Zaharijin hvalospjev

Kateheza br. 87

Benedictus

“Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, / što pohodi i otkupi narod svoj! / Podiže nam snagu spasenja / u domu Davida, sluge svojega, / kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: /spasiti nas od neprijatelja naših / i od ruke sviju koji nas mrze; / iskazati dobrotu ocima našim / i sjetiti se svetog Saveza svojega, / zakletve kojom se zakle Abrahamu, / ocu našemu: / da će nam dati / te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, / služimo bez straha / u svetosti i pravednosti pred njim / u sve dane svoje. / A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati / jer ćeš ići pred Gospodinom / da mu pripraviš putove, / da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu / po otpuštenju grijeha njihovih, / darom premilosrdnog srca Boga našega / po kojem će nas pohoditi / Mlado sunce s visine / da obasja one što sjede u tmini / i sjeni smrtnoj, / da upravi noge naše na put mira” (Lk 1,68-79).

1. Došavši do kraja dugog putovanja kroz psalme i himne časoslova, želimo se zadržati na onoj molitvi koja, svako jutro, daje ton molitvenom trenutku hvale. Riječ je o hvalospjevu “Benedictus”, kojeg je spjevao otac Ivana Krstitelja Zaharija, jer je rođenje tog djeteta promijenilo njegov život, brišući sumnju zbog koje je zanijemio, što je bila znakovita kazna zbog njegova pomanjkanja vjere i zahvalnosti.
Sada, međutim, Zaharija može slaviti Boga koji spašava i čini to ovim hvalospjevom, kojeg donosi evanđelist Luka u obliku koji sigurno odražava njegovu liturgijsku upotrebu u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. Lk 1,68-79).
Isti ga evanđelist opisuje kao proročki himan, nastao po nadahnuću Duha Svetoga (usp. 1,67). Nalazimo se, naime, pred blagoslovom koji proglašava spasenjska djela i oslobođenje koje je Bog pružio svom narodu. Riječ je, dakle, o “proročkom” čitanju povijesti, odnosno otkrivanju nutarnjega i dubokog smisla svih ljudskih događanja, vođenih skrivenom ali djelotvornom rukom Gospodnjom, koja drži slabu i nesigurnu čovjekovu ruku.

2. Tekst je svečan i, u grčkom izvorniku, sastavljen je tek od dviju fraza (usp. rr. 68-75; 76-79). Nakon uvoda, u znaku pohvalnog blagoslova, možemo u tekstu himna raspoznati gotovo tri strofe, koje veličaju isto toliko tema, kojima se želi podvući cijela povijest spasenja: savez s Davidom (usp. rr. 68-71), savez s Abrahamom (usp. rr. 72-75), Krstitelj koji nas uvodi u novi savez u Kristu (usp. rr. 76-79). “Napeta strelica” čitave molitve, naime, okrenuta je prema onom cilju kojeg David i Abraham označavaju svojom nazočnošću.
Vrhunac je upravo u gotovo završnom izrazu: “pohodit će nas Mlado sunce s visine” (r. 78). Izraz koji je na prvi pogled paradoksalan svojim združivanjem s “visina” i “Mlado” zapravo je značajan.

3. Naime u grčkom izvorniku za “Mlado sunce” koristi se izraz anatolè, riječ koja po sebi označava kako sunčevo svjetlo koje blista na našem planetu, tako i izdanak koji niče. Obje slike u biblijskoj tradiciji imaju mesijansku vrijednost.
S jedne strane, podsjeća nas Izaija govoreći o Emanuelu, da “narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja” (9,1). S druge strane, govoreći također o kralju Emanuelu, opisuje ga kao “izdanak koji će izbiti iz panja Jišajeva” to jest iz Davidove kraljevske loze, izdanak obavijen Duhom Božjim (usp. Iz 11,1-2).
S Kristom se, dakle, pojavljuje svjetlo koje prosvjetljuje svako stvorenje (usp. Iv 1,9) i rađa život, kao što će reći evanđelist Ivan povezujući u jedno upravo te dvije stvarnosti: “u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo” (1,4).

4. Čovječanstvo koje je obavijeno “tminom i sjenom smrtnom” obasjano je tim sjajem objave (usp. Lk 1,79). Kao što je bio navijestio prorok Malahija, “a vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama” (3,20). To će sunce “upraviti noge naše na put mira” (Lk 1,79).
Kročimo, dakle, pogleda upravljena prema tom svjetlu; naše nesigurne korake, koji tijekom dana često zabasaju na mračne i skliske putove, podupire svjetlost istine koju Krist širi u svijetu i u povijesti.
Želimo, sada, prepustiti riječ učitelju Crkve, njezinom naučitelju, Britancu Bedi Časnom (VII. – VIII. stoljeće) koji je u svojoj Homiliji uz rođenje svetog Ivana Krstitelja, ovako komentirao Zaharijin hvalospjev: “Gospodin… nas je pohodio poput liječnika koji pohodi bolesnike, da bi ozdravio ukorijenjenu bolest naše oholosti, pružio nam je primjer svoje poniznosti; otkupio je svoj narod, jer je po cijenu svoje krvi oslobodio nas koji smo bili postali sluge grijehe i robovi starog neprijatelja… Krist nas je našao kako ležimo #!u tmini i sjeni smrtnoj#!, odnosno pritisnuti dugom sljepoćom grijeha i neznanja… Donio nam je pravo svjetlo svoje spoznaje i, nakon što tmine grijeha biše uklonjene, pokazao nam je sigurni put prema nebeskoj domovini. Upravio je korake naših djela da hodimo putom istine, kojeg nam je pokazao, i da bi nam da dao uđemo u dom vječnoga mira, kojeg nam je obećao”.

5. Na kraju, crpeći iz ostalih biblijskih tekstova, Časni Beda ovako je zaključio, zahvaljujući na primljenim darovima: “Budući da posjedujemo te darove vječne dobrote, predraga braćo,… blagoslivljajmo i mi Gospodina u svako doba (usp. Ps 33,2), jer je #!pohodio i otkupio narod svoj#!. Neka uvijek na našim usnama bude njegova hvala, čuvajmo spomen na njega te i sami proglašavajmo snagu onoga koji #!nas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu#! (1 Pet 2,9). Tražimo neprestano njegovu pomoć, da sačuva u nama svjetlo spoznaje koje nam je donio i povede nas sve do dana savršenstva” (Homilije na evanđelje, Rim 1990., str. 464-465).