram i uveo novi oblik štovanja u svijet, ostvarivši ga na križu po daru svoga života za nas.

Ova nova liturgija je žrtva koju je Isus podnio ne samo da nam pokaže svoju ljubav riječima, apstraktnim izjavama, nego da iskusimo njegovu ljubav, koja je bezgranična, u daru njegova života. Križ je očitovanje Isusove najveće ljubavi; pokazuje da je Isus Krist prvi mučenik, a samim time i pravi čovjekov prijatelj.

Mučeništvo kao sudjelovanje u Kristovom vazmenom otajstvu

Isusova je muka prvo mučeništvo, a u isto vrijeme uzorni je primjer mučeništva kršćana koji žive u njegovu nasljedovanju i daju svoje živote za ljubav prema njemu, sudjelujući tako u njegovu mučeništvu. Prvotno Isusovo mučeništvo pokazuje što je mučenik u kršćanskom duhu. Kao što se Isus potpuno suobličio s voljom nebeskog Oca za nas ljude i dao svoj život na križu zbog svoje beskrajne ljubavi prema nama, tako ni kršćanski mučenik ne traži mučeništvo, ali ako mučeništvo neizbježno dođe, preuzima ga na sebe, kao posljedicu odanosti prema vjeri.

Prema tome, sama činjenica da je netko ubijen, ne predstavlja mučeništvo prema tradiciji Katoličke Crkve. Kršćanina ne čini mučenikom sama smrt, nego njegova nakana, ali i njegovo nutarnje nagnuće, kako je to zapisao i sveti Augustin: „Christi martirem non facit poena, sed causa“. Ako uzmemo Isusa Krista kao primjer kršćanskog mučeništva, onda će njegov prepoznatljiv znak biti ljubav. Mučenik ostvaruje pobjedu ljubavi nad mržnjom i smrću. Kršćansko mučeništvo pokazuje se kao najviši čin ljubavi prema Bogu i prema braći i sestrama u vjeri, kako je to naglasio Drugi vatikanski koncil: „mučeništvo, dakle, kojim se učenik usličnjuje Učitelju koji je slobodno prihvatio smrt za spas svijeta i njemu se u prolijevanju krvi suobličuje, Crkva smatra iznimnim darom i vrhovnim dokazom ljubavi.“[1]

Žrtvom vlastitoga života posvjedočili su to i koptski pravoslavni mučenici koji su 15. veljače 2015. okrutno ubijeni u Libiji i kojih se danas sa zahvalnošću spominjemo zbog njihova svjedočanstva vjere. Također, čineći to, podsjetili su na stvarnost koju smo skloni zaboraviti ili čak potisnuti, ali koju je Isus jasno predvidio: „Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili,
i vas će progoniti“ (Iv 15,20). Prema ovim Isusovim riječima, moramo realno pretpostaviti da nasljedovanje Isusa Krista može uključivati ​​i mučeništvo, kao najviše svjedočanstvo ljubavi. Mučenici Crkve nisu rubna pojava, nego čine njezino temeljno uporište.

Mučeništvo je bitan aspekt kršćanstva. To se uvjerenje više puta pokazalo istinitim kroz povijest Crkve. To se potvrđuje i u današnjem svijetu, gdje ima još više mučenika u odnosu na vrijeme progona kršćana u prvim stoljećima. Osamdeset posto svih onih koji su danas progonjeni zbog svoje vjere su kršćani. Trenutno je kršćanska vjera najprogonjenija religija. Kršćanstvo je ponovno postalo mučenička Crkva, u neusporedivoj mjeri.

Ekumenizam mučenika

Tu je stvarnost posebno istaknuo papa Ivan Pavao II., kada je u godini jubileja 2000. godine ispred rimskog Koloseuma, povijesno simboličnim mjestom, u nazočnosti visokih predstavnika raznih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica održao ekumensko slavlje na spomen mučenika 20. stoljeća, ali i kako bi se čulo njihovo svjedočanstvo vjere. Ovo slavlje jasno je pokazalo da danas sve kršćanske Crkve i crkvene zajednice imaju svoje mučenike. Današnji kršćani nisu progonjeni zato što pripadaju određenoj kršćanskoj vjerskoj zajednici, već zato što su kršćani. Mučeništvo je sada ekumensko, toliko da moramo govoriti o istinskom ekumenizmu mučenika, kao što je papa Ivan Pavao II. posebno primijetio: „Svjedočanstvo dano Kristu sve do prolijevanja krvi postalo je zajednička baština katolika, pravoslavaca, anglikanaca i protestanata“[2].

U ekumenizmu mučenika papa Ivan Pavao II. već je prepoznao temeljno jedinstvo među nama kršćanima i izrazio je nadu da mučenici mogu pomoći kršćanstvu da ponovno otkrije puno zajedništvo. Mučenici su zapravo „najznačajniji dokaz da se svaki element podjele može nadići i nadvladati u potpunom daru sebe za stvar Evanđelja“[3]. Kao što je prvobitna Crkva bila uvjerena da će krv mučenika biti sjeme novih kršćana, tako i danas možemo gajiti nadu u vjeri da bi se krv mnogih mučenika našeg vremena jednog dana mogla pokazati kao sjeme punog ekumenskog jedinstva Tijela Kristova, koje je ranjeno tolikim podjelama. Uostalom, u krvi mučenika – možemo biti sigurni – već smo postali jedno.

Također, ekumenizam mučenika postavlja pred nas veliki izazov koji je papa Franjo sažeo u nezaboravnoj rečenici: „Ako nas neprijatelj spaja u smrti, tko smo mi da nas razdvaja u životu?“[4] Zapravo, patnja tolikih kršćana u današnjem svijetu zajedničko je iskustvo koje nam pomaže da se približimo jedni drugima. A zajedništvo mučenika nedvojbeno govori rječitije od podjela koje nas i danas dijele.

U tom duhu krvnog ekumenizma papa Franjo je uvijek smatrao vrlo važnim svjedočanstvo koptskih pravoslavnih mučenika. Uvrštavajući ih u Rimski martirologij kao „znak duhovnog zajedništva koje spaja naše dvije Crkve“, želio je pokazati da su koptski pravoslavni mučenici svjedoci vjere i u Katoličkoj Crkvi, te da su stoga i naši mučenici.

Zahvalni za utješno obećanje dubokog zajedništva u vjeri, a posebno zahvalni za veliko svjedočanstvo vjere koptske braće, molimo ove mučenike da zagovaraju u nebu za nas i za naše Crkve i da nas ojačaju u vjeri. Pojam „mučenik“ potječe od grčke riječi „martys“ i znači „svjedok“. Budući da smo svi pozvani svjedočiti vjeru riječju i životom, potrebno nam je svako ohrabrenje koje možemo dobiti od svjedočanstava mučenika, a danas posebno od koptskih pravoslavnih mučenika. Amen.

[1] Lumen gentium, br. 42.

[2] Ivan Pavao II., Tertio millennio adveniente, br. 37.

[3] Ivan Pavao II., Ut unum sint, br. 1.

[4] Franjo, Govor Pokretu obnove u Duhu, 3. srpnja 2015.