Vlč. Ilija Kelić slavio misu te govorio o stanju u Banjolučkoj biskupiji u Nacionalnom svetištu sv. Josipa

Koncelebrirao je mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta, a pjevanje su animirali članovi župnog zbora „Sveti Josip“ pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, KBLJ.

U homiliji vlč. Kelić je između ostalog kazao kako Crkva toga dana slavi spomendan svetog Augustina, a srijedom u tom svetištu osobito spominju i svetog Josipa. „Vjerojatno ste puno puta čuli priču kako je Bog podijelio svu zemlju na svijetu raznim narodima, a zaboravio na hrvatski narod pa mu dao zemlju koju je čuvao za sebe. Često čujemo izraz ‘Hrvatska Bogom dana zemlja’. Da, braćo i sestre, to je naša Hrvatska i uz sve to darovan nam je tako veliki zaštitnik, sveti Josip. Kaže Sveto pismo: sveti Josip nije pričao, nego je šutio i radio. Šutnja je sigurno bila ispunjena molitvom dragome Bogu pa možemo reći da je molio i radio, ‘Ora et labora’. Isto što stoljećima rade vrijedni redovnici mnogih benediktinskih redova među kojima su bili i redovnici Banjolučke trapističke opatije ‘Marija Zvijezda’ u biskupiji iz koje ja dolazim“.

„Josip je radnik i Josipu je povjerena zaštita ljudskog rada. Čak je to sveta Crkva označila i blagdanom na prvi svibanj. Ja bih se usudio reći da je Josip poseban uzor i zaštitnik onih radnika koji teškom mukom i u teškom znoju svoj kruh zarađuju. Vjerujem da i svetog Josipa boli činjenica da ova bogata zemlja, Bogom darovana i njemu povjerena, svakim danom postaje sve više pusta i neobrađena. Od naših slavonskih polja do ličkih pašnjaka sve manje ćete vidjeti vrijednih radnika. Od Zagreba do Karlovca vozio sam se putem, raste drveće četrdeset metara u vis. Pa zar u toj bogatoj zemlji ne bi mogla rasti poljoprivredna kultura koja bi nam donijela domaću hranu umjesto uvozne? Rad, osobito fizički, poljoprivredni, zemljoradnički, nikada nije pao na tako niske grane. Nove generacije se odgajaju pod staklenim zvonom, malo dijete se pet puta dnevno presvlači, da ne bi slučajno bila pokoja mrlja na odjeći. Kako će onda to dijete doživjeti prašinu, zemlju, rad na zemlji, a Bože me sačuvaj kakav miris krave, ovce ili pak svinje. Svijet strmoglavo juri prema propasti. Hrana je sve više umjetna i sve ćemo više postati ovisnici o farmaceutskoj industriji“.

„Slušamo danas svetoga Pavla kako se obraća Korinćanima naglašavajući važnost rada. I u poruci onima koji ne rade poručuje neka i ne jedu. Možemo to protumačiti i na način da bi nerad i dangubljenje bilo potpuno udaljavanje od Boga. Sve se više udaljavamo od Boga. Nema obiteljske molitve, nema Boga na prvom mjestu i nekadašnjeg tjednog žara koji je gorio u srcima iščekujući nedjeljni susret s Bogom. Nema više one dobrosusjedske požrtvovne ljubavi koja je krasila naš narod u svakom selu, u svakoj ulici, u gradu, u zgradi. Ljudi su se otuđili. Napustilo nas kažu preko 600 tisuća radno sposobnog stanovništva tražeći svoj kruh diljem svijeta. I to nije alarm za pismoznance i farizeje o kojima danas Matej govori u Evanđelju i u koje upire prst, a koji su upravitelji na svim razinama društva. Bogom dana zemlja propada, a oni kojima je stado na svim tim razinama upravljanja povjereno mirno gledaju jer je njima uglavnom dobro. Udaljavanje od Boga, površnost odnosa s Bogom i ravnodušnost dovelo je do toga i vodit će nas prema još većem dnu. Nemojmo upirati braćo i sestre prstom ni u političare, ni u crkveno vodstvo, jer oni svi dolaze iz naroda. Kakav je narod, takvo je i vodstvo. Nego dok još nije kasno zasučimo rukave i prionimo prema temeljitim promjenama. Na prvom mjestu u odnosu s Bogom, a onda u odnosu prema čovjeku i ovom blagu od zemlje koju nam je Bog darovao. Pogledajmo se svi u ogledalo i radimo na sebi. Recimo svatko sebi tu gdje jesi, gdje me danas Bog postavio, bio običan radnik ili upravitelj ljudi i dobara – što ja danas mogu doprinijeti da meni, mojoj obitelji, mojem susjedu, mom narodu bude bolje? Ako su Ninivljani, na glas proroka Jone, proroka iz neprijateljskog naroda i od Boga koji njima nije bio poznat, oglasili post i molitvu kako bi se spasili, kako onda mi koji toga Boga poznajemo, koji nam je darovao ovako divnu zemlju, ne možemo učiniti nešto takvo? Evo u toj nadi u toj vjeri živimo dalje i radimo na tome“, zaključio je vlč. Kelić.

Pri kraju misnog slavlja vlč. Ilija Kelić ukratko je predstavio svoj dosadašnji život i put do svećeništva te službe koje vrši u Banjalučkoj biskupiji. Među ostalim se osvrnuo i na župe kojima je trenutno upravitelj.

„Iako su to tri župe sve zajedno nemaju 150 katoličkih vjernika. Ako na misi bude dvanaest osoba to je već dobra stvar. Ja sam radostan, neka bude i jedan. Na žalost tako je i u drugim dijelovima Banjolučke biskupije“.

Navodeći izazove u biskupiji, vlč. Kelić je nadalje rekao: „Znajući sve navedeno pitao sam se trebam li ostati u Hrvatskoj ili biti svećenik u svojoj rodnoj Banjolučkoj biskupiji. Osjetio sam da me Bog sada trenutno želi na tome mjestu, hoće li neke promjene biti ne znamo, ali ja znam da moram dati sve od sebe dok je i jedan katolik tamo“.

Osim pastoralne brige, vlč. Kelić vodi i podrume Banjolučke biskupije te je govorio i o opatiji „Marija Zvijezda“. Opatiji su oduzeta sva dobra osim crkve 1945. godine te je mnogo monaha protjerano, kazao je. „Biskup Komarica uporno je nastojao barem nešto dobara vrati Crkvi, a sada to nastavlja činiti novi biskup Majić“.

Upravo su monasi bili ključni u razvoju Banja Luke, napomenuo je vlč. Kelić. „S obzirom da Banjolučka biskupija od vjernika do biskupa živi od donacija, obnovom barem nešto od te slavne opatije želimo nešto zaraditi za naš život. Jedna aktivnost su upravu već spomenuti vinogradi“.

„Proizvode koje smo uspjeli uzgojiti izvezli smo određenu količinu u Hrvatsku te se mogu kupiti u nekoliko župa ili svetišta. Ne tražimo donacije, iako ih ne odbijamo, već nudimo proizvode koje smo sami proizveli, a od prodaje ulažemo u nove projekte i živimo u Banja Luci“, kazao je.