Prije 17 godina, 27. kolovoza 2004., nakon smrti vlč. Vladimira Stolnika, prvi varaždinski biskup Marko Culej, dodijelio je Župi sv. Jurja za župnika vlč. Vladu Boraka.

Sadašnji varaždinski biskup Bože Radoš vlč. Boraku u srpnju mu je dodijelio nove službe – župnika u Višnjici i dušobrižnika ustanova zatvorskog sustava u Lepoglavi i Varaždinu.

U povodu oproštaja s dosadašnjim župljanima vlč. Borak napisao je prigodno pismo.

„Odlazim iz Podravine srca prepunog zahvalnosti, ali i lica prepunog suza koje se same od sebe kotrljaju niz obraze. U to zahvalno srce stali su svi vjernici koje sam susretao na svakoj nedjeljnoj svetoj misi, bake koje su svakodnevno bile na misama, zvonari koji su pripremili crkve i kapele za misna slavlja, vjeroučitelji koji su mi pomagali u radu sa vjeroučenicima te tako povezivali crkvu i školu, župno ekonomsko i pastoralno vijeće koje je brinulo o materijalnim i vremenitim dobrima, Caritas koji pomaže svima u potrebi, Marijina legija kao molitvena zajednica, crkveni zbor sa svojim pjevanjem Bogu na hvalu i čast, mladi, ministranti, djeca… Što se civilnog dijela tiče tu su načelnici Općina Sveti Đurđ zajedno sa svojim djelatnicima, s kojima sam uvijek lijepo surađivao, vatrogasci svih društava koji su rado sudjelovali u svakoj akciji i intervenciji pomoći drugima, lovci koji su se također pridružili svakom našem događaju. Tu je naša jedinstvena limene glazba koja je naš prepoznatljiv pečat te KUD „Juraj Lončarić“ koji nas je puno puta dirnuo zvukom tambura, zatim udruge žena svih sela, cvjećari koji su svakom slavlju dali točku na i. Lijepo je što smo gotovo sve zabilježili fotografijama, one će govoriti o lijepim trenucima provedenim zajedno. Ponosit ću se s vama kud god išao. Kuća mojih roditelja, gorice, kljet, i vrata buduće župe za vas su uvijek otvorena, rado ću vas primiti. Podravska zvona zvone, zovu me da se vratim… i vratit ću se kad god budem mogao kad me pozovete. Zvonit će podravska zvona sve dok će Drava teći…“, poručio je u pismu vlč. Borak.

Župljani su pak dosadašnjem župniku poručili da „veće ljubavi nitko nema od ove – da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Uistinu se možemo smatrati prijateljima i zaista ste nam lijepi dio svog života, ovih 17 godina služenja, dali kao najljepši poklon. Velečasni Vlado, hvala vam na svemu! Teška srca se svi opraštamo od vas. Ipak ste bili naš štit zaštite, naš savjetnik i učitelj, duša od čovjeka i čovjek s dušom. Uz pomoć Božju i snagom sv. Juraja ispišite nove stranice svoje buduće župe u Donjoj Višnjici. Ostavili ste neizbrisiv trag u srcima svih vjernika župe Sveti Đurđ! Tako se naš Hrvat Vlado, po rođenju Slovenac, Zagorec u duši, Podravski sin vratio u svoje lijepo Zagorje.“

Novim župnikom u Svetom Đurđu imenovan je vlč. Ivan Žmegač.

Vlč. Vlado Borak rođen je 5. travnja 1966. u Ptuju, u kršćanskoj obitelji oca Stjepana i majke Marije. Djetinjstvo je proveo u Križovljanu Radovečkom. Ispočetka su supružnici radili u Mariboru. Godine 1966. rodio im se prvi sin Vlado, a dvije godine kasnije i mlađi Zdravko. Stasanjem sinova za školu, majka Marija napustila je posao u Mariboru te se posvetila njihovom odgoju i domaćinstvu. Braća Vlado i Zdravko odrastali su vezani uz crkvu u kojoj je Stjepanov otac bio orguljaš te su se obojica odlučila za svećeništvo. Zdravko je kao svećenik Župe sv. Benedikta u Donjim Mostima smrtno stradao u prometnoj nesreći kod Valpova 2003. godine, kada se vraćao sa susreta sa svetim ocem Ivanom Pavlom II. u Osijeku.

U obitelji su imali rođaka kapucina fra Iliju Boraka koji je vlč. Vladu u djetinjstvu poticao da ode u kapucine. Na to mu je gotovo svaki put odgovorio da bi se on radije ženio. No, po završetku 8. razreda osnovne škole, Vlado je ipak otišao u Dječačko sjemenište na Šalatu. Završivši filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 1993. zaređen je za svećenika, po rukama tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Vlč. Vlado je bio 12. po redu zaređeni svećenik iz svoje rodne župe Križovljan.

Do 1999. obnašao je službu župnog vikara u Karlovcu na Dubovcu u Nacionalnom svetištu sv. Josipa. Sljedećih pet godina služio je u župi Cirkvena. Godine 2004. imenovan je župnikom župe Sveti Đurđ. Njegovo pastoralno djelovanje kratko je prekinuto 2014. zbog teške prometne nesreće.

Vlč. Vlado u župi Svti Đurđ oformio je župno pastoralno i župno ekonomsko vijeće, pokrenuo je izdavanje informativnog župnog listića svake nedjelje, otvaranje nove župne mrežne stranice, organizirao tradicionalno hodočašće na Mariju Bistricu te hodočašće na Trsat i u Međugorje. Tijekom njegove službe održavani su susreti mladih, organizirani su zbor mladih, mješoviti župni zbor, župni Caritas, Marijina legija, služba zvonara u svim selima, župna kateheza u pripravi za sakramente. Također, obnovljena je župna crkva s okolišem, kapelice, pilovi i raspela po okolnim selima, zajedno s grobnim kućama.

U razgovoru 2018. povodom njegove 25. obljetnice svećeništva rekao je da mu je najveći plod svećeničkog rada „biti s ljudima! Pratim ih doslovno od kolijevke pa do groba i nekako mi je najljepše kad imam uz sebe i kraj sebe ljude, kad si međusobno pomažemo, usmjeravamo, dijelimo one ljudske vrijednosti. Time i sam sebe izgrađujem. Odmor mi je biti s ljudima. Krleža kaže da je ‚čovjek čovjeku vuk‘, a ja velim da je čovjek čovjeku brat/sestra. Zato sam i Bogu zahvalan što sam okružen njegovim najsavršenijim stvorenjima.“

Nadahnuće za topao i vjernički pristup ljudima crpio je, kako je rekao, iz svakodnevnog života. Kuće i obitelji u župi su mu uvijek otvorene, osjeća se dobrodošao, ljudi ga s radošću primaju. „Ponude me jelom, razgovorom, utjehom, daju mi nadu, puni su akcije,inicijative i dobre volje, plemenitih su namjera.“

Od 2021. vlč. Borak obnaša župničku službu u Višnjici i dušobrižničku službu u ustanovama zatvorskog sustava u Lepoglavi i Varaždinu.