Vrijednost zauzimanja u vremenitim stvarnostima

Uvodno biblijsko čitanje: “I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvor ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!’” (Post 1,26-28).
1. Apostol Pavao tvrdi da je “naša domovina na nebesima” (Fil 3,20), ali iz toga ne zaključuje da smijemo pasivno čekati ulazak u domovinu, štoviše, opominje nas da se aktivno zauzimamo. “Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri” (Gal 6,-10).
Biblijska objava i najbolja filozofska mudrost slažu se u isticanju da se, s jedne strane, čovječanstvo proteže prema beskonačnosti i vječnosti, a s druge, ono je čvrsto ukorijenjeno u zemlju, unutar vremenskih i prostornih odrednica. Postoji onostrani cilj koji treba dostići, ali putem koji se razvija na zemlji i u povijesti. Riječi iz Knjige Postanka prosvjetljuju: ljudsko biće vezano je uz zemaljski prah, a istodobno ima “dah” koji ga sjedinjuje izravno s Bogom (usp. Post 2,7).
2. Upravo Knjiga Postanka potvrđuje da čovjek, izašavši iz Božjih ruku, bijaše postavljen “u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva” (2,15). Dva glagola iz izvorno hebrejskog teksta su ti koji se drugdje primjenjuju da označe također ‘služenje’ Bogu i vršenje njegove riječi, to jest zauzimanje Izraela u svezi sa Savezom s Gospodinom. Ta analogija kao da navodi kako prvi savez sjedinjuje Stvoritelja s Adamom i svakim ljudskim stvorom, savez koji se ispunja u zadaći napućivanja zemlje, podvrgavajući i vladajući ribama u moru i pticama u zraku i svakim bićem koje puzi po zemlji (usp. Post 1,28; Ps 8,7-9).
Na žalost, čovjek često vrši to poslanje koje mu je Bog naznačio ne kao mudar djelatnik, nego kao silovit tiranin. Naposljetku se nađe u opustošenom i neprijateljskom svijetu, u raskidanom i ranjenom društvu, kako nas već poučava Knjiga Postanka u velikom prizoru treće glave gdje opisuje prekid čovjekova sklada sa sebi sličnim, sa zemljom i sa samim Stvoriteljem. To je plod istočnoga grijeha, to jest pobune koja se dogodila na samom početku nauma koji je Bog povjerio čovječanstvu.
3. Moramo, stoga, s milošću Krista Otkupitelja, ponovno usvojiti naum pravednosti i solidarnosti, preoblikovanja zemaljskih i vremenitih stvarnosti, zasjenjen na prvim stranicama Biblije. Moramo nastaviti veliki podvig čovječanstva na području znanosti i tehnike, prekapajući po tajnama prirode. Treba razvijati – po ekonomiji, trgovini i društvenom životu – blagostanje, znanje, pobjedu nad bijedom i svakim oblikom ponižavanja ljudskoga dostojanstva.
Stvaralačko djelo je u određenom smislu Bog povjerio čovjeku tako da se ono nastavi bilo u izvanrednim znanstvenim i tehničkim pothvatima bilo u svagdanjem zauzimanju radnika, istraživača, osoba koje svojim umom i rukama nastoje “obrađivati i čuvati” zemlju i učiniti muškarce i žene međusobno solidarnijima. Bog nije odsutan od svog stvorenja, dapače, “slavom i sjajem njega okruni”, učinivši ga po njegovoj samostalnosti i slobodi, gotovo svojim predstavnikom u svijetu i u povijesti (usp. Ps 8,6-7).
4. Kao što kaže psalmist, ujutro “čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri” (Ps 104,3). I Krist u svojim parabolama cijeni taj rad muškarca i žene u poljima i na moru, u kućama i skupštinama, u sudištima i trgovanju. Prihvaća ga da znakovito pokaže otajstvo Kraljevstva Božjega i njegovo postupno ostvarenje, premda svjestan da je često taj rad obezvrijeđen zlom i grijehom, sebičnošću i nepravdom. Otajstvena prisutnost Kraljevstva u povijesti podupire i oživljuje kršćaninovo zauzimanje u njegovim zemaljskim zadaćama.
Uključeni u to djelo i u tu borbu, kršćani su pozvani surađivati sa Stvoriteljem za ostvarenje na zemlji “čovjekove kuće” najsukladnije njegovu dostojanstvu i božanskom naumu, kuće u kojoj će se “Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti” (Ps 85,11).
5. U tom bih svjetlu htio ponovno predložiti vašem razmišljanju stranice koje je II. vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (usp. gl. III. i IV.) posvetio “ljudskoj djelatnosti u svijetu” i “zadaći Crkve u suvremenom svijetu”. “Za vjernike je”, naučava Koncil, “jedno sigurno: pojedinačna i kolektivna ljudska djelatnost, taj divovski napor kojim ljudi tijekom vjekova nastoje poboljšati svoje životne uvjete, promatran sam u sebi odgovara Božjoj zamisli” (GS, 34).
Složenost suvremenog društva čini sve težom zadaću nadahnjivanja političkih, kulturalnih, ekonomskih i tehnoloških ustrojstava koja su često bez duše. Na tom teškom i obećavajućem obzorju Crkva je pozvana priznati autonomiju ovozemnih stvarnosti (usp. GS, 36), ali također djelatno proglašavati “prednost etike nad tehnikom, prednost osobe nad stvarima, premoć duha nad materijom” (Kongregacija za katolički odgoj, U ovim posljednjim desetljećima, 30.12.1988., br. 4). Samo se tako ispunjuje Pavlov navještaj: “Stvorenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih… u nadi da će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje” (Rim 8,21).