ZAĐETO DIJETE U ZAMRZIVAĐU
Nakon žestokih pritisaka za ozakonjenje poba~aja kao ženina grašanskoga prava sve viče dolazi do izražaja svijest o nepovredivom pravu na život djeteta onoga koje se tek ima roditi. Viče nema nikoga koji bi osporavao znanstveni podatak da život ljudskoga biđa zapo~inje u trenutku oplodnje jajačca. U tom su smislu zna~ajan doprinos dale oplodnji in vitro (u staklu, odnosno u epruveti, izvan maj~ina tijela, op. prev.), koje su znanstvenicima omoguđile provjeravanje cijelog dogašanja ljudskog nastajanja.
U ovo doba sve boljeg razumijevanja života koji se raša moguđe je pak upasti u druge opasnosti, koje nisu tako tečke poput onih povezanih s razaranjem života koji se raša, ali s đudorednog gledičta nisu manje uznemirujuđe, te ih je pravo razmotriti sa stajaličta ~ovje~nosti. Tu mislimo na prijedlog jednoga od djelatnika umjetne oplodnje koji smatra moguđim i ostvarivim uzimanje veđ oplošenog jajačca iz ženina tijela i zamrzavanje toga jajčca da bi se tako trudnođa odgodila za neko doba koje bi bilo prikladnije i ženi i njezinoj obitelji.
“To je alternativa za pilulu ‘dan poslije'”, izjavio je ginekolog, “onu koja onemoguđuje po~etnu trudnođu, izazivajuđi prerani poba~aj, ali istodobno ova alternativa ostavlja nade za buduđnost”. Taj ginekolog izložio je i tehniku za izvošenje takvih pothvata. Treba, kaže, osnovati ‘ovoteku’, svojevrsnu banku u kojoj bi se ~uvala oplošena jajačca u zamrznutom stanju.
Taj prijedlog zavrešuje postupno razglabanje. Najprije glede đudoredne i pravne vrijednosti. Tu nailazimo na priznanje da upotreba pilule “dan poslije” onemoguđuje trudnođu koja je veđ u tijeku te da se takvim zahvatom izaziva preuranjeni poba~aj.
Katoli~ka Crkva i krčđanska uljudba oduvijek su smatrale da je ono čto đe se roditi veđ ljudsko biđe. Da se ne bi gajile krive informacije i sumnje glede poba~aja ili prekida trudnođe, Crkva je uvijek proglačavala nedopučtenim svaki zahvat namijenjen uničtenju života koji se raša. Ivan Pavao II, potvršujuđi predaju i nauk, ozakonio je autenti~nim tuma~enjem kanona 1398 Zakonika kanonskoga prava da u izopđenje latae sententiae (latae sententiae doslovno zna~i “veđ donečene presude” čto pak zna~i da krivac podliježe kazni od ~asa kad je djelo po~injeno bez ~ekanja odluke crkvenoga suda, op. prev.) spada ne samo onaj tko izazove poba~aj, shvađen znanstveno i pu~ki, nego tkogod razara zametak ili plod “bilo na koji na~in i bilo u koje doba od ~asa za~eđa” (19. sije~nja 1978; 23. svibnja 1978). Zna~i da se i znanost slaže s crkvenim naukom i u~iteljstvom. To je joč jedan razlog da Crkva utvršuje nepovredivost ljudskoga života od njegova nastanka do naravne smrti.
Pristupajuđi zatim pitanju vašenja oplošenog jajačca i njegova ~uvanja u zamrziva~u, ne možemo se nego zaprepastiti. Taj pothvat ne može se opravdavati ni namjerom naknadnog vrađanja tog jajačca u istu ženu. Glede toga izrazila se je i Kongregacija za nauk vjere u svom osnovnom dokumentu o bioetici, u Donum vitae. Vrijedi navesti ulomak koji se na to odnosi:
“Zamrzavanje embrija, makar se time namjerava jam~iti o~uvanje embrija u životu – kriokonzervacija – predstavlja povredu dužnoga počtovanja prema ljudskim biđima, buduđi ih izlaže tečkoj opasnosti smrti ili naručavanja tjelesne cjelovitosti, te ih barem privremeno ličava maj~ina prihvađenja i nočenja, stavljajuđi ih u položaj u kome su moguđe povrede i manipulacije”.
Kad je rije~ o vašenju embrija moguđ je jedino izuzetak u pretpostavci lije~ni~kog zahvata sa svrhom poboljčanja njegova tjelesnog stanja u slu~aju tečke bolesti, uz otklanjanje smrtne opasnosti ili deformacije i to samo za najnužnije vrijeme. Kaže Ivan Pavao II: “Strogo terapeutski zahvat s namjerom lije~enja razli~itih bolesti, poput onih do kojih dolazi zbog kromosomskih nedostataka, mogao bi na~elno biti prihvatljiv, uz pretpostavku da mu je svrha istinsko promicanje osobne dobrobiti tog individua bez očteđivanja njegove cjelovitosti ili pogorčanja njegovih životnih uvjeta. Takav se zahvat uklapa u logiku krčđanske tradicije” (28. listopada 1983).
Vrijedi istaknuti da operaciju: vašenje – zamrzivanje – ponovno umetanje krčđansko đudoreše smatra nedopučtenom, premda je mnogo manje zlo od uničtenja za~etoga djeteta kemijskim ili kirurčkim sredstvima. No, đudoredna razli~itost ne opravdava takav postupak.
Za~eto dijete, embrij, je veđ ljudsko biđe sa svojim dostojanstvom i svim svojim pravima. Ne može biti podvrgnuto ni razumljivim razlozima žena koje žele odgoditi trudnođu. To je kao da se nekome kaže: “Sada si mi na smetnju, oprosti čto đu te smjestiti u veliki zamrziva~ i ~ekaj me ondje da te došem uzeti kad budem to smatrao prikladnim”.
Takvo razmičljanje nitko ne bi smatrao mudrim. ćto pak važi za odraslu osobu važi i za ljudsko biđe u mikroskopskim dimenzijama. U oba je slu~aja rije~ o osobi. Diskriminacija se protivi savjesti i kalja civilizaciju. Alternativu poba~aju treba dakle tražiti u drugim moguđnostima u skladu s zahtjevima krčđanskoga đudoreša, ali nitko se ne smije s drugim služiti kao s predmetom s kojim proizvoljno raspolaže, premda ima namjeru počtovati pravo na život i osobno dostojanstvo.
(Gino Conceti – “L’osservatore romano”, 7. lipnja 1995.)

KAKO PRIPREMITI SVEŠENIKE ZRELE I SPOSOBNE POMAGATI OBITELJIMA
Treba iznova razmisliti o intelektualnom, duhovnom i dučobrižni~kom obrazovanju u sjemeničtima. Krčđanski bra~ni drugovi i njihove obitelji trebaju “voditelje koji su iskusni i sigurni u vjerskom nauku”. Tako stoji u Smjernicama za obrazovanje sjemeničtaraca glede problema koja se ti~u braka i obitelji, čto ih je izdala Kongregacija za katoli~ki odgoj. U tom se dokumentu traži da sveđenici budu dobro pripremljeni u pogledu naukovnom, duhovnom i dučobrižnom kako bi odgovarali suvremenim zahtjevima.

ćupljine u obrazovanju

Otud prvo pitanje: “Jesu li sveđenici koji izlaze iz sjemeničta dovoljno pripremljeni za ispunjavanje tih pastoralnih zahtjeva?” Odgovor, nažalost, nije sasvim pozitivan. Krčđanski sbra~ni parovi ~esto nailaze na sveđenike koji “pokazuju slabo zanimanje i koji su slabo pripremljeni” za služenje sakramenta pomirenja, za duhovno vodstvo i odgoj savjesti. Tvrdi se da suvremena kriza ispovijedanja zavisi takošer od čupljina i propusta koji ozna~uju odgoj i sam na~in življenja u sjemeničtima.
Izravno pastoralno obrazovanje imalo je nekih zna~ajnih poticaja u pokoncilsko doba, ali izgleda da se to nije dovoljno razvilo zbog pomanjkanja “specijaliziranih nastavnika”. Pouka o pitanjima braka i obitelji predvišena je u programu teoločkih studija, ali ~esto joj nedostaje kvaliteta i dobro pripremljeni predava~i.” Crkveni studiji nisu svuda na potrebnoj razini”.
U drugom dijelu novi dokument bez uvijanja priznaje potrebu da se poduzme “pravi skok kvalitete”. Potanko se ocrtavaju zadađe i ciljevi intelektualnog obrazovanja. Bez uopđavanja primjeđuje se da, kad je rije~ o prosudbi sakupljenih iskustava i osjeđaju nezadovoljstva koji se ponegdje izrazuje s didakti~kog, doktrinarnog i prakti~no-pastoralnog gledičta, treba zaklju~iti “da se ta graša ne obrašuje onako pomno i opčirno kako bi trebalo da bi Crkva dobila pastire dobro pripremljene za to podru~je apostolata”. Sve u svemu, nije rije~ o tome da se priredi odnosno posuvremeni poneki te~aj o pitanjima braka i obitelji, nego se traži da teologija tu problematiku stavi u sredičte svoga zanimanja. U tom smislu nazna~uju se na~ini i sadržaji razli~itih teoločkih disciplina. Cilj je predmet braka i obitelji integrirati u teologiju, a ne da se time samo usput bavi. Glede socijalnih razmjera bra~nih i obiteljskih problema, osobito onih u kriznim situacijama, dokumenat kaže da to mora biti vlastiti predmet crkvenoga dručtvenog nauka.
Zatim se redom nazna~uju ciljevi duhovnog obrazovanja. Buduđi dučobrižnik bit đe od velike pomođi ako postigne ljudsku i krčđansku zrelost; ako bude u~iteljem molitve; ako zna usklašivati pothvate čto i drugi poduzimaju; ako dobro poznaje prilike u kojima obitelji žive i probleme s kojima se susređu. Zacijelo se duhovno vodstvo ne svodi na samu problematiku seksualnosti, no ipak i ta problematika traži od buduđeg sveđenika ne samo potrebno znanje nego i stanovite ljudske kvalitete.

Prednost konkretnosti

Dokument napokon nazna~uje putove i na~ine izravno pastoralnog obrazovanja kojemu je svojstveno osposobiti buduđega dučobrižnika da ne samo poznaje i podu~ava o đudorednim normama, nego i da takošer zna pomagati ljudima da te norme uklope u svoje prilike. Dučobrižnik mora dobro poznavati prilike kako bi mogao “pomagati vjernicima da donose odluke u sklopu ~vrstih na~ela sposobnih djelovati na njihov život”. Đesto se pak pokazuju objektivne potečkođe koje prije~e slobodi izvrčiti pravedan izbor. Tako se, naprimjer, napominje: kako voditi bra~ne parove da ostvaruju odgovorno roditeljstvo, kako biti na pomođ razvedenima, posebno onima koji su se zatim civilno vjen~ali. Pastoralni studij treba se ponajprije baviti odrešenim pitanjima koja danas najviče zaokupljaju obitelji.
Mešu tim pitanjima nazna~uje se vjerski život djece; stanje katoli~kih čkola i dužnost te čkole braniti i promicati kriti~no i odgovorno služenje sredstvima javnog priopđavanja; tečkođa stanovitih ekonomskih i socijalnih prilika i pothvati za njihovo rječavanje; obitelj u tečkođama; droga, nesređe, AIDS, neizlje~ive bolesti; ekonomske neprilike; stariji bra~ni parovi koji su sami, bez djece ili su ih djeca zanemarila itd.

Crkva svjedoka

Zadađa evangelizacije braka i obitelji ostvaruje se na odrešeni na~in obrazovanjem buduđih sveđenika. Cilj je gajiti pastoral braka i obitelji koji se ne ograni~uje samo na priskakanje upomođ u izvanrednim prilikama. Nalazimo se ne samo pred novim problemima, nego takošer pred kriti~kim i jako subjektiviziranim mentalitetom. Smjernice predlažu promjenu teoločkog studija tako da bi trebalo preoblikovati plan tih studija.
Smjernice takošer traže obnovu dučobrižničtva na župnoj i biskupijskoj razini. U skladu s onim čto je dosada re~eno, tu nalazimo upozorenje da obiteljski apostolat ne treba promatrati kao izdvojeno podru~je koje se povjerava samo posebno upuđenim sveđenicima. Obiteljski apostolat je bitna, ~ak sredičnja sastojnica crkvenoga apostolata u cjelini.
Od posebne je važnosti ono čto se u dokumentu kaže o ljudskoj i krčđanskoj zrelosti buduđeg dučobrižnika: to je osoba koja je slobodno i svjesno izabrala takvo služenje u Crkvi. Ljudi ne o~ekuju da sveđenik bude neki nad~ovjek, nego da bude osoba dijaloga, sposoban i raspoložen slučati i shvatiti; žele u njemu vidjeti ne samo u~itelja krčđanskoga života nego autenti~noga svjedoka.
(Teolog Lugi Lorenzetti, Famiglia cristiana, 21. lipnja 1995.)