Vjera i nada nas potiču na cjelovito unapređenje čovjeka
Božićna poruka prvoga riječkog nadbiskupa dr. Ivana Devčića vjernicima Riječke nadbiskupije i svim ljudima dobre volje: "Kršćansko spasenje je višedimenzionalno"
“Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin” (Lk 2, 10).
Sestre i braćo!
Ova radosna vijest koju su betlehemski pastiri prvi čuli, odzvanja našim planetom već dvije tisuće godina. Ona je odgovor na iščekivanja, kako izabranog Božjeg naroda tako i svih ljudi. Čovjek otkad postoji i zna za sebe, zna i za svoju nemoć i egzistencijalnu ugroženost. Zbog toga se u njemu rađaju potreba i čežnja za spasenjem i Spasiteljem. Na nju su tijekom ljudske povijesti pokušali mnogi odgovoriti, ali mi čvrsto vjerujemo da je jedini pravi odgovor Isus Krist, čijeg se utjelovljenja i rođenja, i ovog jubilarnog Božića, s velikom radošću i nadom spominjemo.
Pred tom radosnom vijesti stojimo puni divljenja zbog neizrecivog Božjeg čovjekoljublja, ali i puni pitanja. Svaki se, zacijelo, pita što njemu osobno znači spasenje koje mu Isus dariva, te kako druge može učiniti dionicima ove velike radosti i nade. Pretpostavljam, naime, da mnogi dijele brigu Svetog Oca Ivana Pavla II. i cijele Crkve kako navijestiti Krista i njegovu radosnu vijest današnjem čovjeku, odnosno, kako tu dragocjenu baštinu prenijeti u treće tisućljeće i njome osvijetliti nadolazeće vrijeme.
Danas, kao i u prošlosti, kršćansko spasenje se često jednostrano shvaća, bilo da se pod njim podrazumijeva samo oslobođenje od vječne smrti, odnosno, život u vječnom zajedništvu s Bogom i njegovim izabranima, poslije ovog života na zemlji, bilo da ga se svodi isključivo na ovozemnu dimenziju, tj. da se u Isusu gleda jednog, više-manje radikalnog, društvenog i političkog reformatora. Moramo konstatirati da nijedno od ova dva shvaćanja nije ispravno, ako se uzme zasebno. To znači da kršćansko spasenje cjelovito razumije samo onaj koji u njega uključuje ovozemno oslobođenje čovjeka i njegov vječni život u Bogu.
Ako bi se radosna vijest, koju su anđeli u Betlehemu objavili ljudima, odnosila samo na onostrani život čovjeka, bila bi opravdana kritika – do nedavno uporno isticana – da kršćanstvo odvraća ljude od ovozemnih problema i stavlja se u službu opresivnih snaga u društvu. A s druge strane, zapostavljanje te nadnaravne dimenzije spasenja pretvara kršćanstvo u jedan od onih društvenih i političkih projekata koji čovjeka vežu samo za ovosvjetovnu stvarnost, zatvarajući mu svaki nebeski obzor.
Govorim vam ovo, sestre i braćo, da bih vas potaknuo na cjelovito razumijevanje i življenje betlehemske radosne vijesti. Kršćanstvo nije jednodimenzionalno, ono ne gleda čovjeka kao samo zemaljsko, ili samo nebesko biće, ono ga gleda integralno i uči da se u skladu s time prema njemu odnosimo. A to znači da se ne možemo boriti za njegovo vječno spasenje i istovremeno biti ravnodušni prema konkretnoj situaciji u kojoj živi na zemlji, kao i obratno. Naša nas vjera i nada potiču na cjelovito unapređenje čovjeka. Stoga su naši saveznici svi oni koji se bore za sveopći društveni napredak, poglavito za pomoć najsiromašnijma i najugroženijma u društvu, makar i ne dijelili naša vjerska uvjerenja. Prema tome, biti slušatelj i primatelj betlehemske radosne vijesti o spasenju znači pitati se: Što činim da bi postao lakši i podnošljiviji teški položaj mnogih naših sugrađana? Znam li prepoznati i podržati dobre inicijative i projekte? Umijem li stvarati oko sebe pozitivno ozračje, buditi vjeru i nadu u uspjeh i boljitak?
Ali, u skladu s prije rečenim, naš kršćanski angažman mora sadržavati i duhovno-religioznu dimenziju. Pozvani smo svjedočiti nadnaravno podrijetlo i poziv svakog čovjeka; ukazivati na značenje Boga u ljudskom životu i pomagati da se s njime susretnu svi koji ga traže. Pritom poglavito mislim na dužnost kršćanskih roditelja prema svojoj djeci. Bilo bi pogrešno kad bi se nastojalo djeci osigurati samo uspješnu ovozemaljsku egzistenciju, a ne i odgovarajući odgoj u vjeri u kojoj jedino mogu naći duboki i trajni smisao svog života.
Zaključujem, sestre i braćo, ovu svoju božićnu poruku molitvom i željom da u ove svete dane osjetite radost i puninu Kristova spasenja te Kristom zahvaćeni preuzmete ulogu anđela Gospodnjeg u betlehemskoj noći, navješću-jući u noćima ovog svijeta svim ljudima dobre volje: “Ne bojte se, jer vam, evo donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist Gospodin” (Lk 2, 10-11).
Ne bojte se, djeco, jer se Spasitelj rodio kao dijete! Ne bojte se roditelji, jer je On svojim rođenjem od žene uzdigao i posvetio i vaše roditeljstvo. Ne bojte se, mladi, jer je i On iskusio radost i težinu mladenačkog rasta i sazrijevanja! Ne bojte se, radnici, jer je i On bio radnik i poznaje vaše muke i probleme! Ne bojte se bolesnici i patnici, On koji se rodio u progonstvu i siromaštvu, a umro na križu, razumije vaš položaj! Ne bojmo se, braćo i sestre, nego se radujmo i čestitajmo jedni drugima riječima: “Danas se rodio naš Spasitelj, Krist Gospodin!”
U to ime, radostan i blagoslovljen Božić i novu 2001. godinu, želi i moli svima
Vaš nadbiskup
dr. Ivan Devčić