Euharistijsko slavlje predslavio je i propovijedao gvardijan kapucinskoga samostana fra Josip Patrčević, OFMCap. Propovjednik je promišljajući o odlomku iz Evanđelja (Lk 13, 18-21) razložio kako se Isus govoreći o tome što je kraljevstvo Božje, čemu slično i čemu da ga prispodobi, poslužio slikama iz svakodnevnoga života, primjerice „kvascem za kruh obitelj, a kvasac može promijeniti tijesto jedino, ako je jedno s njim, i to je milosni poticaj nama za djela: vjeru umnožiti, nadu izgrađivati, a ljubav usavršavati“.

Liturgijsko pjevanje vodila je s. Ozana Tomić uz orguljsku pratnju s. Justine Lacković, redovnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice. U misnomu slavlju sudjelovao je fra Tadej Fabić, časni brat u kapucinskom samostanu, te vjernici koji su se s poštovanjem prisjetili pokojnoga akademika Babića, bivše studentice hrvatskoga jezika, jezikoslovkinje i profesori. Naime, akademik Babić svoj je život posvetio očuvanju i normativnom izgrađivanju hrvatskoga jezika, a vjerski je izgrađivao i svoju crkvenost te je na poseban način bio vezan za Osijek gdje je Osječku realnu gimnaziju.

Stjepan Babić u lirskoj prozi Razmišljanja o Bogu i patnji (Teovizija, Zagreb, 2005.) svjedoči o svom doživljaju vjere i temeljnim ljudskim duhovnim stanjima – radosti i ljubavi, žalosti i boli. Književno je djelo autobiografska proza pisana u Maruliću (od 1995. do 1999.), pod naslovom Na Božjim putovima, u kojoj Babić govori o djetinjstvu, školovanju, zbivanjima u II. svjetskom ratu i poraću. Osnovnu školu pohađao je u Oriovcu, gimnaziju u Slavonskome Brodu, Osijeku i Zagrebu. U travnju 1942., poslije završenoga prvoga razreda brodske gimnazije, S. Babić upisuje se u salezijansko sjemenište u Donjem Miholjcu, u salezijanski zavod za zakašnjela zvanja – za one mladiće koji su završili najmanje četiri razreda osnovne škole, a žele biti svećenici. Salezijanci su učenike slali na razredne ispite u državnu Osječku realnu (mužku) gimnaziju koju je i S. Babić pohađao te u biografiji spominje predavače 1942. i 1943.; profesore (Marija Ličof, Branko Živančević, Luka Melkus, Jakov Šteb, Petar Hammes, Josip Haubert, kapucin fra Anzelmo Canjuga i Josip Šokičić. Kateheta Šokičić poginuo je u bombardiranju Osijeka 1945., a ostala su dvojica bili žrtve komunističkoga režima i namještenih sudskih procesa. Canjuga je umro u teškim mukama poslije robijanja u Staroj Gradiški (1947. do 19. prosinca 1952.), a Šteb je osuđen na smrt pa pomilovan na 20 godina zatvora.

„Osječko je učeničko doba za S. Babića doista bilo presudno. Da nije položio taj drugi razred, morao bi prekinuti školovanje i vratiti se u rodni Oriovac. Usjeklo se u pamćenje, kako sam S. Babić kaže, zbog ogromnih napora koje je morao uložiti u učenje, teških ratnih prilika i svakako tragičnih sudbina njegovih susjemeništaraca i profesora u poslijeratnoj Jugoslaviji. Bit će da netrpeljivost S. Babića prema socijalizmu i nijekanju hrvatskih posebnosti i otuda vuče svoje korijene“, zabilježila je jezikoslovkinja prof. dr. sc. Sanda Ham (Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 2011. Sanda Ham), čije su riječi na ispraćaju akademika Stjepana Babića (2. rujna 2021.) sažele posvećenost života i rada u simboličnom biblijskom kvascu: „Vjera je bila stalnica u njegovu životu, usmjeravala ga je iskrena predanost Bogu i Crkvi.“ Ham je, također, istaknula: „Stjepan Babić najplodniji je suvremeni hrvatski jezikoslovac. Za sobom je ostavio nenadmašno: 18 jezikoslovnih knjiga objavljenih u 47 izdanja i u više od milijun primjeraka, više od 1000 znanstvenih i stručnih radova, osamdesetak različitih manjih osvrta i članaka, 57 književnih sastava, 32 novinska razgovora. Svakako treba izdvojiti njegovo kapitalno djelo Tvorbu riječi u hrvatskom književnom jeziku. To je djelo jedinstveno ne samo u Hrvatskoj, nego među slavenskim jezicima.“ Akademik S. Babić uređivao je časopis Jezik (1963–2005), bio član Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkoga društva, a od ’93. do ’97. zastupnik u Županijskome domu Sabora RH. Njegova potpuna bibliografija sadrži više od tisuću bibliografskih jedinica, a među poznatijima je Pregled gramatike hrvatskosrpskoga jezika (sa Stjepanom Težakom, 1966) i  Hrvatski pravopis („Londonac“, s Božidarom Finkom i Milanom Mogušem, 1971).