Misu u crkvi sv. Vida na kliškoj tvrđavi predvodio je don Mladen Parlov, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu u suslavlju kliškog župnika don Mira Šestana, a druga misu u crkvi sv. Frane na Obali predvodio je mons. Vladimir Dugalić, profesor na KBF-u Osijeku, u suslavlju gvardijana fra Martina Jakovića i subraće fra Roka i fra Damjana.

U Topničkoj dvorani mons. Dugalić održao je predavanje „Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o zagrebačkom nadbiskupu“, uz koji je bio prikazan i film. Nakon toga otvorena je izložba karikatura Alojzije Stepinac u slici i riječi. Cijelu svečanost pjesmom su popratili pučki pivači Gospe od Otoka, a stihove posvećene kardinalu krasnoslovili su Anka Bodržić i Nađan Dumanić,

Don Mladen Parlov je na misi govorio o „turbulentnoj“ hrvatskoj povijesti, je nazvao „kalvarijom“ obilježenom brojnim patnjama i krvavim događajima. Posebno se osvrnuo na teška stradanja tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, ističući stradanje svih koji su težili neovisnoj domovini

„Rijetki su narodi čija povijest nije obilježena ratovima, nasiljem, uništenjem i razaranjem svake vrste. Hrvatski se narod ubraja među ne baš rijetke narode koji su iskusili stoljeća pretrpljenih nepravdi, stradanja i poniženja svake vrste. Kad bi se brojile postaje Hrvatskog križnog puta nema sumnje kako bi ih bilo daleko više od četrnaest, a svaka patnička, bolna, krvava; svaka sljedeća gora od prethodne; i nikako da stanu, da prestanu; nikako da svane zora uskrsnuća. Kad se činilo 40-ih godina prošlog stoljeća da iz grobnog humka izbija svjetlo uskrsnuća to je bila priprava na novu, najkrvaviju postaju križnog puta, priprava na Bleiburg i poratna strašna stradanja hrvatskog naroda. Uz stradanja koja su pogađala sve koji su voljeli i željeli neovisnu Domovinu, još je strašnije bilo stanje duha koji je ne samo ostao bez uporišta i nade nego je istodobno hrvatsko ime spominjano kao zločinačko, a nositelji tog imena okrivljivani i spominjani kao zadnje smeće svijeta. U mraku i stradanjima poratnih godina, kad smrt nije bilo ono najstrašnije što se je moglo nekome dogoditi, odjednom je zasjalo svjetlo nade. Pred nositeljima nesmiljene zločinačke vlasti, koja je brutalnom silom sebi sve pokoravala, pojavio se neslomljivi čovjek, pojavio se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Danas je teško, gotovo nemoguće izreći i opisati njegovo značenje za potlačeni narod, a posebno za Hrvate raspršene na sve četiri strane svijeta. Evo kratkog svjedočanstva o značenju Stepinca za Hrvate u bespućima poratnog vremena: ‘Gonjani iz zemlje u zemlju, izvođeni i vodani iz tamnice u tamnicu, premještani iz logora u logor, svagdano iščekujući izručenja u smrt, ne rijetko želeći smrt kao osloboditeljicu, slušali smo i čitali najpogrdnija mišljenja o našoj zemlji i narodu; i teško je zamisliti stanje većeg beznađa i očaja, u kojima se tada nalazio prognani Hrvat u tuđim zemljama, bez ikakve zaštite, bez prava, bez jela i ležaja, bez tople ljudske riječi, bez mrve milosrđa. I kad nam je izgledalo da je propast neminovna i konačna, da se sve roni u bezdan i ruši u ponor, da smo konačno nad provalijom, da ni za koga nema spasa, ustaje junački borac i veliki odvjetnik Hrvatske, kao neki biblijski Anđeo, da svjedoči za Hrvatsku, da brani svoj narod i njegovo pravo na slobodu i narodnu državu, da dovikne na sve strane svijeta, da su lažne optužbe protiv njegova naroda koji nije ni bolji ni gori od drugih’“, kazao je propovejdnik, citirajući djelo Vinka Nikolića „Stepinac mu je ime, u: Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata“.

„Povijest Hrvata nije samo povijest mržnje i nasilja te pretrpljene, a nažalost i počinjene nepravde, nego je i povijest dobrote, praštanja, povijest je milosti. I unutar najcrnjih i najstrašnijih događaja, koja su u ljudskim očima ispunjana samo zlom i mržnjom, božanska Providnost tka nevidljivu povijest spasenja nježnim nitima milosti, koja katkad progovara u ljudskim savjestima, a uvijek nadahnjuje na dobro i ispravne životne izbore. Umijeće ispravnog ljudskog i kršćanskog življenja nije drugo doli odgovaranje poticajima milosti. Nema sumnje kako je Alojzije Stepinac bio suradnik milosti. U biti upravo se u tome krije tajna njegove osobe koja je znala unutar tmine koju su rađale mržnja i nasilje – te dvije sestre blizanke – ostati svjetlom obasjan, svjetlom rasvijetljen tako da je drugima postao svjetionik koji pokazuje ispravan put“.

Nadalje propovjednik je citirao i pjesnika Vinka Nikolića, koji je u liku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija vidio snažnog i neustrašivog borca za Hrvatsku, koji se hrabro zalagao za slobodu i prava svog naroda. „Stepinac je bio, kako piše Vinko Nikolić, ‘Božji čovjek, jedan veliki duh, koji nas nadahnjuje na Dobrotu. Misao na nj pomaže nam da budemo bolji, plemenitiji, humaniji, da budemo što bliži čovjeku, svakome čovjeku, i da po njegovu primjeru volimo i poštujemo čovjeka’. Vjerojatno u povijesti hrvatskog naroda ne postoji osoba koja bi u sebi više od bl. Alojzija Stepinca sažela ono što bismo mogli nazvati ‘duša hrvatskog naroda’, a ona je obilježena vjerom u Gospodina Boga, vjernošću Svetoj Stolici te kršćanskom ljubavlju prema potrebitima i siromasima. Usprkos komunističkim lažima te pokušajima da se Stepinčevo ime i njegov spomen posve zatru i izbrišu iz sjećanja ljudi, kako je vrijeme odmicalo Stepinčev lik je rastao te postajao sve blistaviji i sjajniji“.

„Zapravo svjesni Stepinčeva značenja za hrvatski narod pa i na simboličkoj razini, komunisti su upregli sve snage da ga oblate, da ga slome. No, nije se dao slomiti; do kraj je ostao neslomljiv. A nisu ga ostavili na miru niti nakon njegove svete smrti, znajući da je Stepinčevo ime već postalo simbolom nade za hrvatski narod. Ozloglašivanjem Stepinca, njegova lika i značenja koje je imao za Hrvate, htjelo se je unaprijed spriječiti svaki pokušaj ponovne uspostave hrvatske države. Nama se danas postavlja pitanje: Kako je Stepinac uspio u onolikom mraku Drugog svjetskog rata i poraća ostavi uspravan, ostati nepokolebljiv, biti i ostati svjetlo u tami koja se je spustila na cijeli svijet. Bez dubljeg ulaženja u razloge koji su ga nosili i motivirali za odluke koje je donosio u korist svoga, ali i svih drugih naroda i ljudi, mislim da ne ću pogriješiti ako odgovor potražim u dvije riječi. Prva je geslo koje izabrao prigodom svoga biskupskog imenovanja: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’. Stepinac je se uvijek iznova stavljao na put vršenja volje Božje koju je ponajprije prepoznavao u Božjim zapovijedima. Bio je ustrajno čitatelj i proučavatelj riječi Božje koja ga je obasjavala te u svjetlu koje je donosio životne odluke i izbore. Obasjan riječju Božjom, obasjan Božjom prisutnošću i sam je postao svjetlo u tami svijeta koji ga je okruživao“, kazao je don Parlov.

„Druga je riječ ona s kojom je umro na današnji dan prije šezdeset i četiri godine: ‘Fiat voluntas tua!’ Blaženom je Alojziju bilo najvažnije prepoznati i izvršiti volju Božju, znajući kako je, usprkos svim tminama i nasilju koje ljudi čine, ipak Božja zadnja. To uvjerenje davalo mu je snagu u progonstvu; ono mu je bilo i snaga opraštanja i ljubavi prema neprijateljima. Naime, bio je svjestan da je isti put nepravde, poniženja i sramotne smrti prošao i Isus Krist, kojega je ljubio iznad svega.Za kraj, ako bih s vama htio podijeliti neku od brojnih Stepinčevih poruka, tada mi u ovom času pada na pamet jedna, meni osobito draga: ‘Tko se Boga boji, nikoga se ne boji! Tko se Boga ne boji, svakoga se boji!’ Tko se Boga boji, odnosno onome Boga ljubi te ima mirnu savjest, svejedno je što drugi o njemu misle i što mu snuju; miran je u pogledu zatvora, progona, čak i pred samom smrti, znajući da je sve u rukama Božjim. Onaj pak tko je izgubio strah od Boga, počinje se bojati svega i svakoga; drugih glasova, ljudi, događaja, kleveta, ogovaranja i sl. Molimo Gospodina da nam po zagovoru bl. Alojzija udijeli čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga te milost da nam srca budu obasjana riječju Božjom tako da i sami donesemo barem malo svjetla u tamu ovoga svijeta“. poručio je don Mladen Parlov.

Mons. Vladimir Dugalić je, u petak, 9. veljače, također održao predavanje o blaženom Alojziju u crkvi sv. Frane u Splitu, kada je prikazan i film o blaženiku, a solo tenor Vinko Maroević, uz pratnju maestra Andre Čalo, otpjevao je i kantik bl. Alojzija Stepinca „Moja savjest je čista“ (glazba Nikica Kalođera, tekst Joža Prudeus) i „Moj dom“ (glazba Ivan Žan, tekst Silvije s. Kranjčević), a stihove posvećene blaženiku krasnoslovila je Branka Mlinar.

Glavni priređivač trodnevnih događaja bio je Zmajski stol iz Splita, Samostan sv. Frane na Obali, Župa BDM – Klis, uz su priređivače Maticu hrvatsku, HU Benedikt, HKD Napredak te Povijesne postrojbe „Kliški uskoci“, a pod pokroviteljstvom Splitsko-dalmatinske županije i Općine Klis.

Večernjim svečanim euharistijskim slavljem, u 19 sati, u crkvi sv. Frane na Obali, koje je predvodio mons. Vladimir Dugalić, profesor na KBF-u Osijeku, u koncelebraciji gvardijana fra Martina i subraće fra Damjana i fra Roka, završena je trodnevnica proslave u Splitu.

Propovjednik, govoreći o bl. Stepincu, naglasio je, kako je Stepinac u ona vremena ostao sa svojim narodom i donio Hrvatima radost života, hrabrio je ljude da ostanu vjerni Bogu, jer nema kompromisa a zlom i Zlim, istaknuvši „da samo Istina oslobađa te kako treba dobro upoznati život našega blaženika i tada ćemo otkriti njegovu svetost na koju smo i mi pozvani“.

Nakon mise vjernici su prilazili relikvijama u moćniku i tako iskazali svoje poštovanje uz molitvu. Misno slavlje je uzveličao Zbor sv. Frane s voditeljem Perom Prosenica.