Vlč. Darijo Stanković proslavio mladu misu

Križ i misnicu prije mise blagoslovio je gvardijan franjevačkog samostana u Omišu fra Nediljko Šabić.

O. Šabić poručio je da je „svaki čovjek jedinstven i poseban, Bog se ne ponavlja. Tako je i Darijo poseban i neponovljiv. U svome svećeničkom životu čitava sebe će trebati dati na službu braći ljudima, prema nauku i životu Isusa Krista Spasitelja. U našem životu važni su razum, volja i strast, koji su rijetko usklađeni. Zadatak je razuma istraživati i otkrivati istinu. On stoji između dvije zavodnice koje ga žele zbuniti. Tako nas volja često uvali u nevolju, a divlja strast nas vodi prema ciljevima koji nisu plemeniti. Zdravom razumu potrebna je vjera da mu pokaže cjelovitu istinu. Svjetiljka vjere svijetli sve do vječnosti i u njoj se vidi sve kako jest, i razum i volja i strast.“

Obraćajući se mladomisniku, rekao je: „Darijo, pripremi se na teškoće, odbijanja i osude zbog svoga svećeničkog poziva. Grešnome svijetu treba pristupiti poput milostivog Samaritanca. Bog te treba da nastaviš u ovome svijetu njegovo otkupljenje.“

Nakon roditeljskog blagoslova uslijedila je svečana misa koju je slavio mladomisnik u koncelebraciji nekoliko svećenika. Koncelebrirali su i domaći župnik fra Bone Bilić, župnik mentor Župe Preobraženja Gospodnjeg u Petrinji vlč. Damir Ceković, gvardijan franjevačkog samostana u Omišu fra Nediljko Šabić, te propovjednik o. Nikola Stanković.

Mladoj misi prethodila je trodnevnica tijekom koje su mise predvodili župnik u Kozici i Zavojnima fra Željko Štrbec, župni vikar u Metkoviću fra Dario Sinković te fra Mario Jurišić.

Propovijed o. Nikole Stankovića

„Kršćanska braćo i sestre, poštovana braćo svećenici, a napose, dragi mladomisniče Darijo! Sve vas lijepo i srdačno pozdravljam.

Koliko god nam se čini da su neki događaji ili stvari isti ili jednaki, moramo odmah konstatirati da takvih nema. Nećete naći ni na jednom stablu dva posve jednaka lista, nego manje-više slična, ali ipak različita.
Sva su bića međusobno različita. Što je neko biće na višem stupnju postojanja tim se sličnost više ističe, ali ni razlike ne zaostaju. Svaki čovjek je jedinstven i poseban. U svojoj domišljatosti, inventivnosti i darežljivosti Bog se ne ponavlja.

Tako je i naš velečasni Darijo, mladomisnik, poseban i neponovljiv. Zasigurno, nema nijednog svećenika na svijetu koji je do svećeništva došao na posve isti način kao naš Darijo, a recimo odmah da nijedan svećenik na svijetu nije imao svoj svećenički put kao što će ga, Bog ga poživio, imati naš Darijo. Svatko ima svoj poziv i svoj put – to vrijedi za svačiji život.

Svećeničko pak zvanje i svećenički život ima i svoju odgovarajuću zadaću, a ta je: čitav se dati na službu braći ljudima da bi lakše spoznali, slijedili i postigli smisao svoga ljudskog poziva i to prema nauku i životu Isusa Krista, spasitelja. Da bi kročio putem spasenja, svaki kršćanin mora, kao uostalom i svećenik, ispuniti i neke, recimo tako, naravne uvjete. Čovjek, koji još uvijek nije ušao u nebesko kraljevstvo, mora se truditi da sebe dovede u red prema zamisli Božjoj.

Svi, naime, doživljavamo da se u nama samima natječu ili bore dijelovi nas samih ili naše duše, kako bi rekao veliki grčki filozof Platon. Kao razumna bića imamo najprije razum, pa onda volju i strast koja nas vuče u puku tjelesnost. To troje rijetko su nam usklađeni pa hodimo kao posvađani sami sa sobom, to jest, hodimo s egzistencijalnom pukotinom u sebi koju sami teško možemo zaliječiti.

Zadaća je razuma istraživati i otkrivati istinu. On, međutim, stoji između dvije zavodnice koje ga nastoje zbuniti. Jedna, strast, hoće da uvijek bude po njezinom, a druga, volja, ponekad se obazire i na ono što razum predloži. Tu drugu, razum može ponekad uvjeriti da treba birati upravo ono što on misli da je dobro. No i ona mu katkada okrene leđa i čini sasvim drugo od onoga što joj savjetuje razum. Tako nas naša volja često uvali u nevolju. Na pitanje zašto tako čini, oholo odgovara: ‚Tako sam odlučila jer sam tako htjela.‘

Ne uznemirava i ne smućuje naš razum samo volja koja se često preokreće u samovolju, nego u nama ima, kako smo rekli, i raznih oblika strasti koje su divlje i nikako nisu usmjerene prema plemenitim ciljevima. Te niske strasti, pohote ili požude žele nas zarobiti i usmjeriti naše ponašanje i djelovanje prema onomu što nam stvara loše navike i ovisnosti koje nas malo-pomalo blokiraju u razumnom i slobodnom postupanju.

Mnogi su se opekli u tom uživalačkom raspoloženju, misleći da zaista dobro znaju što je dobro, a što nije, što je pametno slijediti, a što pak valja izbjegavati. Takvi umišljeni ljudi temeljito isprobavaju svaki užitak prema načelu: tjelesnog užitka mora biti. Takvima je užitak svemu mjera pa i životu. Zato stradavanju svi oni koji, takozvane odrasle, ometaju u punom uživanju, a to su stari i bolesni kao i oni nemoćnici, začeti iz užitka, a abortirani zbog nečijeg uživalačkog probitka. Jedna od temeljnih zabluda našeg vremena glasi: tjelesnih užitaka mora biti, a života ne mora. Pa zato: ako život smeta užitku, valja ga maknuti.

Razum pak mora gledati, promatrati, uspoređivati, izvoditi zaključke, predviđati što će iz neke odluke ili djela nastati: dobro, manje dobro ili pak zlo. Razum, i to onaj nezbunjen, svjetlo je putniku u mraku. I takav, zdrav razum, ipak ne može s onu stranu svojih ograničenja. Potrebna mu je vjera da mu objavi cjelovitu istinu za kojom i sam čezne, ali samo svojim snagama do nje ne može doprijeti.

Vjera ima svjetiljku puno jaču od one što je predoči naš obični, naravni razum. Među njima je veća razlika nego između noćne lampe i sunčeva svjetla. Svjetiljka vjere svijetli sve do u vječnost. U njezinu svjetlu sve se vidi onako kako jest i sve zadobiva svoje mjesto, svoju mjeru, svoju vrijednost i svoj smisao: i razum i volja i ukroćena strast.

Poneki se ljudi protive tom svjetlu vjere uglavnom iz dva razloga. Ne žele da im zle misli, nakane i djela dođu na vidjelo, a budući da zbog obilja svjetla ne mogu ovladati njegovim izvorom, tvrde da ga i nema.
Svima nama je zadaća, a ne samo svećenicima i mladomisniku, da najprije otkrivamo onaj Božji zakon koji nam je upisan u srce, u dušu i u savjest, kako govori današnje prvo čitanje, a onda, k tome, još se trebamo otvoriti izričitoj riječi Božjoj koja nam je objavljena u Svetom pismu. Ta prva i osnovna Riječ po kojoj je sve stvoreno, utjelovila se i postala istinskim čovjekom u Isusu Kristu, jedinom posredniku između Boga i čovjeka.

U drugom čitanju Pavao kaže: „Svidjelo se Bogu u njemu (Isusu Kristu) nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“ (Kol 1,19-20). Isus Krist je izvorni svećenik koji je istodobno i žrtva i oltar. Toga Svećenika ćeš ti, Darijo, danas, kao i u svakoj svetoj misi, na vidljiv način uprisutniti, zajedno s njegovom žrtvom koja je jednom prenesena za spas svijeta.

Bit ćeš sličniji Prvom svećeniku i posredniku između Boga i ljudi što se više budeš trudio da pomiriš svoju volju s voljom Božjom, da pobijediš napasti te svoj razum otvoriš svjetlu Božjem. Što se više učiniš prikladnim da se Božja milost u tebi nastani, tim ćeš više biti svet svećenik koji će druge posvećivati, poučavati i voditi putem spasenja.

U svakom slučaju pripremi se na poteškoće, križeve i odbacivanje, pa i preziranje zbog svećeničkog zvanja koje si prihvatio. Duh svijeta, o kojem govori Isus, protivi se Duhu Božjem. Što se iznose jači razlozi za istinu Božju, grešni svijet primjenjuje grublje metode odbacivanja svega što upućuje na pomisao na Boga i njegov spasonosni pothvat. Tom grešnom svijetu valja pristupiti poput milosrdnog samaritanca. Služiti bližnjemu svomu kao sebi samome može jedino onaj koji svoju nesebičnost ujedini s Božjom domišljatom ljubavlju. Zato, kako kaže evanđelje, valja ljubiti Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim – bez ikakvih uspornika, zastajkivanja i prekida.

U svećeničkom služenju ne smije carevati sebičnost i žalost, a bio bi, Darijo, žalostan svećenik, ako u tvom životu ne bi prevladavala radost što dijeliš uzvišene Božje darove na duhovno ozdravljenje, obraćenje i posvećenje naroda Božjega.

Nadamo se da će te pratiti molitve tvojih roditelja i rodbine, kao i naroda Božjega kojem te biskup bude poslao. Uz sve nevolje valja vjerovati da će na kraju sve biti najbolje, da će nas Bog sve izmiriti sa sobom i uspostaviti u nama onaj iskonski sklad, grijehom narušen. To jamči uskrsnuli Gospodin svima koji ustraju do kraja.

Čestitam ti što si odlučio ići putem koji mnogi izbjegavaju! Neka ti Bog bude na pomoći! Amen!“