Veliki jubilej poziva sve vjernike u misiju ad gentes

Draga braćo i sestre!
1. Godišnje obilježavanje Svjetskoga misijskog dana, koji će se slaviti 22. listopada 2000., predstavlja poziv na ponovno posvješćivanje misionarske dimenzije Crkve i podsjeća nas na nužnost misije ad gentes, koja se “tiče svih kršćana, svih biskupa i župa, crkvenih ustanova i udruženja” (Redemptoris missio, 2). Ove je godine taj dan bogatiji značenjem u svjetlu Velikog jubileja, godine milosti, proslave spasenja koje Bog, u svojoj milosrdnoj ljubavi, nudi cijelome ljudskom rodu. Slaviti spomen dvijetisućite godišnjice Isusova rođenja znači slaviti i rođenje misija: Krist je prvi i najveći Očev misionar. Rođeno s utjelovljenjem Riječi, misijsko se djelo nastavlja u vremenu po crkvenom naviještanju i svjedočenju. Jubilej je pogodno vrijeme za cijelu Crkvu da djeluje, zahvaljujući Duhu, s novim misijskim zanosom.
Upućujem stoga poseban i srdačan poziv svim krštenicima da budu glasnici Evanđelja i poniznom hrabrošću odgovore na Gospodinov poziv i potrebe muškaraca i žena našega doba. Mislim na biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, vjernike laike; mislim na vjeroučitelje i ostale pastoralne djelatnike kojima je, na različitim razinama, misija ad gentes smisao života i koji ustrajavaju unatoč velikim poteškoćama. Crkva je zahvalna predanom služenju onih koji, toliko puta, “siju u suzama…” (usp. Ps 126,6). Oni znaju da njihovi napori i njihovo trpljenje neće biti uzaludni, već da će naprotiv biti kvasac zahvaljujući kojem će u srcima drugih apostola niknuti želja da se i sami posvete plemenitom služenju evanđelju. U ime Crkve zahvaljujem im i potičem ih da ustraju u svojoj velikodušnosti: Bog će im obilno uzvratiti.
2. Mislim i na tolike koji bi mogli započeti ili produbiti zauzimanje u naviještanju Evanđelja života. Svi su oni na različite načine pozvani nastaviti u Crkvi Isusovo poslanje. To je zasluga slave: onaj koji je pozvan na jedinstven je način povezan s Kristovom osobom da, kako kaže božanski Učitelj, vrši ista njegova djela: “Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu” (Iv 14,12). Svi su pozvani surađivati polazeći od vlastitih životnih prilika. U ovome vremenu milosti i milosrđa posebno upozoravam da je potrebno upregnuti sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije i misije ad gentes. Nijedan vjernik, nijedna crkvena ustanova ne smiju izbjeći najuzvišenijoj obvezi naviještanja Krista svim narodima (usp. Redemptoris missio, 3). Nitko se ne smije osjećati izuzetim od osobne suradnje u vršenju Kristova poslanja koje se nastavlja u Crkvi. Doista, kao nikada prije aktualan je Isusov poziv: “Idite i vi u vinograd” (Mt 20,7).
3. Kako se ovdje posebno ne prisjetiti, s ljubavlju i dubokim suosjećanjem, tolikih misionara, mučenika vjere koji su, poput Krista, položili svoj život prolivši vlastitu krv? Bilo ih je bezbroj i u 20. stoljeću u kojem je “Crkva ponovno postala Crkva mučenika” (Tertio millennio adveniente, 37). Da, otajstvo je križa uvijek prisutno u životu kršćana. Pisao sam u enciklici Redemptoris missio: “Kao i uvijek u povijesti kršćanstva, #!martiri#!, tj. svjedoci, mnogobrojni su i na putu evanđelja prijeko potrebni” (45). U misli nam se vraćaju Pavlove riječi Filipljanima: “Jer vama je dana milost: #!za Krista#!, ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti” (Fil 1,29). Isti apostol hrabri Timoteja, svog učenika, da bez stida zajedno s njim trpi za evanđelje, po snazi Božjoj (usp. 2 Tim 1,8). Cjelokupno poslanje Crkve i, na osobit način, misija ad gentes, treba apostole spremne ustrajati do kraja, vjerne primljenom poslanju, koračajući istim putem kojim je Krist prošao, “putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe do smrti…” (Ad gentes, 5). Neka svjedoci vjere, kojih se spominjemo, budu uzor i poticaj svim kršćanima da navještaj Krista shvate kao vlastitu zadaću.
4. U tome nastojanju kršćanin nije sam. Istina je da postoji nesrazmjer između ljudskih snaga i veličine poslanja. Zajedničko i izvorno iskustvo govori nam da nismo dostojni te zadaće. No, isto je tako istina da je “naša sposobnost od Boga. On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza” (2 Kor 5b-6a). Gospodin nikada ne napušta one koje poziva u svoju službu. “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode… I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 18-20). Trajna Gospodinova prisutnost u njegovoj Crkvi, osobito po riječi i sakramentima, jamstvo je djelotvornosti njezina poslanja. Njega danas ostvaruju muškarci i žene koji su iskusili spasenje u vlastitoj krhkosti i slabosti i koji ga svjedoče svojoj braći sa sviješću da smo svi pozvani istoj punini života.
5. Kao što sam maloprije spomenuo, i perspektiva Velikog jubileja, kojeg upravo slavimo, usmjerava nas prema većem misionarskom zauzimanju ad gentes. Dvije tisuće godina od početka misija još uvijek postoje široka zemljopisna, kulturalna, ljudska i društvena područja do kojih Krist i njegovo evanđelje nisu doprli. Zar možemo prečuti poziv koji dopire iz takvih prilika? Onaj koji je iskusio radost susreta s Kristom ne može je zadržati za sebe već mora njome zračiti. Moramo odgovoriti na neizgovoreni doziv evanđelja koji dopire iz svih dijelova svijeta, isti onaj koji je upućen apostolu Pavlu na njegovu drugom putovanju: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” (Dj 16,9). Evangelizacija je “pomoć” ponuđena čovjeku jer se Sin Božji utjelovio da omogući čovjeku ono što svojim vlastitim snagama ne može postići: “Božje prijateljstvo i milost, nadnaravni život koji jedini može ispuniti najdublje čežnje čovjekova srca… Crkva, naviještajući Isusa Nazarećanina, pravoga Boga i savršenog čovjeka, svakome ljudskom biću nudi mogućnost da bude #!pobožanstvenjen#! i tako postane više čovjek. To je jedini put po kojem svijet može otkriti svoj uzvišeni poziv i u punini ga odjelotvoriti u spasenju koje je Bog ostvario” (Incarnationis mysterium, 2).
Moramo osim toga biti duboko svjesni činjenice da je evangelizacija također najvrsnije služenje čovječanstvu, budući da ga pripravlja na ostvarenje Božjeg nauma koji želi sebi privesti sve ljude i učiniti ih braćom koja će biti oslobođena nepravdi i ispunjena osjećajima istinske solidarnosti.
6. Želim sada svoj pogled upraviti prema brojnim djelatnicima osobite misije ad gentes: na prvome mjestu prema biskupima i njihovim suradnicima, svećenicima, istodobno podsjećajući na djelovanje ženskih i muških misijskih ustanova. Posebno želim spomenuti katehete na misionarskim područjima: oni su ti koji “na osobit način zavređuju ime #!vjeroučitelj#!… Crkve koje danas doživljavaju procvat ne bi bile izgrađene bez njih” (Catechesi tradendae, 66).
Koncilski dekret o misijskoj djelatnosti Crkve o njima piše: “Isto je tako vrijedna pohvale ona za misijsko djelovanje među poganima tako jako zaslužna četa katehista, muževa i žena, koji, prožeti apostolskim duhom, uz velike napore doprinose izvanrednu i u svakom pogledu potrebnu pomoć za širenje vjere i Crkve” (Ad gentes, 17). Radeći s velikim trudom i misionarskim žarom oni nesumnjivo predstavljaju najdjelotvorniju potporu misionarima u brojnim zadaćama. Nerijetko su, zbog pomanjkanja službenika, upravo onih koji snose najveći teret odgovornosti za široka područja na kojima vode male zajednice, vršeći službu predvoditelja molitvenih sastanaka, liturgijskih slavlja Službe riječi, tumačenja nauka i organiziranja caritasa.
Zbog tolike važnosti njihove uloge nužan je njihov odgoj, odnosno “ozbiljnija doktrinalna i pedagoška priprava, trajna duhovna i apostolska obnova” (Redemptoris missio, 73). Njihov je rad uvijek nužan. Želim da poraste osjetljivost Crkve za njihovo djelovanje. Odgoj kateheta, kao i cjelokupnoga misionarskoga osoblja, pastoralni je prioritet; to takorekuć predstavlja “ulaganje u osobe”, budući da će samo dobro pripremljeni evangelizatori i odgojitelji moći učinkovito pridonijeti izgradnji Crkve.
7. Veliko je to područje i ostaje još toliko toga za učiniti: nužna je suradnja svih. Doista, nitko nije toliko siromašan da ne može ništa dati. U misijama se nadasve sudjeluje putem molitve, bogoslužja ili u skrovitosti vlastitog doma, žrtvom i prinošenjem Bogu vlastitih trpljenja. To je prvotna suradnja koju svatko može pružiti. Važno je potom ne uskraćivati ekonomsku pomoć toliko neophodnu brojnim mjesnim Crkvama. Poznato je da se prilozi koji se prikupe na taj dan, uz odgovornost Papinskih misijskih djela, u cijelosti namjenjuju potrebama misija u cijelome svijetu. Ovom prigodom želim izraziti duboku zahvalnost toj hvalevrijednoj crkvenoj ustanovi koja već 74 godine priređuje taj dan, pobuđujući misionarski žar u cijelom Božjem narodu, podsjećajući da su svi, od djece do odraslih, od biskupa do svećenika, od redovnika do vjernika laika, pozvani biti misionari u svojim mjesnim zajednicama, zajednički se otvarajući potrebama opće Crkve. Poticanje na misije i misijska suradnja, koje promiču Papinska djela, predstavljaju Božjem narodu misije kao dar: darivanje samih sebe i materijalnih i duhovnih dobara na dobrobit cijele Crkve (usp. Redemptoris missio, 81).
Nadalje, taj će se dan ove godine posebno svečano obilježiti u Rimu proslavom Svjetskoga misijskog kongresa, na kojem će se okupiti članovi Papinskih misijskih djela iz svih dijelova svijeta, predstavljajući mjesne Crkve svih kontinenata, kao znak univerzalnosti Isusove poruke spasenja. Ja ću osobno, ako Bog da, s radošću predsjedati tom značajnom slavlju.
8. Draga braćo i sestre, neka ove moje riječi budu ohrabrenje svima onima kojima je na srcu misionarsko djelovanje. Slaveći jubilej Svete godine 2000. “cijela je Crkva još zauzetija za novi misijski događaj. Moramo u sebi gajiti tjeskobu apostola da drugima prenesemo svjetlost i radost vjere te za taj ideal moramo odgajati sav Božji narod” (Redemptoris missio, 86). Duh Božji je naša snaga! On, koji je očitovao svoju moć u poslanju Isusa, pozvanog “blagovjesnikom biti siromasima… proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,18), razliven je u svim vjerničkim srcima (usp. Rim 5,5), odredivši nas da budemo svjedoci Gospodinovih djela.
Neka nam Sveta Djevica, Majka Kristova i Majka vjernika, žena potpuno poslušna Duhu Svetome, pomogne da u svakoj prigodi ponavljamo njezin “da” Božjem planu spasenja, u službi nove evangelizacije.
S tim osjećajima svima vama, koji se ne štedeći same sebe zauzimate u velikoj misiji ad gentes, i vašim zajednicama od srca podjeljujem posebni apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 11. lipnja 2000., na svetkovinu Duhova

Ivan Pavao II.

1

1