O knjizi su govorili novinarka Andrea Černivec, i ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru dr. don Zdenko Dundović. Prigodno obraćanje imali su i autor fra Ante Vučković, fra Bojan Rizvan, župnik Župe Presvetog Srca Isusova u Zadru i direktor Salesiane – nakladnika knjige don Mihovil Kurkut.

Fra Ante u knjizi promišlja stvarnost Crkve „iznutra“ u osvrtu na 30-godišnje razdoblje Crkve u vremenu slobode, od pada komunizma do vladavine korone, o temama: odnos Crkve i politike u Hrvatskoj, sukobi u hrvatskom društvu, trenutačne napetosti u Crkvi, novi crkveni pokreti, celibat, Međugorje, odgovor Crkve na pandemiju itd.

Knjiga je tako usmjerena zbog tema novinara Andrijanića kojega je zanimalo mišljenje o tim pitanjima. „Da me je netko drugi nešto pitao, isto bih rekao što mislim. Moj prvenstveni zadatak je navještanje Evanđelja. Ali, kad me netko pita što mislim, ja ću kazati. To je moj stav. Iz toga je proizišla knjiga. Goran bi došao u Split, mi bismo sjeli, on je postavljao pitanja, ja bih govorio. To je jedino pravilo koje je vrijedilo – reći što mislim. Pokušao sam reći“, rekao je fra Ante. Istaknuo je da nema pretenziju na zadnju istinu niti je prethodno prostudirao sva pitanja, pa da je onda u odgovoru rekao „ja sam do toga došao“.

Ta je knjiga „svjedok vremena u kojem sam ja tako mislio, možda su se neke stvari tijekom posljednjih mjeseci i promijenile. Bila mi je važna i novozavjetna slika koja je meni inače iznimno važna. U Evanđelju po Luki Isus na pragu mladosti ostaje sam u hramu u Jeruzalemu. Kad su roditelji nakon tri dana našli dijete s naučiteljima, Luka kaže dva glagola: sluša ih i pita. Dakle, imamo hram, kao mjesto na kojem svatko ima pravo reći što misli, postaviti svoja pitanja i dobiti odgovor. Meni je to model Crkve, model hrama. Živim u Crkvi i znam da najčešće ja govorim, drugi slušaju. Ali moje iskustvo je da ljudi nisu bez pitanja, imaju puno pitanja i traže gdje ih mogu postaviti. I moje tužno iskustvo u Crkvi je da nemaju puno mjesta gdje to mogu postaviti. Nema ušiju koje će to sve čuti, da će naći puno usta koja će govoriti što misle, davati upute, savjete. A i da nema mjesta gdje se može čuti što leži u ljudima, s čim se muče“, rekao je fra Ante.

O. Vučković istaknuo je da godinama prima ljude u sobu za razgovor, i onda ih sat vremena sluša. „Ja samo slušam. Znači, postoji jako mnogo pitanja. Imamo osjetljiv i jedan od najčudesnijih poslova – kad mi ljudi dođu i otvore svoje dušu. To je najčudesnije što mi možemo dobiti od ljudi. To se događa samo ondje gdje su ljudi prijatelji. Kad ti prijatelj otvori dušu i ti vidiš što je unutra. I to se događa svećenicima, a da se ja ne moram otvoriti. Samo zato što ljudi imaju povjerenja da stojim u ime Božje. To je čudesno i to je tako važan posao. To je tako dubok posao. Svećenici mogu slušati. Mislim da možemo biti puno bolji. Postoji potreba ljudi s kojima radim, postoji potreba ljudi da uđu u razgovor. Možemo stvarati više mjesta, više prostora za tako nešto“, poručio je fra Ante.

Na takav način ulazio je u razgovor s Andrijanićem. „On bi pitao, ja bih rekao što mislim. Ali nemam nikakvu potrebu reći, to je zadnja istina, to je tako i nije drukčije. Ja u mnogo stvari tapkam, ali ako me netko pita, reći ću što mislim. To ne mora biti do kraja shvaćeno ni proučeno, ali mislim da je to ljekovito. Jer kad vi možete reći što mislite, to vam liječi dušu. A doživljavam da je ljekovito i drugima, zato što nas istina oslobađa. Netko mi kaže: „Hvala Bogu da je rečeno, sad mi je lakše.“ Mislim da je to isto važan moment. Kad god napravimo više prostora za razgovore, da se čujemo međusobno, bez obzira je li riječ o hijerarhijskim podjelama ili da se mi kao ljudi čujemo, mislim da svi dobivamo. Dobivamo samim time što se stvara prostor slobode, iskrenosti, a kroz to nastupi i istina“, rekao je fra Ante. Podsjetio je da je Sokrat davno učio da za istinu treba ući u dijalog s drugim.

„A u dijalogu s drugim na čudesan način, ne nekom mojom magijom, nego nečim što je između nas, ne da netko zna, a drugi ne zna, nego se između nas dogodi i bljesne nešto što prije toga nismo vidjeli. Pa ako se to dogodi i s ovom knjigom, bit ću zahvalan“, rekao je autor. Istaknuo je i da među uputama za Biskupsku sinodu papa Franjo kaže da biskupi i svećenici trebaju činiti tri stvari: prvo je slušati, drugo – slušati, treće – slušati.

„Meni se to čini važnim. Znači, negdje u svijesti Crkve postaje jasno da postoji velika potreba za razgovorom, za slušanjem. To se povezuje s mnogo problema u Katoličkoj Crkvi“, rekao je fra Ante, u zahvalnosti svima koji su pomogli izdanje knjige.

Don Mihovil Kurkut rekao je da naslov knjige zvuči nedovršeno. „Sloboda još do kraja nije ostvarena, a na zemlji i neće biti, jer naš poziv ide dalje, više, on je poziv prema vječnosti. Knjiga je značajna ne zato što je sve riješila, nego zato što je potaknula neke procese. Razgovarati u slobodi, u ljubavi prema Crkvi i brizi za ovo čovječanstvo koje je Crkvi povjereno“, istaknuo je.

Novinar Andrijanić „imao je mnoga pitanja koja postavlja kao laik, vidi mnoge stvari i nisu mu jasne. Našao je sugovornika, fra Antu, koji nije da zna sve odgovore. Počevši od promišljanja nad Božjom riječju i od života Crkve koja je tijelo, promišlja, analizira, razmišlja i otvara pitanja. Knjiga je dovršena-nedovršena. Knjiga je dana čitateljima na raspolaganje i svatko neka kaže svoje mišljenje“, potaknuo je don Kurkut.

Rekao je da „knjiga želi potaknuti kršćansku zajednicu, i ne samo kršćansku, da raspravljamo, da budemo kritični. Da zauzmemo možda drugačiji stav u nekim trenucima. Zato je hrabra, jer na taj stil nismo naučili. Imamo opterećenje bivšeg sustava. Još uvijek se zna čuti: ‚Ne talasaj, ajde šuti, to ne treba govoriti javno.‘ Krleža kaže da su Hrvati najjači u gostionicama, ondje sve rješavaju. A često na mjestima gdje bi trebali riješiti, a to je za obiteljskim stolom, u zajednici, često ne rješavamo.“

Nasuprot naslovu knjige „Neostvarena sloboda“, bogoslužni prostor crkve sv. Frane u kojem je knjiga predstavljena je „mjesto gdje otajstvo postaje zbilja i gdje možemo (do)živjeti ostvarenu slobodu. Zato nas crkva podsjeća da ćemo, ako budemo znali život vjere hraniti sakramentalnim susretom s Kristom, imati snage i umješnosti donositi evanđelje u prostor i vrijeme koje živimo i koje nas okružuje“, rekao je fra Bojan Rizvan.

Samostan sv. Frane u Zadru svjedoči o svetim tragovima koje je utisnuo franjevački utemeljitelj sv. Frane. „Predaja kaže da je on upravo na prostoru crkve sv. Frane u Zadru molio i s braćom boravio na putu prema Svetoj Zemlji. Ostao je neizbrisiv trag njegove karizme koju braća svojom prisutnošću i djelovanjem osvježuju i čine živom. Zato fra Antinu knjigu razgovora vidim kao očiti znak vjernosti karizmi sv. Frane. On koji je Franjin brat, baš poput njega u svoje vrijeme, prepoznaje rane Crkve i nastoji ih jasno vidjeti u svjetlu evanđelja. Fra Ante ne zatiskuje uši i ne zatvara oči pred stvarnošću i problemima, nego razvija, kako bi to rekao Johann Baptist Metz, mistiku otvorenih očiju. Nama su danas u Crkvi potrebni mistici i proroci ne zatvorenih, nego otvorenih očiju. Oni koji će gledati, koji će vidjeti i koji će svojom riječju i životom liječiti. Jer često živimo istinu kako „čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju“ (Jr 14,18)“, poručio je fra Bojan. Smatrajući da ta knjiga može pomoći u formiraju osobnih stavova, poželio je da „nam na putu prema ostvarenoj slobodi, pomogne i ta knjiga o neostvarenoj slobodi“.

„Knjiga promišlja stanje Crkve, stanje nas samih koji smo Crkva, iz pogleda vjere koja se kritički odnosi prema svemu što ne diše evanđeoskom radošću. Kriterij prosudbe događaja koji se dotiču u knjizi je svježina evanđeoske novosti i ozbiljnost evanđeoske radosti! Ovu knjigu vidim i kao očitovanje sinodalnosti na koju nas papa Franjo poziva. Sinodalnost nije pomodarstvo, nego stil života Crkve. I tu se krije povezanost sa sv. Franom i vjernosti njegovoj karizmi, jer takve je odnose u svojoj zajednici želio i sv. Frane kad je neprestano poticao braću da slušaju jedni druge, pa čak i najmlađeg novaka. Sinodalnošću se borimo protiv jednoumlja koje lako zatvara za istinu i preobrazbu života. Ako igdje drugdje, onda baš u Crkvi, ljubljenoj zaručnici Kristovoj, moramo vidjeti i živjeti bogatstvo različitosti u jedinstvu, ne popuštajući olako zavodljivosti lagodnog života“, potaknuo je fra Bojan.

„Iako nas fra Ante svojim rečenicama i odgovorima može ponekad iznenaditi, a nekad nam se pojedina rješenja mogu činiti daleko od prihvatljivih i realnih, ona su uvijek izraz ljubavi prema Crkvi koja se mora mijenjati, utjelovljujući nepromjenjivi nauk Evanđelja. U tome ova knjiga očituje vjernost i papi Franji koji reformu Crkve ne pokreće iz struktura, nego iz promjene srca. Znamo mi dobro kako se reforma ili obnova Crkve neće dogoditi po promjeni pape, biskupa, župnika, provincijala, odgovorne osobe, naziva nekih službi ili njihovih ureda (dikasterija), nego u preobrazbi srca, u hrabrosti obraćenja, u realnom pogledu na svoj grijeh i otkrivanju snage Božjeg milosrđa“ rekao je fra Bojan, potaknuvši sve da budu spremni „Crkvu izgrađivati i obnavljati svetošću vlastitog života“.

Novinarka Andrea Černivec smatra da se fra Ante u jednostavnosti i lakoći propovijedanja zna približiti ljudima. Istaknula je fra Antin dar govora i komunikacije, talent koji je on umnožio. I ta knjiga u formi razgovora je primjer kako biti blizu drugima, rekla je Černivec, citirajući Vučkovića da „jezik kršćanstva treba biti ogoljen, oslobođen od viška, primjeren životnom izboru i iskustvu“.

„Fra Ante podupire laičke pokrete, njihov ulazak u crkvene okvire i smatra ih zaslužnima za mnoge pozitivne promjene. Kaže da Crkva mentalitetom još nije izašla iz komunizma. Glede politike, „sasvim mu je jasno da je u dijelu Crkve i dalje prisutna povezanost s HDZ-om iz vremena nastajanja države“ te da „Crkva u Hrvatskoj stoji pod velikim utegom financijske pomoći i države te da je rijetko koji novac, osim anonimnoga, neutralan“. Fra Ante vidi benefite i u ređenju oženjenih muškaraca i smatra da postoji mogućnost pričesti za one koji su u drugom braku, ako istinski žive vjeru“, rekla je Černivec, istaknuvši da bi knjiga trebala poslužiti kao uvod u dobar međusobni kritički dijalog.

U kontekstu fra Antine misli: „Valjalo bi izbjeći ovisnost o volji pojedinaca“, Černivec je citirala Antu Starčevića: „Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji čiji će biti.“

„Fra Ante je ogolio Crkvu i društvo i ukazao na propuste i oklizavanja kojima svjedočimo posljednjih 30 godina. Sam naziv Neostvarena sloboda pomalo je pesimističan jer naviješta da nije ostvareno ono bitno – sloboda – na što smo pozvani. Fra Ante pažljivo manevrira i pitkim mislima daje svoje viđenje slobode. Neki će za njegove misli reći da su pametovanje, naći mane ili nastojati ga diskreditirati, ali to je ljepota dijaloga i blagi navještaj slobode o kojoj govori“, poručila je Černivec. Istaknula je da je sloboda „nemoguća bez jasnoće i razgovora, a dijalog je nemoguć bez uvažavanja druge strane i spremnosti za slušanjem sugovornika, stalnim propitivanjem svojih stavova.“

Citirajući Hessea da su „ljudi koji imaju hrabrost i karakter drugima uvijek neugodni“ i Perikla da „tajna slobode leži u hrabrosti“, Černivec je rekla da je fra Ante rečenim izrazio hrabrost i „upozorio da smo još uvijek daleko od ostvarenja istinske slobode“.

Černivec smatra da se tom knjigom „fra Ante predstavlja iznenađujuće liberalnije nego što se od njega očekuje“ kao i da „zbog nedostatka pluralizma u Crkvi, autocenzure, komoditeta i komformizma, ali i straha, rijetki poput fra Ante čine iskorak, ne mareći za posljedice“. Predstavljačica je rekla da su mnogi svećenici i biskupi zatvoreni za razgovor, da otvoreno, jasno i konkretno iznesu svoje mišljenje o bitnim pitanjima unutar Crkve.

„U vrijeme korone vjernici su bili ogorčeni na biskupe jer su se osjećali kao ovce bez pastira. Bila im je potrebna snaga, potpora, blizina, a oni su šutjeli. Fra Ante kaže da je tada ‚dobri pastir‘ ostao u svom dvorcu, više ne miriše na svoje ovce. U svojim dvorima čeka da prođe koronavirus da bi ovce došle njemu. To je, prema njegovim riječima, kapitalni udar na temeljnu sliku ‚dobroga pastira‘. Dobri pastir se prestrašio.“ Ipak, pojedini svećenici su se snašli i tražili način kako komunicirati s vjernicima. Međutim, veći broj njih je zanijemio“, rekla je Černivec, dodavši da je knjiga veliki doprinos slobodi.

Knjiga „poziva svećenike, a osobito biskupe, da se zamisle u čemu griješe protiv slobode, jer jedan od ciljeva u Crkvi mora biti ostvariti slobodu. Nažalost, ljudi ne vole Istinu, što god tvrdili. Smeta im istina, pogotovo ako ukazuje na pogreške. A ova knjiga, iako ju prožima čovjekoljublje i bogoljublje, upravo je takva. Čovjek Crkve usudio se drznuti u razna crkvena pitanja i odgovara bez uvijanja, odbacujući očekivana pravila, direktno odgovarajući bez obzira na posljedice, a da pritom niti jednom nije zaboravio usmjeriti smjerokaz prema Bogu. Pustio je svoje misli na stranice i ostavio čitatelje da prosude ima li istine i Slobode u njima“, poručila je Černivec. Rekavši da je ta knjiga dokument vremena, poželjela je da jezik dijaloga i slobode promišljanja postane legitiman u Crkvi.

Citirala je Evagrija da je „nemoguće oslobođenje bez borbe, a cilj borbe nije sebično sjedinjenje s Kristom, nego da Krista donesemo drugima, da ga prepoznamo u drugima i da im pomognemo da i oni Krista prepoznaju u sebi“ i apostola Pavla koji opominje Galaćane: „Doista, vi ste, braćo, na slobodu pozvani.“ Izlaganje je Černivec zaključila Isusovom porukom: „Ako ostanete u mojoj Riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete Istinu i Istina će vas osloboditi.“

Dr. Zdenko Dundović rekao je da su pitanja teološkog, filozofskog, moralnog i društveno političkog spektra u dvanaest tematskih cjelina knjige izazovna za promišljanje zbog interdisciplinarnog pristupa izvorno postavljenom problemu odnosu Crkve i društva.

O. Vučković progovara o crkvenom i svjetovnom društvu prvenstveno u Hrvatskoj, a u nekim pitanjima zalazi u područje sveopće Crkve i drugih europskih društava, poput njemačkog ili poljskoga, progovarajući iz pastoralnog iskustva i znanstvenog interesa.

„Autorova individualnost kritički pristupa na tri središnje razine: odnos hijerarhije i laikata u Crkvi, odnos teologije, odnosno doktrine i stanja njene primjene u pastoralnoj praksi te odnos i posljedice odnosa politike prema Crvi i obrnuto“, rekao je don Zdenko.

Vučkovićevi razumljivim jezikom sročeni odgovori „plod su duljeg promišljanja i bavljenja širokim spektrom aktualnih crkvenih i društvenih tema, nerijetko popraćeni navodima znanstvene literature. Autor promišlja o pojedinim crkvenim i društvenim stvarnostima na temelju osobnog iskustva i profesionalne uključenosti u te stvarnosti s duhovnog i intelektualnog motrišta. Pojedina razmišljanja autora su originalna i vrijedna zapažanja gorućih problema Crkve u Hrvata te se autor nije libio ponuditi njihova moguća rješenja“, rekao je Dundović.

„Vrijednost tih zapažanja očituje se u slobodnom promišljanju autora u okrilju Crkve koju on ljubi i kojoj služi, što je neupitno. Ljubav prema Crkvi rezultirala je prepoznavanjem znakova vremena i ponudom njihove interpretacije u okvirima aktualnih zbivanja i rapidnih mijena modernog društva, a paralelno s njima novonastalih izazova za teološku i filozofsku misao. Autor ne nameće vlastita mišljenja čitatelju o bilo kojoj problematici, nego promišlja. Osjetljivim i nedovoljno artikuliranim problemima pristupa s oprezom ne žureći sa zaključcima i olakim predviđanjima njihovih konačnih ishoda, dok na krucijalne probleme odgovara bez uvijanja i s jasnoćom misli“, rekao je Dundović, dodavši kako  Vučković svojom individualnošću ne ide za tim da se svidi čitatelju.

„Čitatelj neće moći ostati ravnodušan, bez obzira na osobne preferencije, odnosno neslaganje ili slaganje s izrečenim mislima“, rekao je don Zdenko.

Dundović smatra da su fra Antine analize pojedinih crkvenih stvarnosti u nekim segmentima nedorečene te mogu zbuniti čitatelja nevještoga u teološko – filozofskim i doktrinalnim raspravama, pa se negdje zapaža dihotomija u načelno istovjetnim pitanjima.

„Primjerice, u raspravi o pitanju javne pokore i kajanja za grijehe u Crkvi, koji su prebačeni u privatnu sferu odnosa između Boga, pokajnika i ispovjednika, što ispravno zagovara autor na jednom mjestu, na drugom mjestu u okrilju pojedinih crkvenih pokreta tu praksu tolerira, benovelentno je pripisujući iskrenosti, otvorenosti i prihvaćanju bez osude u krugu manje zajednice. I u vrlo kvalitetnoj analizi o formaciji budućih svećenika, manjku zvanja, kvaliteti formacije i emocionalnom odgoju, kritički promišlja o pitanju izvrsnosti kandidata, a na drugom mjestu u kontekstu rasprave o pokretima u Crkvi, autor kaže „kad je riječ o zvanju, naglasak nije na izvrsnosti ili nadarenosti, nego na izboru i odazivu“, rekao je don Zdenko.

Dundović se slaže s autorom Predgovora knjige Ivicom Šolom da „postoje rečenice i misli s kojima ima poteškoće“, s pozicije osobne slobode u promišljanju Crkve, no to ne umanjuje okvire autorove slobode.

U kontekstu rasprave o pluralnosti u Crkvi i Vučkovićeve rečenice: „Nije dobar model Crkve u kojoj jedan govori, i to s povišenog položaja, a ostali slušaju“, Dundović potiče na čitanje fra Antinih promišljanja, da čitatelj kreira vlastite zaključke o pitanjima koji se odnose na Kristovu Crkvu, koju, unatoč svim našim slabostima „vrata paklena neće nadvladati“.

U kontekstu brojnih pitanja koja svijet postavlja a na koja je Crkva pozvani dati autentični odgovor, dr. Dundović je citirao kipara Ivana Meštrovića: „U nijednom prijašnjem stoljeću nije bilo toliko napisano o individualnosti i originalnosti, a u gotovo nijednom stoljeću nije bilo manje individualnosti i originalnosti.“