Proslava je počela ispred spomen-križa poginulim braniteljima na gradskom groblju sv. Marije Magdalene. Gradonačelnik Karlo Starčević i njegovi suradnici u gradskoj upravi te predstavnici udruga, policije, domaći vjernici i gosti odali su počast poginulim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata. Položili su vijence, zapalili svijeće, a molitvu za sve pokojne predvodio je, kao i procesiju do katedrale župnik Mario Vazgeč. U procesiji su dvije djevojke i dva dečka nosili sliku Marije Magdalene, a pridružila im se gradska limena glazba.

U katedrali je svečanu misu predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s umirovljenim biskupom Milom Bogovićem, generalnim vikarom Marinkom Miličevićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom Marijom Vazgečem, ekonomom biskupije Nikolom Turkaljem, prepozitom Kaptola Milom Čančarom, ravnateljem Caritasa Lukom Blaževićem, svećenicima Anđelkom Kaćunkom, Herbertom Berishom, Petrom Šporčićem, mladomisnikom Brunom Lovakovićem, bogoslovima i sjemeništarcem koji su animirali i posluživali zajedno s ministrantima. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.

Biskup je na početku propovijedi naglasio da su Gospićani gradsko groblje posvetili Mariji Magdaleni, nakon teško izborene slobode i neovisnosti i nju izabrali za svoju nebesku zaštitnicu. „U groblju su, njoj u čast podigli malu kapelicu. Nije mi poznato kako su naši pradjedovi došli na ideju da baš njoj posvete groblje u našem gradu. Možda, zato što je Marija Magdalena simbol žene i majke koja na groblju plače jer su joj mučenički ubili voljenu osobu bez ikakve krivice? Koliko ih je i na ovom našem groblju završilo na sličan način? Koliko je tu suza proliveno zna samo Bog“, rekao je biskup. Osvrnuo se na teološku simboliku Marije Magdalene kao zaštitnice gospićkog groblja i pokojnih, jer ona je, prema evanđeoskim izvješćima, prvi svjedok Isusovog uskrsnuća i njegove pobjede nad smrću.

„Ona je prva otkrila da je Isusov grob prazan, a onda ga je i prva susrela živog, uskrslog. Iskusila je prva da smrt nema zadnju riječ u ljudskom životu i da Bog nije stvorio čovjeka na svoju sliku da bi tu sliku potom uništio. Otkrila je kako grob nije vječno počivalište naših pokojnika nego do jednog određenog trenutka kada će oni ustati na novi život koji je Bog predvidio onima koji ga ljube. Marija Magdalena i danas svjedoči da svi ljudi vjere koji su preminuli s pouzdanjem u Boga, žive u Bogu, jer Bog nije Bog mrtvih nego živih. U našem groblju i okolo njega, leže toliki stradalnici koji nisu umrli prirodnom smrću, nego mučeničkom, kao i Isus, oni su stradali kao žrtve ljudske mržnje, često bez ikakve krivnje. Mnogima nije bilo dopušteno niti da budu pokopani u samom groblju nego su im kosti razbacane izvan groblja i tko zna gdje ne, a njihovi najmiliji nikada nisu doznali mjesto njihovih počivališta niti u kakvim su patnjama završili život. No, bez obzira na to, Bogu su poznata njihova počivališta i u Božjim očima oni imaju svoje dostojanstvo unatoč istini da su ih ubojice tretirale kao smeće. Ubojice će se jednom, morati susresti sa svojim žrtvama i suočiti s presudom za svoja djela. Ljudi ubijanjem drugih nikada nisu, za dugo, ostvarili svoje ciljeve. Ubijanje ne donosi blagoslov, nego samo prokletstvo“, pojasnio je.

Biskup Križić prikazao je Mariju Magdalenu kako dolazi na Isusov grob, kao što i svi mi pohađamo grobove naših pokojnika. I tu se događa iznenađenje. „Isusovog tijela u grobu nema. Njezina je prva pomisao da je netko njegovo tijelo odnio na nepoznato mjesto i tako onemogućio njegovim štovateljima bilo kakav kontakt s njime, pa niti s njegovim mrtvim tijelom. Marija to doživljava kao da je Isus, koga je toliko voljela, po drugi put ubijen. I ona plače. Odlazi odmah javiti Isusovim učenicima žalosnu stvarnost da je Isusovo tijelo odneseno iz groba. Nakon toga vraća se k praznom grobu i u njemu vidi dva anđela koji je pitaju, ‘zašto plačeš’. Marija je toliko u mislima koncentrirana na Isusa i uopće ne primjećuje anđele koji joj se obraćaju. Vidi potom, i drugu osobu koja hoda u blizini groba i postavlja joj isto pitanje: ‘Ženo, zašto plačeš?’ Njezina žalost je tako jaka da od nje ništa ne vidi. Ona ne prepoznaje da je to Isus jer ga ne očekuje susresti živoga. Ona misli da se radi o osobi koja je zadužena za uređivanje groblja te ga moli, ‘ako je on uklonio Isusovo tijelo neka joj reče gdje ga je stavio’“, rekao je mons. Križić.

Biskup je istaknuo da ljubav zna biti doista naivna. „Naime, zašto bi ovaj koji uređuje groblje micao nečije mrtvo tijelo iz groba? A ako je to tko i učinio iz drugih razloga, onda pitanje nema smisla, jer taj to sigurno neće priznati. Napokon, evo novog velikog iznenađenja: Isus joj se obraća njezinim imenom: ‘Marijo!’ Tek tada ga je prepoznala. I ovo je, bez sumnje, jaka poruka: Isusa se više ne prepoznaje po izgledu, nego po njegovoj riječi. Učenici, kad im se Isus ukazuje na Genezaretskom jezeru, misle da je to neki ribar. Dvojica učenika na putu u Emaus misle da je s njima neki obični putnik. Prepoznali su ga tek po riječima koje je govorio, a ne po izgledu“, protumačio je.

Biskup je pojasnio kako i mi danas slušamo Isusovu riječ koju su nam prenijeli evanđelisti te istaknuo da je to jedini put da zaista, upoznamo Isusa i nastavio: „Isus je Božja riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Isusova riječ nam otkriva Isusa. U njegovoj riječi nalazimo njegovu sliku i susrećemo ga u našem životu. Sveti Jeronim, naš Dalmatinac koji je umro prije 1600 godina, rekao je: ‘Nepoznavanje Božje riječi u Svetom pismu je nepoznavanje Isusa.’ Isus se poistovjetio sa svojom riječju. O tome je puno puta govorio učenicima i svim slušateljima: ‘Riječi koje sam vam rekao duh su i život … ‘Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.’ (Iv 6,62; 8,52). Onima koji mu ne vjeruju jednostavno veli: ‘Moja riječ nema mjesta u vama. Zato što niste kadri slušati moju riječ. Vama je otac đavao.’ (Iv 8, 37. 43-44).

Kada ga neki učenici napuštaju jer im se Isus čini prezahtjevan, Isus nudi i apostolima da ga napuste, ako žele. Petar na to odgovara u ime svih: „Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (6,68).  Isus se identificira sa svojom riječi. Kada kaže da je njegova riječ život, hoće reći da je on sam u svojoj riječi i zato je ona život. I mi, čitajući Božju riječ, primajući je srcu, razmišljajući o njoj, susrećemo samoga Isusa.

Indikativan je još jedan element pri ovom susretu Magdalene s uskrslim Isusom. Marija je shrvana od žalosti. Ona plače. Čini se da baš zbog toga Isus dolazi najprije, k njoj. Dolazi osobi koja iskreno plače, koja trpi. Isus je takav: patnja čovjeka ga uvijek posebno gane. Isus ima iskustvo patnje i zna kako je patnja teška i opasna: može posve slomiti osobu.

Pristupao je ljudima patnje i kada ga nisu tražili i od njega nisu ništa očekivali. On im se sâm nudio da im pomogne. Kako onda neće doći do onih koji ga u patnji traže i zazivaju? Isus nas u našoj patnji neće ostaviti same. Rekao bih da Bog više traži patnike nego što oni njega traže. Starozavjetni molitelj, obraćajući se Bogu u svojoj patnji, govori mu s velikim uvjerenjem: „Sabrao si suze moje u mijehu svome“ (Ps 56,9). Uvjeren je da ni jedna suza patnika, patnička suza, nije izgubljena. Bog je prima i čuva kao dragocjenost“.

Biskup je, završavajući propovijed, potaknuo vjernike: „Molimo našu zaštitnicu da trajno prikazuje Bogu patnje i suze mnogih stradalnika ovoga grada, i one koji su stradali u njegovoj prošlosti, i sve one koji danas pate, da ih patnja ne slomi, da u svojoj patnji dožive susret s Isusom koji će im dati snagu i ohrabrenje. Neka Marija Magdalena, koja je navijestila Isusovo uskrsnuće, svojim zagovorom navijesti uvijek novo uskrsnuće i našega grada: uskrsnuće na život, da naš grad bude bogat životom, i blagostanjem, kako duhovnim tako i materijalnom“.

Na kraju mise, prije svečanog blagoslova, biskup Križić čestitao je gradonačelniku Karlu Starčeviću, gradskom vijeću, svim gradskim institucijama, svim Gospićanima Dan grada, da po zagovoru sv. Marije Magdalene grad bude grad sretnih, zadovoljnih stanovnika.

Čestitkama se pridružio i župnik Vazgeč te najavio popodnevnu misu na groblju ispred kapelice posvećene sv. Mariji Magdaleni. Svečanost u katedrali završila je Lijepom našom.

Uoči blagdana trodnevnu pripravu predvodio je župnik Plaškog Goran Antunović.