Svečano misno slavlje u crkvi sv. Euzebija i Poliona predvodio je biskupski vikar Vojnog ordinarijata pri Ministarstvu unutarnjih poslova RH fra Frano Musić u koncelebraciji devetorice svećenika i redovnika, među kojima je bio i kapelan policijske kapelanije „Sveti Euzebije i Polion“ PU vukovarsko-srijemske sa sjedištem u Vinkovcima vlč. Ivan Begović.

Prigodne uvodne pozdrave i riječi dobrodošlice na početku je izrekao domaći župnik mons. Tadija Pranjić.
“Uvijek sam s ovoga mjesta isticao, a želim i danas reći, makar ima čudnih mišljenja koja se u posljednje vrijeme javljaju, hrvatska policija je zaslužila posebno poštovanje u vrijeme početka Domovinskoga rata i velikosrpske i crnogorske agresije na RH, koja je bila jedina oružana organizirana snaga, i koja se pridružila svome napadnutom hrvatskome narodu, te je pomogla stvaranju Oružanih snaga RH, Zbora narodne garde, što je rijetkost uopće u povijesti ratovanja europskih zemalja”.

Kad se god hrvatski narod našao u opasnosti, Katolička Crkva ga je branila

“Bili smo nepravedno napadnuti i policija je pomogla i učinila mnogo toga. Kasnije se vratila u svoje službe, sudjelujući u svim operacijama hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, na poseban način u operaciji Oluja. I zato danas želim da u svojoj duši i u svome srcu budete ponosni. Ono što je važno jest da od tragedije Borova Sela, kad se vidjelo što nam se sprema, policija ni trenutka nije imala dvojbi kako postupiti. Kad se god hrvatski narod našao u opasnosti, Katolička Crkva ga je branila. Htjeli su nam uzimati teritorij, htjeli su nas rascjepkati na, ne znam koliko komada, prijetili nam ovako i onako, govorili da ćemo za tjedan dana biti gotovi i okupirani, i da će Hrvatska biti velika onoliko koliko se bude moglo vidjeti s tornjeva zagrebačke katedrale”.

“Prevarili su se u računu, jer je bila jedna fina mladost koja je obranila i Hrvatsku i hrvatski narod, i zato ću se danas sjetiti posebno naših hrvatskih branitelja, pomolit ćemo se za njih, biti zahvalni što nam je Bog dao slobodu, Domovinu, upravo zahvaljujući i hrvatskoj policiji i Hrvatskoj vojsci”, rekao je mons. Pranjić.

U homiliji je predvoditelj misnog slavlja rekao kako svjedočanstvo života i mučeništva današnjih svetaca ne slabi s vremenskim protekom ni odmakom koji se mjeri stoljećima te da su njihovi životi, a osobito mučenička smrt, u ispovijedanju vjere u Krista i vjernosti do kraja, vrijedni spomena i pamćenja.

“Crkva ustrajno čuva spomen da velikane duha i vjere. Napose, čuva spomen na svoje mučenike. Mogu izblijedjeti suhoparni podaci, manje važne pojedinosti iz života, ali živi ono najvažnije – neraskidiva veza svetaca i mučenika s Bogom, s njegovom riječi, sa zajedništvom za euharistijskim stolom koje snaži i krijepi, koje daje smisao vjerničkom životu i postojanju”, rekao je fra Frano Musić.

Teško je razumjeti govor o mučeništvu kad se svugdje zagovara lagodan život

Istaknuo je kako je to predaja Crkve koja se treba nastaviti u svim naraštajima u sve vjekove dokle god bude vjernih na Zemlji.
“Mi smo također svjedoci toga trajanja. I po nama se danas nastavlja neraskidiv vez vjernosti i ljubavi koja ne bi smjela poznavati granica, neraskidiv vez ljubavi Božje prema nama ljudima u jedinstvenoj jedincatoj Isusovoj žrtvi. U ovome svjetlu valja promatrati ovozemaljsku stvarnost i sve nevolje koje su prošli ovi koji su zaslužili da im se spomen ne zaboravi nikada. Među njima i svece mučenike Euzebija i Poliona. To je put koji i mi, na različite načine, s različitim nevoljama i tjeskobama, križevima i bolima, moramo prijeći do punine i potpuna ostvarenja u ljudskosti i to po uzvišenoj Božjoj milosti. Ali nećemo to prijeći sami i bez svjetla. Pred nama je nebrojena vojska uzora i njihovi svijetli primjeri izazov su našoj vjeri, vjernosti i hrabrosti”.

“Teško je razumjeti govor o mučeništvu u vremenu kad se na sve moguće načine zagovara lagodan i ugodan život, i kad je čudno da netko podnosi nekakve nevolje, da trpi ako to ne može izbjeći, da se žrtvuje za nešto ili ulaže trud, a posebno da se žrtvuje za druge. Sve je izraženija sebičnost, usmjerenost na sebe, egoizam koji pomalo sve zahvaća i guta. Bez dara vjere i ljubavi sve postaje isprazno. Sve muke, trpljenja, križevi, patnje, upravo dobivaju svoj pravi smisao samo u vjeri u neprolaznost – darovanu vječnost. Iz vjere u vječnost proistječu sve vrline i vrijednosti, dostojanstvo i uzvišenost”.

“Vrijednost dara života ostvaruje svoju puninu upravo u perspektivi vječnosti. Odnos prema drugima, ljubav koja pokreće i stvara, koja grije ovaj naš svijet i kada je hladan i pun sebičnosti, zavisti, grubosti, bahatosti, laži, licemjerja, mržnje, nasilja, nalazi svoj izvor upravo u vjeri u vječnost“, rekao je fra Frano. Poručio je kako briga za prolazno ne smije biti čovjekova posljednja i jedina tjeskoba, „nego odraz ispunjenja u vječnosti jer Bog je gospodar smrti i života, mrtvih i živih. To su najsnažnije posvjedočili sveci mučenici u povijesti Crkve, kao i mučenici kojih spomen upravo danas slavimo”.

Bog nam je uvijek oslonac i pomoć u našim nastojanjima

Propovjednik je govorio i o ljudskom životu koji je najsavršenije umjetničko djelo vrijedno svakog divljenja. Toliko bogato i sadržajno, nikada monotono i jednodimenzionalno.
“Mnogo je pojava i događaja u životu koji nas izazivaju na preispitivanje, na iskazivanje osjećaja pripadnosti i vlastitoga identiteta. Poglavito nas teški i bolni trenuci razočaranja ogole, i tada, kao da najedanput izađemo iz zavjetrine i sigurna skrovišta pred životom i ostanemo sami pred vječnim pitanjima: ‘Tko sam, komu pripadam, koji je smisao moga života?’, poput Petra na Genezaretskom jezeru iz današnjega evanđeoskog ulomka, praznih mreža, umoran, opterećen u svojoj lađici, koja je jedva održavala ravnotežu na uzburkanim valovima, ali s jasnim Isusovim pitanjem: ‘Ljubiš li me više nego ovi?’ Život traži od svakoga priznanje, odgovore, ali ne samo riječima, nego djelima. Nekada su naša djela oprečna riječima. Djela zataje, a riječi lete na sve strane i pokušavamo sve objasniti i opravdati, stvoriti kod drugih dojam”.

“Prečesto nam se nudi samo mnoštvo riječi, slatkorječivost i sladunjavost koju nerijetko prati obmana i manipulacija drugima. Međuljudski odnosi prožeti neiskrenošću, interesom, posvuda duh natjecanja i karijerizma, isključivosti koje u drugima vidi samo suparnika ili prijetnju za probitak. U takvom ozračju još nam snažnije odjekuju Isusove riječi i pitanje: ‘Ljubiš li me više nego ovi’?”, rekao je fra Frano Musić i poručio:
“Ne smije nas nikada zahvatiti i progutati mentalitet svijeta. Ne smiju nam opasni valovi prevrnuti lađu životnih uvjerenja i vrijednosti ma kakav oko nas bio vrtlog i ma kako bila duga i tamna noć dok pokušavamo preživjeti, boreći se časno i dostojanstveno za svakidašnji život. Daleko od nas bila svaka malodušnost i klonulost zbog neuspjeha, razočaranja jer smo se trudili bezuspješno, u  ljudskim očima gledano. Bog nam je uvijek oslonac i pomoć u našim nastojanjima, a svima nam je tako potreban Bog”.

“Nema ni jednoga poziva, zanimanja u kojemu je Bog suvišan. Isus se učenicima očituje ujutro na jezeru, poslije teške i duge noći bezuspješna ribarenja. Noć i prazne mreže, slika su čovječanstva bez usmjerenja, izgubljena, razočarana, shrvana zbog neuspjeha, promašenosti i svakojake praznine. U njemu prepoznajemo i svoje vrijeme. Ovo poslijemoderno doba svakojakih mreža, raznih uspjeha i znanstvenih postignuća, ali je i te kako tjeskobna i preduga noć uzaludnih napora”.

Trud i muka mogu biti uzaludni uvijek ako su krivo usmjereni

“Gorak je okus poslije svake takve noći kada su mreže prazne, kada je srce ispražnjeno, koje traže po dnu jezera ovoga svijeta, zatvarajući se pred Bogom, i protjerujući ga na rub. Suvremena znanost ide svojim putem, Bogu nasuprot i često usprkos. Stvara i kroji po svome, dokučuje i oblikuje, a priroda nam se uvijek lijepo naruga i svojim jednostavnostima posrami i najsofisticiranije izume, genijalna djela i domete ljudskoga uma”.

U homiliji se dotaknuo i pandemije koronavirusa koja je „razlogom da, zamislite, čitav svijet stane i drhti pred njom”.
“Uzaludna su silna ulaganja u zdravstvo, tehniku, tehnologiju, vojsku i sve oblike sigurnosti. Čovjek nikako da se obrani. To su u slici ovoga evanđeoskog ulomka prazne mreže bačene u noć na suprotnu stranu. Dezorijentacija, izgubljenost, bacanje nasumice, a potrebna je Božja Riječ koja će nas usmjeriti, voditi na sigurnu stranu gdje je punina života, pravi smisao, a onda i pune mreže, obilje svega. Trud i muka mogu biti uzaludni uvijek ako su krivo usmjereni. Treba izabrati pravu stranu – puninu života”.

“Ona je uvijek u Božjoj blizini, u zajedništvu s Isusom. On nas nikada ne prisiljava, ali nam uvijek nudi svoju ruku i pomoć, poziva nas i traži, a mi ga samo u slobodi možemo prihvatiti. Neprestano smo u svom životu pred raznim odabirima. Toliko je krivih koraka i izbora, krivih strana koja samo nose razočaranja, prazninu i besmisao. Možda predugo traje i među nama ovdje mnogima noć praznih mreža i neisplativa truda i muke u obiteljima, na poslu, ondje gdje žive. Spasonosno je prepoznati onoga koji daje smisao, koji donosi mir, usrećuje i ispunjava. Prepoznati ga kao i Petar, koji je odmah skočio u jezero, rekao: ‘Gospodin je’, zaplivao, pošao u susret, bez obzira kakvi su bili valovi. Plivao je uzvodno unatoč svim kovitlacima i valovima jer samo je u Isusovoj blizini sigurnost. On daje sve, a samo pita: ‘ljubiš li me više nego ovi?”

Vi ste ponos Hrvatske, neka vas prati zagovor svetih mučenika – Euzebija i Poliona

Na kraju je fra Frano Musić, obraćajući se policijskim službenicima, djelatnicima PU vukovarsko-srijemske rekao: “Policijski posao koji obavljate zahtjevan je i težak, usmjeren na čuvanje pravednoga poretka, reda i mira, sigurnosti koja je posebice u ovo naše vrijeme na mnogo načina ugrožena. Nerijetko su i policijski službenici zbog svoga posla, izloženi tiraniji silnika i raznih interesnih skupina u suzbijanju svake vrste ovisnosti, nedopuštenih sredstava i kriminala, od najmanjega remećenja reda i mira, pa sve do najtežih razbojstava”.

“Potrebna je za to velika hrabrost, snaga i dosljednost s mnogo žrtve, srca i ljubavi, ali i s jasnim idealima, i vrijednostima. Policijski je posao častan i neprocjenjiv. Nema cijene i nitko ga ne može platiti. Hvala vam na svemu dobrom što činite, za svaku žrtvu i ljubav, za svaki vaš prinos. Budite i dalje ponos drage nam domovine Hrvatske. Neka vas u vašem poslu prati zagovor svetih mučenika koje danas slavimo – Euzebija i Poliona. Sa zahvalnosti se danas osobito sjećamo svih poginulih branitelja, preminulih policijskih službenika i djelatnika iz PU vukovarsko-srijemske, koji su se nesebično žrtvovali za ideale slobode iz ljubavi prema Lijepoj našoj domovini. Neka im Gospodin bude vječna nagrada”.

Misno slavlje je pjevanjem animirao domaći župni mješoviti pjevački zbor “Sv. Cecilija” uz orguljsku pratnju voditeljice Dubravke Vukovarac. Na misi su, među ostalim, bili: gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić i njegov zamjenik Gabrijel Šokičić, zamjenik načelnika PU vukovarsko-srijemske Goran Lovrić, predstavnici Oružanih snaga RH.