„Duhovno očinstvo koje svećenik ima kao nezasluženi dar je znak Božjeg očinstva. Došlo je do krize Boga zato što je malo zdravih, normalnih autoriteta u Crkvi, društvu, obitelji. Nedostaje očeva, da bi ljudi mogli spoznati Boga Oca“, poručio je fra Josip, rekavši da i čašćenje svetaca treba voditi vjernike bliže Bogu Ocu.

„Moje iskustvo je da većina vjernika nema pristup Bogu Ocu, boje se Boga oca, jer su nas tako odgajali, govoreći: ‘Bog će te kazniti’. Odgajali su nas preko straha u odnosu s Bogom Ocem“, upozorio je Ćavar, rekavši da svećenik nije otac u prirodnom smislu, nego je otac svima.

„Očinstvo je stav srca. Imamo li srca jedni za druge, za ljude koji su nam povjereni, u njihovim pitanjima, nevoljama? Mi ih rađamo za novi život u Kristu, kako je Pavao rekao u svojim poslanicama. Zato naš život ide prema razdavanju života“, istaknuo je predavač.

Mnogi autori navode da se rasipa svećenička uloga, a jača funkcionalni pogled na svećenika; kao da su svećenici postali vršitelji neke sociološke uloge, osobito u zapadnoj Europi, rekao je predavač.

Znamo se natjecati u pastoralnom aktivizmu, tko ima više programa, tko više gradi. Kao da svećeništvo zadnjih šezdeset godina slijedi logiku socijalnih prihvaćenosti, društvenih povlastica ili čak političke moći.

Za takvog svećenika se kaže da je poduzetan, snalažljiv. Sve više se govori o svećenicima menadžerima, da trebaju ostvariti neki projekt, upravljati materijalnim dobrima“, rekao je Ćavar, u tom kontekstu govoreći o svećeniku kao humanitarnom radniku, vrsnom organizatoru. Pritom je istaknuo poruku pape Benedikta XVI.: „Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi, kako bi odgovorila potrebama čovjeka“.

„Ako se služba u Crkvi živi isključivo kao socijalna uloga, ona s vremenom postaje sterilna, besplodna, egocentrična, lišena kršćanskog identiteta. Opasnost za svećenika nije nedostatak moći i znanja, nego nedostatak unutarnje dosljednosti, podijeljenosti između onoga što svećenik propovijeda i živi“, upozorio je fra Josip.

Naveo je primjer „svećenika graditelja“, koji može pomisliti da njegovo svećeništvo „baš puno ne vrijedi“, ako nije podignuo zvonik ili dvoranu. U odnosu na nekad, u suvremenosti je izgubljen neupitni autoritet svećenika, rekao je Ćavar, dodavši da ljudi zaziru od „klerikalne moći“ i uopće od autoriteta. „Od 20. stoljeća je kriza autoriteta jer su toliki zloupotrijebili svoj autoritet, pa i u Crkvi“, rekao je predavač.

„Papa Franjo govori o tri zla koja hrane jedan drugoga kod svećeničkog života: kriza identiteta: tko smo, što smo? Opadanje gorljivosti: kakva je moja gorljivost za to što radim te naglašeni individualizam. Imamo li vremena za zajedništvo, dijeljenje, za razgovor jedni s drugima i s vjernicima“, potaknuo je Ćavar.

Upozorio je na važnost govora o afektivnosti svećenika, odgoju za emocije i načinu komuniciranja. Rekao je da je svećenicima potrebna i emocionalna strana života i dobar sugovornik. Svećenik puno sluša druge o njihovim problemima, u ispovjedi, a i svećenik treba imati osobu s kojom bi podijelio svoje duhovne borbe.

Ako maknemo Boga, rad svećenika postaje filantropizam, gluma, a naš caritas ateistički humanizam. Bog od nas traži da nam jedno uho bude na njegovom, Božjem srcu, a drugo uho na srcu naroda kojem služimo.

Rekao je da je celibat srce duhovnog očinstva, a ostvaruje se u dragovoljnom predanju Bogu i služenju ljudima. „Celibat je plodnost. Svećenik mora sebe negdje investirati, dati. Inače postajemo prazni. Po celibatu ostvarujemo ono što sakramentalno i objektivno predstavlja služba svećenika. Celibat je dijeljenje života. Plodan celibat vodi svećeničkoj, pastoralnoj djelotvornosti“, poručio je fra Josip.

Bitno poslanje svećenika je da se usmjeri iznad sebe, na susret s drugim čovjekom“, potaknuo je predavač, rekavši da je povratak duhovnom očinstvu ljekovit u identitetu svećenika.

Papa Benedikt XVI. poticao je na traženje susreta s ljudima. „U srcu Crkve i u Kristovom srcu ima mjesta za svakoga. Ljudi to mogu otkriti po našem posvećivanju njima. Uložiti sav život u spasenje povjerenih duša, preuzeti odgovornost za drugoga.

Ići ususret drugima, više nego čekati da oni dođu nama. Biti Crkva koja izlazi, po tome se svećeništvo može obnoviti. Biti Božja prisutnost u svijetu  je izvor svećeničke radosti koju ne može pomutiti napast, grijeh ili trend ovoga svijeta“, zaključio je fra Josip, izvijestio je Ured za medije Zadarske nadbiskupije.