Velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj

U subotu 5. rujna, oko 4.45 ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije počeli su se okupljati vjernici iz triju velikogoričkih ali i iz župa Velikogoričko-odranskog dekanata kao i iz susjedne Sisačke biskupije i grada Zagreba. Rijeka hodočasnika po 29. put krenula je izreći zahvalu Majci Božjoj što je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih razaranja.

Prije 29 godina, 3. rujna 1991., monsinjor Josip Frkin, ondašnji župnik velikogoričke župe Navještenja, dao je zavjet Mariji ako njezinim zagovorom Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja vjernici će pješice hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i natrag. Marija je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu a vjernici su zavjet ispunili hodočasteći do Bistrice i natrag 26. i 27. rujna 1992. Na kraju tog zavjetnog zahvalnog hodočašća neki su vjernici pitali hoće li se hodočastiti i nagodinu. I tako je Velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj postalo tradicionalno.
Nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova župnika Norberta Ivana Koprivca kolona hodočasnika krenula je za križem, kroz mrak, put Kobilića i kapele Majke Božje Karmelske gdje su izmolili jutarnji Angelus. Ove godine, uz župnika velikogoričke župe Navještenja Marijina Norberta Ivana Koprivca i kapelana Tonija Potrebića pješačio je i župnik velikogoričke župe bl. Alojzija Stepinca velečasni Luka Brešić.

Uz zahvalu i vapaj u srcu, a molitvu i pjesmu na usnama, hodočasnicima su dva sata hoda do Ščitarjeva, gdje su ih na ulazu u mjesto dočekali konjanici – mladići obučeni u uniforme kakve su nosili vojnici rimske Andautonije, prošla kao tren. Kao i brojnih prijašnjih godina domaćini ovog drevnog antičkog grada pripremili su hodočasnicima doručak koji su im nudili s osmjehom na licu. Ove godine, zbog specifičnih uvjeta izazvanih korona-krizom, hodočasnicima su podijeljeni lunch paketi.

Nakon doručka hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, oni srednje dobi i stariji, poznati i manje poznati Velikogoričani – nastavili su dalje za križem autoputom. S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici, netko po prvi, netko deseti, a netko po dvadeset i deveti put, nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta u Mariji Bistrici. Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima. Nakon odmora u Soblincu slijedio je put prema brežuljcima Kašine i Laza. Umorni ali radosni hodočasnici stigli su u Bistričko svetište oko 15 sati, iako su vjernici nastavili pristizati još dugo nakon toga. Uslijedio je pojedinačni pozdrav Majci Božjoj Bistričkoj malo drugačiji ove godine zbog epidemioloških uputa.
Vrijeme do središnjeg događaja hodočašća – Euharistijskog slavlja – hodočasnici su ispunili pristupajući sakramentu ispovijedi, odmarajući i okrepljujući tijelo ili pak moleći Križni put uspinjući se na Kalvariju.

Crkva na otvorenom bila je ispunjena mnoštvom vjernika, onih koji su pristigli pješice kao i onih koji su automobilima došli kako bi sa svojim obiteljima sudjelovali na euharistiji.

U zajedništvu sa svećenicima velikogoričko-odranskog dekanata Misu u 18 sati predvodio je prečasni Domagoj Matošević, rektor svetišta Majke Božje Bistričke.

Svoju propovijed prečasni Matošević započeo je osvrćući se na Lukino Evanđelje o Isusovom hodočašću s roditeljima u Jeruzalem povezujući ga s velikogoričkim hodočašćem.

Napomenuo je kako je Sveta Obitelj hodočastila u Jeruzalem svake godine i bilo im je to hodočašće važno. “I naša hodočašća važna su za naš život posebno za naš duhovni život. I vi dragi velikogorički hodočasnici idete na ovo hodočašće već 29. put. Zahvaljujete za dar mira, slobode i vašeg zajedništva. Postajete dio tradicije i povijesti ovog svetišta. Koliko se bogatstvo krije u ovom svetišt jer su toliki došli i duhovno ga natopili. Hodočašća nam puno znače jer su ona slika našeg života. Najljepši trenutak je kad nakon višesatnog hoda, od ranih jutarnjih sati, dođete i ugledate baziliku. Neki hodočasnici tada počnu plakati i dožive mistično iskustvo jer su došli do cilja. Ljudski život bez cilja nema smisla. Cilj nam daje svrhovitost života. Možda vam je bilo teško, možda biste i odustali da niste imali cilj – doći do Marije Bistrice. U životu mi kršćani imamo cilj – ljubiti Boga i bližnjega svim srcem i umom. Hodočašće je trenutak kad molimo Gospodina da nam pokaže cilj života, da nam osmisli korake i da budemo radosni. U jednom hodočasničkom danu mi dijelimo život. Puno ste na ovom hodočašću molili, razgovarali, možda i pričali viceve, možda ste se dotaknuli i politike i sporta. Koliko je različitih tema. U toku jednog dana dijelimo život i razgovaramo o različitim temama. Bog to želi jer ljepše je kad slušamo jedni druge, kad upijamo jedni od drugih. Hodočašće nas poziva na pokajanje, pomirbu, priznanje o vlastitom životu. Dva tjedna prije vašeg je hodočašće koje mi ovdje u Mariji Bistrici nazivamo “konjsko hodočašće” jer dolaze hodočasnici s konjima i kolima koje svećenik blagoslivlja. Jedna mi je župljanka nakon tog blagoslova rekla ‘Velečasni baš se jako “čujete”’, misleći smrdite. Možda se i vi, nakon napornog hoda, večeras u ovoj Crkvi na otvorenom ‘čujete’. Najbolje je da Bogu predamo svoju trulež i svoj smrad jer on nas ljubi baš takve, smrdljive. On se utjelovio u štali. Bog ne želi da se šminkamo već želi doći u našu bijedu da nam daruje milosrđe. Molimo Gospodina da nas pomiri, darujmo mu ljude koji su nas povrijedili i koje smo mi povrijedili, jer kršćani su ljudi mira“, zaključio je propovijed prečasni Matošević.

Nakon euharistije hodočasnici su se u privatnoj pobožnosti oprostili s Marijom ophodom oko oltara.
I ove su se godine s radošću u organizaciju hodočašća uključili dobrovoljci – redari. Iako je bio veliki posao osigurati vjernike, posebice duž autoceste, službenici Policije, Hrvatskih cesta i autocesta, odradili su to s poštovanjem. Posebnu brigu i ljubav u ovo hodočašće uložili su vjernici zaduženi za medicinsku skrb, saniranje žuljeva i drugih ozljeda, kao i djelatnici Hitne službe, Saniteta i velikogoričke taksi i vatrogasne službe koji su neumorno prevozili onemoćale.