U svjetlu suvremenih zahtjeva i izazova za vjeronauk, Marunčić je rekla da je vjeronauk prilika „zato što preko vjeronauka Crkva ima priliku doći do svakog mladog čovjeka i svakog djeteta na sustavan i organizirani način. I na taj način izvršava svoje temeljno evangelizacijsko poslanje. Vjeronauk je i izazov zato što vjeronauk treba biti u stanju odgovoriti na pitanja koja danas postavljaju djeca i mladi. A ne davati odgovore na pitanja koja nitko ne postavlja. Odgovoriti na pitanja učenika znači biti u trajnom procesu promišljanja, analiziranja, usavršavanja, kako bi poboljšavali katehetsku praksu i bili sposobni odgovoriti na izazove“ potaknula je Marunčić.

„S jedne strane, vjeronauk je dio ukupnog evangelizacijskog poslanja Crkve i može se razumjeti u kontekstu pojmova evangelizacije i kateheze. S druge strane, dio je javne škole i u tom smislu mora odgovarati na sve izazove koje pred njega stavlja suvremena škola. Kateheza kao sustavna vjeronaučna poduka za djecu i mlade izvodi se na različite načine. U našem kontekstu, izvodi se kao vjeronauk u školi i župna kateheza“ rekla je Marunčić, podsjetivši da je vjeronauk bio izbačen iz škole od 1952. do 1991. g. „Kateheza se odvija u kontinuitetu u župnim zajednicama. Vjeronauk doprinosi cjelovitom odgoju učenika na način da unosi duhovnu i religioznu dimenziju u odgojno – obrazovni proces. Tu dimenziju ne može unijeti nijedan drugi predmet“ istaknula je Marunčić.

Vjeronauk je u hrvatskom odgojno – obrazovnom sustavu konfesionalan. „U javnom diskursu često čujemo primjedbu da je konfesionalnost u opreci s laičnošću škole i da bi bila daleko bolja religijska kultura. Međutim, religija ne postoji kao zaseban fenomen. Ona se zapravo očituje u zajednici. U tom smislu, konfesionalni vjeronauk je najvjerodostojniji oblik vjerskog odgoja. Vjeronauk je izborni predmet, ponuđen svima, ali nije obvezan za sve, nego za one koji ga izaberu. Ta izbornost temelji se i na pravu roditelja da biraju odgoj i obrazovanje za svoju djecu u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. To ima uporište u Ustavu RH i u međunarodnim konvencijama kojih je Hrvatska potpisnica“ poručila je predavačica.

Naglasila je da je vjeronauk eminentno odgojni nastavni predmet. „Iako se često ističe obrazovna dimenzija, one se ne mogu razdvajati, upućene su jedna na drugu. Ali, na prvom mjestu je odgojna dimenzija“ rekla je Marunčić i navela njegove sljedeće osobitosti: „Vjeronauk je dijaloški, ekumenski i međureligijski otvoren. Polazi od činjenice da različitosti ne treba negirati, nego odgojno promicati. Vjeronauk je predmet koji promiče dijalog između vjere i kulture. Dakle, vjera je interdisciplinarna. Ona ne postoji kao neko zasebno područje u životu čovjeka nego prožima cjelokupni ljudski život, rad i djelovanje. Vjeronauk doprinosi i mnogim ciljevima koje postavlja suvremena škola i koji su formulirani kroz međupredmetne teme u najnovijem kurikulumu. To su odgoj i obrazovanje, osobnosti zajedničkog života, očuvanje identiteta i kulture hrvatskog naroda, ekumenski i međureligijski dijalog, dijalog Crkve i društva“.

Govoreći o poteškoćama i izazovima vjeronaučne nastave, Marunčić je rekla da je „osobito teško naviještati Radosnu vijest u društvu koje sustavno izruguje kršćanske vrijednosti, u društvu koje vjeru stavlja u područje iracionalnoga. I stalno producira nekakve sukobe vjere i znanosti kojih u realnosti nema. Vjera i znanost bave se različitim pitanjima i različitim pogledom na istu stvarnost“. Spomenula je izvješće iz predavanja Krunoslava Novaka koji je prigodom 25. godišnjice vjeronauka izradio analizu članaka o vjeronauku u dnevnicima, tjednicima i internetskim portalima, za period od 1. siječnja do 30. rujna 2016. g. U tom razdoblju objavljeno je ukupno 146 članaka, od kojih čak 60,1 % negativno govori o vjeronauku, a samo 12 % govori pozitivno o vjeronauku.

„Da sada napravimo sličnu analizu, možda bismo dobili još gore podatke. Jer to su neprestani napadi. S jedne strane, teško je, a s druge strane, dok nas napadaju, to valjda znači da smo dobri“ rekla je Marunčić. Drugi izazovom smatra „nametanje unificirane metodologije kroz najnoviju kurikularnu reformu. „Na taj način, isticanjem onoga što je mjerljivo, provjerljivo, ukoliko se samo zadržimo na tome, to ne može biti dobro. Jer vjera nije samo učenje o vjeri. Vjera je i milost, dar. U vjeronauku se ne može sve izmjeriti i ne može se sve vrednovati. Od 2008. g. kad je počela državna matura, vjeronauk je i dio nacionalnih ispita. U katalozima za državnu maturu postoje ishodi koji se mogu mjeriti, provjeravati ispitom, a uz to postoji i niz ishoda koje treba ostvariti, ali koji se ne mogu vrednovati. Oni se odnose na stavove, na odnos prema određenoj stvarnosti“ upozorila je Marunčić. Treća poteškoća je izolacija od župne kateheze. „Taj izazov je povezan s prethodnim. Ukoliko se vjeronauk bude bavio isključivo ciljevima koji su mjerljivi i provjerljivi, onda će ostati neostvareni oni djelatni ciljevi koji potiču djecu i mlade da vjeru žive u župnoj zajednici. Na taj način vjeronauk može postati otok, izoliran. Što se onda dogodi? Može jedno vrijeme živjeti, a nakon toga, kad si odsječen od svijeta, kakva blistava budućnost te čeka“ potaknula je Marunčić na razmatranje.

Govoreći o ciljevima vjeronauka, podsjetila je da su još 1991. g. hrvatski biskupi u svojoj Poruci o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici istaknuli da je glavna svrha vjeronauka upoznati vjeru u svim njenim dimenzijama, u učenju, slavljenju i življenju. A glavni cilj župne kateheze je uvođenje u iskustvo vjere. „Dakle, riječ je o jednom vjeronauku, koji se ostvaruje na dva različita mjesta. Naglasci su drugačiji. U školi je to egzistencijalni, antropološki vid, dok je u župnoj zajednici liturgijski, otajstveni vid. Riječ je o jednom vjeronauku koji ima lice i naličje. Jedan bez drugoga je neostvaren, krnji“ upozorila je Marunčić.

Opisujući glavna obilježja vjeronauka, predavačica je rekla da svi nastavni planovi od 1991. g. govore o crkveno – teološkom utemeljenju, dakle, vjeronauk kao dio ukupnog evangelizacijskog poslanja Crkve; antropološko – pedagoško znači da vjeronauk u svjetlu kršćanske vjere daje odgovore na temeljna pitanja koja se postavljaju, pitanje smisla života, postojanja; povijesno – kulturno i društveno – kulturno utemeljenje odnosi se na doprinos Katoličke Crkve kulturi i povijesti hrvatskog naroda. „Najnoviji kurikulum za katolički vjeronauk donesen 2019. g., mislim da to nije slučajno, navodi i didaktičko – metodičko obilježje vjeronauka. Ta me rečenica zaista obradovala, jer vjeronauk je doista razvio jednu specifičnost u didaktičkom i metodičkom pogledu. Te specifičnosti ne smijemo se odreći“ potaknula je Marunčić.

Govoreći o pravnim temeljima vjeronauka, Marunčić je podsjetila da je vjeronauk 1991. g. uveden na temelju naputka tadašnjeg ministra obrazovanja. Već sljedeći ministar mogao ga je opozvati bez ikakvih posljedica. „Sklapanjem ugovora 1996. g. između Svete Stolice i RH i sklapanjem provedbenih ugovora između Vlade RH i HBK 1999. g., vjeronauk je dobio stabilne temelje, pravno uporište. Tek nakon tih provedbenih ugovora donose se pravilnici koji reguliraju rad vjeroučitelja u školi i na taj način izjednačavaju vjeroučitelje u pravima i obvezama s ostalim učiteljima i nastavnicima. Važno je reći da je od 2003. do 2014. g. Vlada RH sklopila i osam ugovora s različitim vjerskim zajednicama. To su Makedonska i Srpska pravoslavna crkva, nekoliko protestantskih vjerskih zajednica, s islamskom zajednicom, s obje židovske zajednice. Katolička Crkva nema nikakvo ekskluzivno pravo, nema nikakav privilegij u hrvatskom društvu, nego sva prava koja ostvaruje Katolička Crkva, isto tako mogu ostvarivati sve druge vjerske zajednice“ istaknula je Marunčić.

Naglasila je da je 1991. g. „Katolička crkva zaista prepoznala odgoj i obrazovanje kao teološko mjesto i usmjerila je svoje snage na uvođenje katoličkog vjeronauka. Bilo je opiranja i osporavanja, ali nakon provedene javne rasprave izabran je konfesionalni model vjeronauka. Iz današnje perspektive gledano, možemo reći da je to bio vrlo hrabar i povijesni iskorak, osobito zato što je Crkva u to vrijeme raspolagala sa skromnim snagama. Nije bilo vjeroučitelja, nismo imali planove ni programe, udžbenike ni didaktički materijal. Ali imali smo iskustvo kateheze u župnim zajednicama i na temelju tog iskustva gradio se vjeronauk u školi. Tijekom proteklih 25 godina učinjeno je jako puno u području vjeronauka. Iako se nama koji smo direktno uključeni u vjeronauk neke stvari čine nedostatne, ako se prisjetimo s čime smo krenuli, možemo biti ponosni na dosada učinjeno“ poručila je Sabina Marunčić, viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje.