Mr. sc. Ivo Bezina s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu održao je izlaganje „Kristocentričnost moralnog života kršćanina u Veritatis Splendor“. „Snažan kristocentrični karakter Veritatis Splendor (VS)razvidan je već iz naslova koji to potvrđuju: podnaslov Uvoda u cijelu encikliku glasi ‘Isus Krist, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka’ a podnaslov prvog poglavlja ‘Krist i odgovor na moralno pitanje’“, rekao je mr. Bezina. Smjernice prvog poglavlja VS-a promišljaju moralni život u tijesnoj životnoj povezanosti s biblijskom i dogmatskom teologijom i s kristocentričnom teološkom antropologijom.

„Utemeljenje na otajstvu za moralnu teologiju potaknuo je Drugi vatikanski sabor. Kršćanski život počeo se promatrati u perspektivi stalnog rasta unutar dinamike vrlina kao put posvećenja i suobličenja Kristu. Temeljna važnost VS-a je što, odbacujući legalističke postavke moralne teologije, nastoji obnoviti i reafirmirati cjelovitu biblijsku patrističku i autentičnu tomističku viziju cjelokupnog kršćanskog života i locirati moralno dobro unutar te vizije“, rekao je mr. Bezina.

Istaknuvši da se kristocentrizam provlači kroz cijelo učiteljstvo Ivana Pavla II.,  potvrđujući središnje mjesto Krista u razumijevanju načela stvarnosti, predavač je rekao: „Živog čovjeka ne možemo razumjeti polazeći od apstrakcije, kao što je kategorija ljudske naravi, nego od konkretne stvarnosti, a to je osoba utjelovljena u Sina Božjega koji je za nas umro i uskrsnuo. Papa kaže da Krist otkriva čovjekovo stanje i njegov poziv u cijelosti. Krist je odlučan odgovor na svako čovjekovo pitanje, na njegova vjerska i moralna pitanja. Odgovor je sâm Isus Krist!“

Postkoncilska moralna teologija u svojim glavnim strujanjima udaljila se od kristocentrične vizije pa u tom smislu enciklika Veritatis Splendor predstavlja i odgovor na udaljavanje od kristocentričnosti moralnog života. „Prema toj enciklici, moralno djelovanje je odgovor ljubavi na primljenu ljubav. Moralni život predstavlja se kao odgovor na darovane poticaje koje ljubav Božja umnaža u susretu s čovjekom. Moralno djelovanje je snažno predstavljeno kao suobličavanje Božjoj svetosti ili savršenosti. Ivan Pavao II. kaže kako Isus pokazuje da se zapovijedi ne smiju shvatiti kao najniža granica koja se ne prelazi, nego kao cesta koja je otvorena za moralni i duhovni put savršenstva čija je duša ljubav. Govoreći o univerzalnosti moralnih zapovijedi, Papa potvrđuje, citirajući Ivana, Mateja i Luku, kako Bog od nas traži da budemo sveti kao što je on svet; da u Kristu budemo savršeni, kao što je on savršen. Budući da je mjera savršenstva Bog u svojim božanskim atributima, bilo da se misli na savršenost, milosrdnost ili svetost, u konačnici se radi o pozivu na suobličenje Bogu, tj. o pozivu na pobožanstvenjenje“, poručio je predavač naglasivši da, prema VS-u, konačni cilj moralnog života nije ostvarenje nekog neodređenog ili apstraktnog ideala savršenosti ili svetosti, nego postizanje sličnosti Bogu.

Kristološki temelj autentično ljudskog morala – slijediti i oponašati Isusa Krista

U enciklici put sve veće sličnosti Bogu uzima svoj konkretni kristološki oblik i izražava se duhovno-teološkim konceptom nasljedovanja Krista. „Njemu je u enciklici u manjoj mjeri pridružen još jedan pojam važan za duhovnu i moralnu teologiju, a to je imitacija ili oponašanje Krista. Pavlovski izričaji koji opisuju vjerničku stvarnost novog života u Kristu, kao što su preobrazba, prebivanje, suobličenost, zajedništvo i sudioništvo, pokazat će se kao pravo pokristovljenje vjernika“, rekao je mr. Bezina poručivši: „Ivan Pavao II. kaže da su apostoli izvršili poslanje propovijedanja evanđelja i pokazivanja puta Gospodnjega poučavajući, prije svega, nasljedovanje i oponašanje Krista. I to zaključuje citatom iz Poslanice Filipljanima, koji opisuje život u Kristu: ‘Ta meni je živjeti Krist.’“

U broju 21 enciklike, Ivan Pavao II. kroz Pavlovske termine opisuje moralni život temeljno kao život u Kristu, slijeđenje Krista i izvanjsko oponašanje.

„Termini slijediti i oponašati dotiču čovjeka u njegovoj dubokoj nutrini. Biti Isusov učenik znači biti sukladan s njim. Krist putem vjere prebiva u srcu vjernika i tako je učenik srastao sa svojim Gospodinom i po njemu je uobličen. To je plod milosti i djelatne prisutnosti Duha Svetoga u nama“, rekao je mr. Bezina, upozorivši: „Ako se moralno djelovanje predstavlja ili ako se moralni život živi bez kristovske dimenzije, identificiranosti, onda je pitanje koga se kroz to djelovanje svjedoči i otkriva – neki apstraktni ideal samoga sebe ili je cilj da čovjek na svom licu može odražavati lice nekoga drugoga, Krista koji je također živio odražavajući Očevo lice.“

Govoreći o participaciji nasljedovanjem Krista, Ivan Pavao II. ističe da smisao nasljedovanja nije samo u izvanjskoj imitaciji. „Riječ je o tome da se odlučnije pristane uz sâmu Isusovu osobu, da se dijeli njegov život, njegova sudbina, da se sudjeluje u slobodnoj i ljubljenoj volji Oca. Na nekoliko mjesta, Papa moralni život opisuje kao sudioništvo u božanskoj dobroti ili u božanskom životu. Ispunjenje, misli se na Zakon, može doći samo od jednog dara Božjega, a to je ponuda sudioništva ili participacije u božanskoj dobroti koja se otkriva i priopćuje u Kristu“, rekao je mr. Bezina.

Govoreći o ontološkom utemeljenju morala u Kristu kao mogućem rješenju usklađenosti između moralne i duhovne teologije, predavač je istaknuo kristološki temelj autentično ljudskog morala, pozivajući se na antropologiju koja u Kristu ima primjer i koja je Kristom finalizirana, dok moralna znanost usvaja  kristološki smisao ljudskog života. „Moralni život sinovstva ne otkriva samo sličnost s ljubljenim Sinom, nego i uzrok autentične i kontinuirane kristifikacije. Krist raste u nama i s nama dok se samoodređujemo kroz etičke izbore i projekte, jer svaka samopozicija kristolikog ratia, u vjernosti Kristovoj konkretnoj normi, sve više nas definira u sinovskoj sličnosti. Poput božanskog ikonopisca, duh Kristov postupno u nama izvlači na vidjelo obilježja Sina Božjega te daje našim životima istu blistavu ljepotu koja sjaji na licu Sina, kako je Ivan Pavao II. i zamislio uvodne riječi u svoju encikliku Veritatis Splendor“, poručio je mr. Bezina.

„U moralnoj savjesti Božji zakon i čovjekova sloboda jedinstveno djeluju“

Doc. dr. sc. Martina s. Ana Begić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održala je izlaganje „’Kreativne’ interpretacije savjesti u Veritatis Splendor“.

Istaknuvši važnost koncepta savjesti i odgoja kršćanski zrele savjesti, dr. Begić citirala je prof. dr. fra Antu Vučkovića koji je rekao: „Važno je odgajati savjest koja je u svom temeljnom pojavljivanju glas. Njen glas je nečujan, ali svejedno govori. Čujem ga, prepoznajem i razumijem. Nijem je, ali sasvim jasno daje do znanja. Glas savjesti je jedini glas koji, dočim se javi, savršeno razumijem.“

Savjest nije samo religiozni nego i antropološki fenomen. Svojstvena je svakom čovjeku, istaknula je dr. Begić, rekavši da svaki čovjek u sebi osjeća nelagodu ili tjeskobu kada posvijesti da nešto nije dobro učinio ili zadovoljstvo ako je nešto dobro učinio. Govor o savjesti je neprolazan i svevremenski. U svim drevnim kulturama poznavao se glas savjesti, ali nije se koristio pojam savjest, nego pojam srce.

Koncilski oci Drugog vatikanskog sabora definirali su savjest kao najskrovitiju jezgru i svetište čovjeka gdje je on u osobnom dijalogu s Bogom. „Pojam savjesti Drugog vatikanskog koncila i pojam savjesti u Veritatis Splendor međusobno su tijesno povezani“, istaknula je dr. Begić.

Ivan Pavao II. u enciklici pojašnjava i pojam ‘kreativne’ savjesti. Da bi se shvatila njena srž, važno je odrediti specifično kršćanski moral. Nakon Koncila, katolički moralisti raspravljali su postoji li specifično kršćanski moral te su pojedini teolozi nudili različite naglaske u tumačenju savjesti.

„Tijekom povijesti postojale su dvije struje moralnih teologa koji su se bazirali na različitim segmentima: jedni su zastupali autonomni moral, u kontekstu vjere, a drugi su zastupali etiku vjere. Te dvije struje nisu se usuglasile o odnosu između vjere i razuma. Zagovornici autonomnog morala smatraju da sadržajno ne postoje specifične kršćanske norme i vrednote koje bi bile spoznatljive i življene samo u kontekstu kršćanske vjere. Autonomni moral smatra da je kriterij za razlikovanje dobra jednak za kršćane i za one koji nisu kršćani. To su autentično humani kriteriji do kojih se dolazi zahvaljujući ispravnom razumu. Oni zagovaraju autonomiju razuma“, rekla je dr. Begić.

Teolozi etike vjere, među kojima je bio i Joseph Ratzinger, na prvo mjesto stavljaju vjeru u Boga. „Posredstvom vjere usmjerava se sve ljudske težnje prema Bogu. Zamjerka autonomnom moralu jest što on nedovoljno vrednuje i priznaje nadležnost crkvenog Učiteljstva o moralnim pitanjima, tijesnu povezanost vjere i ćudorednog vladanja i eklezijalnu dimenziju kršćanske etike“, upozorila je te citirala Ivana Pavla II. koji u enciklici Veritatis Splendor piše: „Odnos koji postoji između čovjekove slobode i Božjeg zakona ima svoje živo središte u srži osobe, odnosno u njenoj moralnoj savjesti. U moralnoj savjesti Božji zakon i čovjekova sloboda jedinstveno djeluju. Kreativna interpretacija savjesti udaljava nas od tradicije i crkvenog Učiteljstva.“

„Govoreći o Božjem zakonu i čovjekovoj slobodi, nikad ne smijemo Božji zakon zamijeniti tzv. čovjekovom ‘kreativnom’ autonomnom slobodom“, poručila je dr. Begić upozorivši na suvremene tendencije relativizacije istine i netransparentno svjedočenje istine. „Jedino istina oslobađa − to nije naša ljudska riječ, riječ nas ljudi, to je Kristova riječ“, istaknula je dr. Begić rekavši da Ivan Pavao II. u br. 55 VS-a piše: „Problem kreativne savjesti je što bi se funkcija savjesti svela na jednostavnu primjenu općih moralnih normi, na pojedinačne slučajeve osobnog života, a nije u stanju prihvatiti neponovljivu specifičnost svih pojedinačnih konkretnih čina osobe. Ako se vodi računa o okolnostima i situaciji, moglo bi se utemeljiti iznimke od općeg pravila te bi se time moglo mirne savjesti činiti ono što je u sebi zlo, po moralnom zakonu. Na temelju toga predlaže se utemeljenje legitimnosti pastoralnih rješenja, suprotnih naučavanju Učiteljstva. Time se dovodi u pitanje identitet moralne savjesti spram čovjekove slobode i Božjeg zakona.“

Modeli moralnog razvoja: kao čovjeka kojim dominira požuda ili čovjeka otkupljenog po Kristu?

Doc. dr. sc. Mirjana Pinezić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu izlagala je o temi „Čini u sebi zli (intrinsece malum) neovisni o nakani i okolnostima prema Veritatis Splendor“.

„Tradicionalni način moralno-teološkog prosuđivanja moralnih čina uzimao je u obzir tri elementa: objekt, nakanu i okolnosti. Nakon Drugog vatikanskog koncila određene struje toliko su subjektivizirale ljudsku moralnost, da se dogodila relativizacija objektivnog moralnog poretka, a time i objektivnosti moralnog (vanjskog) djelovanja, sve do negiranja u sebi zlih čina“, upozorila je dr. Pinezić rekavši da i Katekizam Katoličke Crkve afirmira postojanje čina koji su u sebi zli, kada razrađuje pojedine elemente izvora moralnosti.

„Veritatis Splendor nastavlja tradiciju Crkve, posebno u brojevima 79-83 i ukazuje da postoje čini koji po svojoj svrsi nisu usmjereni Bogu i koji su, posljedično, nedostojni ljudske osobe. Činjenica da subjektivna nakana i vanjske okolnosti ne mogu izmijeniti u sebi zle čine, otkrivaju nepromjenjive i transcedentne temelje čovjekove naravi, ali i pravi poredak ljubavi koji se utjelovljuje u konkretnim prilikama, bez da čovjekova duša postane zarobljena od ‘tijela’ i ‘svijeta’“, poručila je dr. Pinezić. Naglasivši da je problematika u definiranju toga što je stvarnost, gdje se čovjek treba suobličiti istinskom dobru, dr. Pinezić je istaknula: „Postoji stvarnost dobra koje je povezano s nepromjenjivom jezgrom čovjekovog bića. To je stvarnost moralne naravi koja je kao prirodni moralni zakon upisana u čovjekovo biće i u cijelu stvarnost stvorenog svijeta.“

Prof. dr. sc. Maciej Olczyk sa Sveučilišta Adam Mickiewicz u Poznanu, putem video veze održao je izlaganje „Mjera čovjekovih moralnih sposobnosti. Razmatranje u svjetlu enciklike Veritatis Splendor“. Među ostalim, u VS-u je i pitanje koje su „konkretne mogućnosti čovjeka“. „Drugim riječima, koje je mjerilo čovjekovih moralnih sposobnosti. S tim su povezana slična pitanja: tko ili što određuje tu mjeru te može li se takva mjera definirati i smatrati univerzalno primjenjivom. Papa predlaže da odgovore na to treba tražiti ne samo u kontekstu prirodnih antropoloških znanosti, nego prije svega u svjetlu kršćanske soteriologije“, rekao je dr. Olcyzk. Konkretne moralne mogućnosti čovjeka Ivan Pavao II. definira u odnosu na dva modela koji predstavljaju i dvije različite perspektive čovjekovog moralnog razvoja. Prvi model predstavlja lik čovjeka kojim dominira požuda, a drugi čovjeka otkupljenog po Kristu. „Plodovi otkupljenja ili novog života u Kristu, dar božanskog posinjenja, opravdanja i snage Duha Svetoga, dostupni su svima koji po vjeri ulaze u zajedništvo s Presvetim Trojstvom. Taj nadnaravni odnos rađa plodovima u moralnom životu čovjeka, dopuštajući mu da razmišlja, procjenjuje, odlučuje i donosi konkretne odluke kao dijete Božje“, poručio je dr. Olczyk.