Papa je na svečanosti poručio da nije potrebno stvoriti drugu Crkvu nego „drukčiju Crkvu“, otvorenu novostima koje Bog želi predložiti, slušajući, hodeći s duhom, jer “Duh nam je potreban, potreban nam je uvijek novi Božji dah koji oslobađa od svakog zatvaranja, oživljava ono što je mrtvo, prekida lance”. Sinoda je proces, ne bez rizika, ali je također put koji valja zajedno proći kako bi se iskoristile velike prilike.  Sinoda nije parlament, nije ni istraživanje, nego crkveni trenutak, a protagonist je Duh Sveti, poručio je Papa.

Na početku govora istaknuo je ključne riječi sinode: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Primijetivši da su zajedništvo i poslanje „teološki izrazi“, Papa je dodao da oni označavaju otajstvo Crkve kojega se valja spominjati. Drugi vatikanski sabor pojasnio je da zajedništvo izražava samu narav Crkve, i istodobno potvrdio da je Crkva primila poslanje naviještanja i uspostavljanja Kristova i Božjega kraljevstva u svim narodima. Zatvarajući Sinodu 1985. godine, i sv. Ivan Pavao II. istaknuo je da je narav Crkve ‘koinonia’ (zajedništvo); iz njega proizlazi poslanje Crkve da bude znak intimnoga sjedinjenja ljudske obitelji s Bogom, pojasnio je papa Franjo.

Zajedništvo i poslanje mogli bi ostati pomalo apstraktni pojmovi ako se ne njeguje crkvena praksa koja izražava konkretnost sinodalnosti na svakom koraku hoda i djelovanja, promičući stvarno uključivanje svih i svakoga, istaknuo je Papa, dodajući da je sinoda doista korisna ako postane živi izraz Crkve, djelovanja obilježenoga istinskim sudjelovanjem.

Sudjelovanje je potreba krsne vjere. Iz krštenja proizlazi jednako dostojanstvo djece Božje, unatoč razlikama u službama i karizmama. Zbog toga su svi pozvani sudjelovati u životu Crkve i u njezinu poslanju. Sudjelovanje svih prijeko je potrebna crkvena obveza, poručio je papa Franjo.

Druga je opasnost intelektualizam. Učiniti sinodu nekom vrstom studijske skupine, s učenim, ali apstraktnim govorima o problemima Crkve i nevoljama svijeta; (…) gdje se djeluje površno i svjetovno te završavajući na kraju u uobičajenim sterilnim ideološkim i stranačkim klasifikacijama, odvajajući se od stvarnosti svetoga Božjeg naroda, od konkretnoga života zajednica raširenih u svijetu.

Treća opasnost na koju je upozorio papa Franjo jest iskušenje nepokretnosti. Izraz „uvijek se tako radilo“ otrov je u životu Crkve, istaknuo je Papa. Tko se kreće unutar tog horizonta, i ne primjećujući griješi, jer ne shvaća ozbiljno vrijeme u kojem živimo. Opasnost je tada da se na kraju usvoje stara rješenja za nove probleme. Zbog toga je važno da sinoda bude doista takva, proces u tijeku; neka lokalne Crkve uključi u zanosni i utjelovljeni rad koji utiskuje stil zajedništva i sudjelovanja.

Papa je potom potaknuo da tu prigodu susreta, slušanja i razmišljanja doživimo kao vrijeme milosti koje nam, u radosti evanđelja, omogućuje da iskoristimo tri prilike. Prva je ta da strukturalno, a ne slučajno, krenemo prema sinodalnoj Crkvi; otvorenom mjestu na kojemu se svi osjećaju kao kod kuće i gdje mogu sudjelovati. Zatim, sinoda nam daje priliku da postanemo Crkva koja sluša; i treće, daje nam priliku da postanemo Crkva blizine. Božji je stil blizina, suosjećanje i nježnost. Ako se to ne postigne, neće biti ni Crkve blizine. Crkva koja se ne odvaja od života, koja preuzima na sebe slabosti i siromaštva našega vremena, liječeći rane i ozdravljajući slomljena srca Božjom utjehom.

Nije potrebno stvoriti drugu Crkvu nego drukčiju Crkvu, i upravo je to izazov; Crkvu otvorenu novosti koju joj Bog želi predložiti. Zbog toga se Sveti Otac nada da će ta sinoda biti vrijeme u kojemu će boraviti Duh Sveti, jer potreban nam je Duh, uvijek novi dah Boga, koji oslobađa od svakog zatvaranja, oživljava ono što je mrtvo, prekida lance i širi radost. Duh Sveti je Onaj koji nas vodi kamo Bog želi, a ne kamo bi nas povele naše ideje i naš osobni ukus, poručio je papa Franjo.