Dodjela nagrada održana je u prigodi Dana Vukovarsko-srijemske županije i spomendana njezina zaštitnika sv. Martina biskupa. Vlč. Bubalu nagradu su uručili predsjednik Županijske skupštine Dražen Milinković i župan Vukovarsko-srijemske županije Damir Dekanić.

Vlč. Bubalo rođen je 21. kolovoza 1946. u Poljarima, Derventa, BiH. Oca Matu izgubio je s dvanaest godina te se vrlo rano morao brinuti sam o sebi i bolesnoj majci Mari. Osnovnu školu pohađao je u Poljarima i Božincima, klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu i Đakovu, gdje je nastavio studij teologije. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1972. u Đakovu. Iste je godine, 23. srpnja, u Slavonskom Brodu, gdje mu je živjela majka, slavio mladu misu pod geslom „Za sve ljude koje sretneš imaj uvijek ljubavi“.

Tijekom 1972. bio je župni vikar u Đakovu, a 1973. imenovan je župnikom u Tordincima. Sljedećih je 40 godina vlč. Marko Bubalo bio župnik Župe Presvetoga Trojstva u Tordincima, gdje je, uz šestogodišnji prekid tijekom Domovinskoga rata, zajedno sa župljanima, boravio u Mađarskoj, i bio župnikom sve do umirovljenja 2012. godine. Dekretom Biskupskoga ordinarijata u Đakovu 22. listopada 1991. imenovan je dušobrižnikom za izbjeglice u mađarskom Nagytadu, a 28. studenoga 1991. taj se dekret proširio i na Pečuh.

U obrazloženju za dodjelu nagrade vlč. Bubalu, istaknuto je: „Svih šest godina vodio je brigu o prognanima, poglavito o djeci i starima na području Veszpem-Balatona, Sigetvara, Pečuha, Harkanja, Mohača i Baje. Pet je godina radio na Radio postaji Pečuh za hrvatsku etničku skupinu, i sudjelovao u 30-ak emisija na mađarskoj državnoj televiziji u Pečuhu. Po povratku u Župu Tordince 1997., a poglavito nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 15. siječnja 1998., upustio se u obnovu cijele Župe, kojoj osim Tordinaca, pripadaju Antin, Korođ i Ćelije“.

Primio je brojna priznanja, odličje Predsjednice Republike Hrvatske i nagrade: Godišnju nagradu Ivan Filipović za promicanje pedagoške teorije i prakse (1994.); Priznanje za sudjelovanje i kreativnu suradnju u promidžbi UNICEF-ovih psihosocijalnih programa za pomoć djeci i mladeži u ratu (1994.); Zahvalnicu za pruženu nesebičnu materijalnu podršku hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, Podružnica Osijek (1994.); Zahvalnicu Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Budimpešti za veliki doprinos na razvoju obrazovanja i vaspitanja u eksteritorijalnoj školi u Harkany (1996.).

Također, primio je i Zahvalnicu Zemaljske samouprave Hrvata u Mađarskoj za osobit doprinos razvoju vjerskoga života Hrvata u Mađarskoj (1997.); Priznanje Osnovne škole „Šećerana“ iz Šećerane za savjestan i uspješan rad s učenicima te doprinos ugledu i uspješnom radu dislociranih odjela u Republici Mađarskoj, Mohač (1997.); Povelju zahvalnosti Osječko-baranjske županije u znak priznanja za doprinos obrani Republike Hrvatske na području Osječko-baranjske županije te jačanju njezine obrambene snage, Osijek (1997.); Povelju Grada Belog Manastira za osobite zasluge u organiziranju vitalnih funkcija gospodarstva, sustava uprave i lokalne samouprave Baranje i Grada Belog Manastira za vrijeme progonstva te samoprijegornu skrb i prijateljstvo u najtežim danima stvaranja hrvatske države (2000.); Odličje Reda hrvatskog pletera za izniman doprinos u promicanju moralnih i društvenih vrednota dugogodišnjim pastoralnim i socijalnim radom te pružanju pomoći prognanicima i potrebitima, Zagreb (2019.).

Temeljem djelovanja tijekom pola stoljeća svećeništva u godini zlatne obljetnice svećeništva, vlč. Bubalo primio je dvije nagrade: Nagradu za osobit doprinos razvitku društvenoga i vjerskoga života u Mađarskoj, a koja je dodijeljena od Hrvatske državne samouprave i Saveza Hrvata u Mađarskoj u Martincima na Danu Hrvata, 5. studenoga 2022. i sada Nagradu za životno djelo za iznimna postignuća u području humanitarnoga i pastoralnoga djelovanja te podizanju digniteta svećeničkoga zvanja.

Uz karitativno i pastoralno djelovanje, vlč. Bubalo objavio je i autorske knjige: „Nemam mamu, ali imam tebe“, „Tordinci, župa mučenika“, „Molitvenik moje majke“, „Prvo je zvonilo“ i „Vlč. Marko Majstorović“. Članci su mu objavljeni u Hrvatskom glasniku i Zornici u Mađarskoj. Vrijeme aktivnoga pastoralnoga djelovanja vlč. Bubala prestalo je 2012. kad je otišao u mirovinu.

Sada, deset godina poslije, boravi u Župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima gdje je i dalje aktivan kroz pomaganje siromašnima i ispovijedanje. Vlč. Bubalo često odlazi u Opću bolnicu Vinkovci ispovijedati i slaviti misu. Posebno se raduje što može imati mise zornice, ispovijedati administrativno osoblje, liječnike i medicinske sestre. Vjernici iz okolnih sela i iz drugih vinkovačkih župa dolaze kod njega na ispovijed. Uz Duhovne obnove u Starim Mikanovcima, Jarmini, Slavonskom Brodu, Donjim Andrijevcima, Omišu, Osijeku i Zagrebu, a više od 150 njegovih propovijedi objavljene su na YouTube kanalu „Vjera, Ufanje, Ljubav“.

Ove je godine, 21. kolovoza, ušao u 77. godinu života i slavi svoju zlatnu misu, pedeset godina misništva. „Svjestan sam kako je u svećeničkom pozivu najvažnije imati ljubavi prema Bogu i čovjeku. Moje zlatomisničko geslo govori o važnosti ljubavi, stoga sam izabrao misli sv. Ivana od Križa: ‘Na kraju života bit ćeš pitan o ljubavi’“, rekao je vlč. Marko Bubalo.