Vratiti se istinskom Božiću da bismo se vratili istinskom životu

Zajedno s drevnim prorokom Izaijom u božićnom vremenu kličemo: “Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni!” (Iz 9, 5).
Da, braćo i sestre, Dijete nam se rodilo, božansko Dijete, kojemu je ime Isus. Razumljivo je da smo zbog toga radosni, kao što su roditelji radosni kada im se rodi toliko željeni potomak. Božićnoj radosti najsličnija je upravo radost zbog novorođenog života. Zato se Crkva ovih dana raduje poput majke kojoj je darovano čedo, svjesna da je u tom daru i njoj samoj darovan život.

Božiću su se radovali i prije Božića
Već je samo obećanje da će se čovječanstvu roditi božansko Dijete, koje će biti “Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”, kako ga je nazvao prorok Izaija, bilo povod klicanju i radosti. Još prije nego što je Isus rođen, dok ga je Marija nosila pod srcem, Elizabeta je kličući blagoslivljala njega i njegovu majku, što je i Mariju potaklo dati oduška svojoj dotada prikrivenoj radosti i zapjevati svoj himan Bogu: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju” (Lk 1, 46).

A što tek reći o radosti Marije i Josipa te onih skromnih pastira kojima je prvima objavljeno da je Bog ispunio svoje obećanje i da se dugo očekivano i željeno Dijete konačno rodilo! Sv. Luka ponešto je od toga zabilježio, vjerojatno prema onome što je čuo od same Marije. Pastirima je anđeo javio što se u Betlehemu dogodilo, a dok im je objavljivana ta radosna vijest, čuli su silnu nebesku vojsku kako pjeva: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2, 14). Čuvši sve to, pastiri su odmah pohitali do Djeteta pokloniti mu se, a zatim su radosni događaj obznanjivali svima koje su sretali, “slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli” (Lk 2, 30).

Da, braćo i sestre, Božić je velika radost, evanđelje, radosna vijest. I zato su tom danu i događaju neprimjereni svaki osjećaj i svako raspoloženje koji nisu radost ili u kojima nema radosti. Na Božić se jednostavno ne smije biti žalostan, a to znači ni osamljen, ni zaboravljen, ni nemiran, ni gladan, niti u strahu od bilo čega ili bilo koga. Božić se ispravno može slaviti samo ako smo prožeti osjećajima ljubavi, mira, bratstva, ako smo pomireni s Bogom i međusobno, ako smo istinski spremni uključiti se u božićni program obnove i preobrazbe svijeta. Samo smo tada ispunjeni onom radošću kojoj je uzrok Božić i u kojoj se on jedino može dolično slaviti. Božić je radost koja je, kao i svaka druga radost, potpuna tek kad je s drugima podijeljena.

Božić pretvoren u ogromni trgovački festival
Sve vam to pišem, braćo i sestre, da bismo zajedno razmislili i zapitali se kakva je naša božićna radost. Čini se, naime, da danas tu radost na pogrešan način tražimo, da ju pokušavamo naći tamo gdje je nema i dobiti od onoga što nam je ne može dati. Umjesto da se u svojem srcu poklonimo novorođenom Djetetu i da ga prepoznamo i počastimo u siromasima u svojoj sredini; umjesto da se pomirimo s Bogom i braćom, i da se saberemo u molitvi i zahvaljivanju Bogu, mi Božić slavimo i božićnu radost nastojimo naći i doživjeti u iscrpljujućoj predblagdanskoj užurbanosti, u rastresenosti i kupovini, u bijegu od sebe i u izbjegavanju istinskog susreta s Bogom i bližnjima, u darivanju materijalnih stvari u zamjenu za dar sebe drugima, a u čemu bi nam upravo uzor trebalo biti božansko Dijete koje je čovjekom postalo da bi se nama posve predalo.

Takvo lažno slavljenje Božića odraz je pojave na koju mnogi s tugom upozoravaju, a to je da smo Božić pretvorili u ogromni trgovački festival na kojem je sve na prodaju, sve pretvoreno u biznis: jaslice i borovi jednako kao i nakit i svijeće, sv. Nikola kao i Djed Mraz ili Božićnjak. Božić je, a time i Onaj čiji bi rođendan on trebao biti, desakraliziran i obeščašćen, uzet samo kao povod za sve veću i u biti nepotrebnu potrošnju, sveden u komercijalan okvir i tako lišen svoga izvornog značenja i duha. U središtu je slavlja sve drugo samo ne čudesno božansko Dijete i njegovo rođenje, svemu se više klanjamo i radujemo nego njemu, izvoru istinske radosti. Zato nam i božićna radost traje koliko i hipnoza kičeroznim božićnim ukrasima, sladunjavim američkim pjesmicama (naše nam se sve manje sviđaju!) i bezvrijednim stvarima za koje smo ispraznili svoje džepove, ali, što je još gore, i svoja srca, jer smo ih – dopustivši da nas začara lažno blago – lišili neprolaznog blaga što nam ga Novorođeni iz svojih siromašnih jaslica nudi, a mi ga ni ne opažamo, premda navodno njegov rođendan slavimo.

Božić nam je kakav nam je život
No, ako smo iskreni i pošteni, ne trebamo se čuditi što nam je Božić takav. Pa kako i može biti drukčiji, ako nam je cijeli život sveden na kupovinu i potrošnju, ako nam trgovine, sve veće i blještavije, zamjenjuju crkve i hramove, a izlozi postaju oltari pred kojima se klanjamo i molimo. Reče mi nedavno jedan zabrinuti otac da je ukorio svoju kćer jer djecu nedjeljom vodi u šetnju po trgovačkim centrima, umjesto u prirodu, gdje bi osjetila miris svježeg zraka, čula pjev ptica i otkrila ljepotu cvijeća. Nekada su nedjelje bile slobodne za odmor i klanjanje pravome Bogu, danas moraju biti radne da bi se moglo prinositi žrtve idolu trgovine.

Konzumizam ne desakralizira samo Božić, on lišava i čovjeka njegova dostojanstva i slobode, osiromašuje ga duhovno i materijalno, pretvara ga u robota kojim upravljaju kričave reklame, u stroj koji radi da bi kupovao i trošio.
Materijalizam nas je, braćo i sestre, toliko hipnotizirao da se sve više odričemo i rađanja, u strahu da nećemo imati dosta ili da će djeca ugroziti naš potrošački način života. Posljedice vidimo: sve pustija sela, sve stariji gradovi, sve praznije škole, sve manje istinske radosti, a sve više pustoši, u sve prostranijim i raskošnijim kućama i stanovima, u sve brojnijim vikendicama i apartmanima. Treba li nam boljeg dokaza da neobuzdani materijalizam i konzumizam razaraju ne samo pojedince nego i cijeli narod?

Preostaje li nam samo kukanje?
Kako u toj situaciji ne zakukati s prorokom: “Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite, riječ je Gospodnja. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu” (Jer 2, 12-13). Kako se ne pridružiti pjesniku Ch. Singeru koji svojem narodu prigovara: “Otežao si, moj narode. Naduo si se od prevelike hrane. Previše te stvari posjeduje. Previše te sigurnosti sputava. Previše te ispraznosti prisvaja. Previše te gluposti zagušuje. Previše te iluzija zavodi. Previše si težak, moj narode. Postani lakši. Ostani uvijek spreman za polazak.”

Da, braćo i sestre, postanimo lakši, oslobodimo se balasta konzumizma, kako bismo uvijek bili spremni za polazak i susret s Gospodinom koji nam dolazi u pohode i ovog Božića; postanimo lakši, kako bismo imali snage za izlazak iz ropstva i neslobode u koje nas sve više zakiva sve teži materijalizam. Odbacimo sve što nas sputava za let u visine duha, u beskraje u koje nas vodi vjera i u kojima nam se otkriva ne samo pravi smisao Božića nego i našeg života.
Neka molitva i želja za takvim uzletom u nebeske visine bude i moja božićna čestitka svima vama koji ćete ovo čitati ili slušati. Radujmo se, braćo i sestre, radujmo se istinskom radošću koja dolazi iz susreta s božanskim Djetetom u molitvi i duhovnom poklonstvu, posebno iz susreta s njim u našim bližnjima. Radujmo se, jer Dijete nam se rodilo, Spasitelj nam je došao. Zato neka nam je svima sretan Božić, onaj pravi, kršćanski, duhovni, jer samo takav nam je potreban!

U Rijeci na blagdan sv. Nikole biskupa, 2006.
Ivan Devčić, nadbiskup i metropolit riječki