Na liturgiji je propovijedao đakon Livio Marijan, a s vladikom su suslužili o. Nenad Krajačić, domaći župnik i ravnatelj eparhijskog Caritasa, o. Danijel Hranilović, eparhijski ekonom, o. Andrij Savyak i jerođakon Ivan Karlić. Liturgiju je pjevala vokalna skupina “Kantalice” iz Zadra na dalmatinskim glagoljaškim, grčkim i žumberačkim napjevima. Posebni gosti na liturgiji bili su i članovi udruge DoDo (Dobro dobrim) iz Velike Gorice koji već duže vremena surađuju s o. Nenadom Krajačićem, ravnateljem Caritasa Križevačke eparhije, oko slanja pomoći Ukrajini.

U propovijedi je đakon Livio Marijan govorio kako se mi, kršćani, uvijek moramo odnositi prema Bogu i stvarima vjere s iskrenošću. “Susret Isusa i Samarijanke za nju je bila životna ispovijed. Ona se iznova rodila upravo kad je s Bogom došla do dna istine svoje stvarnosti. A sv. Leopold Mandić je cijeli život slušao ispovijedi vjernika, zasigurno i brojne životne ispovijedi, i preko njega su se ljudi mirili s Bogom. Sve što činimo, kad se molimo i dolazimo u crkvu, kad se ispovijedamo, hodočastimo, častimo relikvije – sve se mora temeljiti na našoj iskrenosti s Bogom. Bog liječi naše rane, ali ih liječi u istini i pravednosti, kad smo uistinu iskreni pred njim. Bog nije kozmetičar, on traži bit stvari, istinu.

Zato mi, kršćani, ne smijemo živjeti u zavaravanju sami sebe, u lažnoj religioznosti, licemjerju i praznovjerju, nego uvijek pristupati Bogu i svetim stvarima u potpunoj iskrenosti i istinitosti. Jedino ćemo se tako istinski s njim susresti. Ako nismo iskreni i istiniti pred njim neće nam pomoći lažna religioznost, pa ni sve pobožnosti, obredi i relikvije. One mogu i trebaju biti sredstva za lakši susret s njim, a ne idoli – krivobogovi”, poručio je đakon Marijan.

”Isus jasno kaže da se Bogu može i treba klanjati jedino u duhu i istini. Što to znači? Upravo ovo o čemu govorimo. Klanjati se Bogu u duhu i istini znači ljubiti ga i slušati u iskrenosti svoga srca, živeći ono što ustima ispovijedamo i srcem vjerujemo, a ne glumiti, ne varati, ne upadati u lažne pobožnosti, praznovjerja ili krivovjerja. Prvi i temeljni hram gdje Bog prebiva je moja srce i moja duša. Ako mi srce i duša nisu mjesto gdje Bog prebiva, onda ga neću naći ni u zidanim hramovima, koliko god stari i lijepi bili, kao ovaj u kome se nalazimo, onda ga neću naći ni na onom ili ovom brdu, gdje hodočastim, onda ga neću naći ni pred relikvijom sv. Leopolda niti ijednog drugog sveca. Ako je Isus rekao: Što ste bližnjemu učinili, meni ste učinili, i: ne činite drugome ono što ne želite da se čini vama, onda ako ja to ne živim, ne prakticiram, ne držim do toga u svom životu, neću doći do Boga. I mi kršćani često upadamo u idolatriju, stvaramo idole i onda im se klanjamo kao Bogu. Idol je sve ono što nije Bog, nema  apslutnu vrijednost, ali se mi odnosimo tako kao da ima, kao da je Bog. Pa postaje idol ili krivobog. Idoli mogu biti i naše opsesije zemljaskim stvarima, mi sami, tijelo, novac, karijera, naša djeca, idoli mogu biti ideologije, politička opredjeljenja, rasa, nacija, klasa, a idoli mogu biti i tzv. svete stvari kao što su crkva, svete slike, kipovi, molitve, molitveni lanci, pa i samo bogoslužje i obredi… ako se prema svemu tome ne odnosimo pravilno, ako nas ne dovode nego odvode od Boga, ako se prvenstveno ne klanjamo Bogu u duhu i istini. Pa neka nam u tome pomogne zagovor presvete Bogorodice u čijoj se crkvi nalazimo i sv. Leopold Bogdan Mandić kojega kao svjedoka Božje ljubavi slavimo”, zaključio je đakon Marijan.