Zapis o američkim istraživanjima hrvatskog iseljeništva dr. Antona Bozanića

Napisala Vesna Kukavica

U našoj literaturi o migrantima iz povijesnih hrvatskih zemalja s jugoistoka Europe velik je broj svećenika. Moderne migracije s europskoga prostora najiscrpnije su prvi obrađivali upravo svećenici široke humanističke naobrazbe, koji su nerijetko istodobno bili i zauzeti misionari odnosno župnici u župama i misijama inozemne pastve Katoličke Crkve u Hrvata na svim udaljenim kontinentima. Čitatelj među njima može otkriti niz samozatajnih velikana hrvatskoga književnoga kanona poput liričara i esejiste Lucijana Kordića s višedesetljetnom švicarskom adresom, dramatičara i estetičara Rajmunda Kuparea s južnoameričkim iskustvima ili pak znatno starijega barda hrvatske barokne proze nabožnoga karaktera franjevačkog pisca Lovre Bogovića među gradišćanskim Hrvatima, čiji je molitvenik Hisa zlata (1754), pisan čakavskim narječjem s elementima kajkavštine, doživio na prostoru srednje Europe fascinantnih petnaest izdanja do druge polovice devetnaestoga stoljeća. Pionirska putovanja s jadranskih obala u Novi svijet s vremenske okomice od pola tisućljeća najpouzdanije su bilježili kroničari poput korčulanskog dominikanca kakav je Vinko Paletin, pomorac i konkvistador za mladenačkih dana, koji se kasnije posvetio znanstvenom radu, stekavši na tom polju reputaciju vrsnog pisca, kartografa i prevoditelja. Na prijelazu drugog u treće tisućljeće, osobito od uspostave neovisne Republike Hrvatske devedesetih 20. stoljeća naovamo, objelodanjeno je niz zanimljivih historiografskih i kroatoloških monografija posvećenih hrvatskom iseljeništvu među kojima su izuzetne vrijednosti knjige koje je napisao teolog, sociolog te povjesničar hrvatskog iseljeništva dr. sc. Anton Bozanić (Vrbnik, 1952.), nedvojbeno potaknut svojom svećeničkom službom u New Yorku, gdje je bio voditeljem Hrvatskog apostolata u Biskupiji Brooklyn u Astoriji, upoznavši iz prve ruke pečalbare naših korijena, ponajviše otočnog i istarskog područja. Uz povjesničare hrvatskoga iseljeništva Ljubomira Antića (1946. – 2015.), Ivana Čizmića (1934. – 2022.) i Juru Geogra Prpića (1920 –2009) neveliki opus Antona Bozanića svojom ozbiljnošću prerasta okvire lokalne migrantske povijesti kvarnerskoga otočja i istarskoga poluotoka i izrasta u pouzdanu sintezu lančanoga selilaštva s tih prostora, zahvativši životne prilike ovih migranata kako u zavičajnoj tako i u domicilnoj srediti u više naraštaja na europskome i sjeverno-američkome kontinentu.

Znanstvena akribija s pouzdanim historiografskim i kroatološkim uvidima s obje strane svakovrsnih granica i duboka empatija brižnoga svećenika s opravdanim znanstvenim ambicijama susreću se na stranicama svih objavljenih Bozanićevih knjiga – relativno hibridnog žanra – koje sam imala čast pročitati i prikazivati, među kojima su: Hrvatsko iseljeništvo u SAD i Krčani u New Yorku (1996.), Iseljenici cresko-lošinjskog otočja u New Yorku i okolici (1998), Istarski iseljenici u New Yorku i okolici (1999), Omišalj, drevna Župa i iseljenici u New Yorku (2010), te Dubašnica, povijesne mijene, drevna župa i iseljenici u New Yorku (2014), i slično.

Zahvaljujući pažljivo istraženim izvorima prve vrste i opsežnoj literaturi tiskanoj uglavnom u inozemstvu, Anton Bozanić je brižno sagradio metodologiju rada koja mu je otkrila temeljne značajke hrvatskih emigrantskih zajednica koje su našle utočište na američkom tlu, uglavnom u SAD-u. Posebnu pozornost autora privukle su zajednice hrvatskih iseljenika s rodnog mu kvarnerskog otočja – čijih potomaka u okolici New Yorka ima, kako pouzdano svjedoči, mnogo više nego u domovini.

U literaturi se najčešće navodi, kad je riječ o razlozima hrvatskog iseljavanja – one razloge ekonomske naravi. Međutim, najcitiraniji hrvatski povjesničar iseljeništva i za života omiljeni američki sveučilišni profesor dr. sc. Jure George Prpić tvrdio je, suprotno, da su sva hrvatska iseljavanja, sve naše emigracije, bile zapravo političke. Naime, zbog političkih prilika i zbog tuđih vladavina po hrvatskim su povijesnim zemljama nastajale teške gospodarske prilike koje su prisiljavale Hrvate da se rasele po svim krajevima svijeta. Prpićevoj se tezi, držeći se znanstvene objektivnosti, priklanja i Bozanićeva argumentacija višestoljetnog nastanka velikog hrvatskoga izvandomovinstva. Crkveno povezivanje iseljenika, smatra Bozanić, činilo je najjaču sponu s rodnim krajem. Kada su se, nakon kataklizme Drugog svjetskog rata, hrvatski ljudi raspršili kojekuda i razišli u političkim i nacionalnim pitanjima i polako gubili povjerenje u razne institucije u starom kraju, crkvene strukture uspjele su do najnovijih vremena sačuvati najjaču vjerodostojnost i nepoljuljano povjerenje u svijesti hrvatskih migranata pa tako i raseljenih otočana. Na temelju obrađene arhivske građe Bozanić konstatira kako danas u New Yorku i bližoj okolici živi barem 2.364 obitelji ili najmanje deset tisuća ljudi rodom ili podrijetlom iz Cresa, Lošinja, Unija, Suska ili Ilovika te da su ti creski i lošinjski iseljenici tijekom iseljeničkog vala prolazili u Americi kroz sve one faze i težinu života koje su svojstvene i ostalim migrantima. Masovnije iseljavanje Lošinjana i Cresana u SAD i to na metropolitansko područje New Yorka i bliže mu okolice započelo je više-manje lančanom migracijom u posljednjim desetljećima devetnaestoga stoljeća i trajalo sve do Prvog svjetskog rata, utvrđuje Bozanić. Osobito je bilo jako na prijelazu 19. u 20. stoljeće kad se broj stanovništva naglo povećao i otoci su postajali prenapučeni (ne samo na sjevernome Jadranu, već i na južnim područjima duž dalmatinskoga otočja). Između dva svjetska rata iseljavanje se nastavilo s nešto slabijim intenzitetom. Najjači val iseljavanja koji je nakon Drugog svjetskog rata zahvatio Cres, Lošinj, Unije, Ilovik, Susak te Vele i Male Srakane, odveo je velik dio stanovnika tih otoka u industrijski razvijenu metropolu New York i bližu okolicu. Iseljavanje odnosno preseljavanje žitelja najmanjih otočića Suska, Ilovka, Velih i Malih Srakana i donekle Unija zbilo se gotovo kolektivno lančanim seljenjem nakon šezdesetih godina, opisao je Bozanić.

O brojčanosti Cresana i Lošinjana u New Yorku najjače svjedočanstvo pružaju njihove organizacije društvenog života, među kojima valja izdvojiti njihovu prvu poznatu fraternalističku organizaciju u SAD-u Anchor Benevolent Society koju su creski doseljenici utemeljili prije gotovo sto trideset godina, točnije 1895. godine, a koja je i trenutačno aktivna. U samom New Yorku do danas je organizirano s duljim ili kraćim vijekom dvanaestak društvenih i kulturnih te sportskih cresko lošinjskih društava ili klubova, od kojih je većina, opisuje Anton Bozanić, i danas aktivna. Ta su udruženja na poseban način zbližavala i još snažnije umrežavaju hrvatske doseljenika u domicilnoj zemlji, a ujedno ih putem slanja raznih oblika pomoći povezuju s rodnim krajem u Hrvatskoj.

Podsjetimo, Hrvatska katolička zajednica pri župi Most Precious Blood iliti Crkvi presvete krvi u njujorškoj Astoriji rado se i s ponosom prisjeća velečasnog Antona Bozanića koji je ondje službovao u razdoblju od 1993. do 1998., potaknuvši snažno rast tamošnje hrvatske zajednice u duhovnom, kulturnom i humanitarnom području.

Hrvatski je apostolat tek jedan dio multikulturalne obitelji župe Most Precious Blood – utemeljen godine 1971. U toj njujorškoj Crkvi i danas se slave mise na šest jezika, dok se u cijeloj bruklinškoj biskupiji moli na čak 22 različita jezika. Nije bilo slučajno što je Ured za migracije ustanovljen 70-tih godina u Brooklynu, tumači u svojim analizama Anton Bozanić. Dijelovi mega-polisa New Yorka, Brooklyn i Queens uvijek su privlačili najveći broj useljenika. Godine 1970. broj useljenika primjerice u Queensu bio je 416.887 dok je ukupan broj stanovnika regije bio 1.437.058. U Queensu je živjelo najviše imigranata različitih nacionalnosti, ponajviše Kineza, Indijanaca, Grka i Kolumbijaca te Hrvata. U to se doba u New Yorku prema enciklopediji toga golemoga grada govorio 121 jezik.

New York City, u istoimenoj saveznoj američkoj državi New York kao što je poznato sastoji se od pet gradskih cjelina među kojima su Manhattan, Brooklyn, Queens, Bronx i Staten Island. U tih pet gradskih cjelina, među čijim su stanovnicima i hrvatski iseljenici, živi oko 8 milijuna ljudi – dakle, dvostruko više stanovnika nego u cijeloj Hrvatskoj danas. Taj kozmopolitski ljudski mravinjak ima brojne etničke crkve, političke organizacije, društvene udruge, sportska i kulturna događanja, slavlja i parade, trgovine i restorane svake etničke skupine i mnoštvo novina, magazina, televizijskih i radio-postaja na jezicima doseljenika pa i hrvatskog podrijetla, što precizno opisuje Anton Bozanić, navodeći imena hrvatskih aktivista.

U knjigama o povijesti iseljenika na američkome tlu, gdje je i sam boravio, Bozanić ističe zajedništvo među Hrvatima župa Sv. Ćirila i Metoda s Manhattna, Hrvatske katoličke misije Sv. Ivana Krstitelja iz Fairviewa, New Jersey, i Hrvatske katoličke misije Most Precious Blood u Astoriji, u Queensu. Te su župe važna potpora hrvatskim laicima u New Yorku, gradu u kojem Hrvati i građani hrvatskog podrijetla inače obitavaju dulje od sto trideset godina (i prije nego su onamo stigli migrantske skupine s kvarnerskoga otočja i istarskoga poluotoka na koje je fokusiran Anton Bozanić). Premda je već u ranom 16. stoljeću bilo tragova doseljavanja Hrvata u SAD, masovniji dolazak u tu zemlju zabilježen je u doba rane industrijalizacije Amerike iz svih krajeva Hrvatske. Hrvati su bili dio velikoga trans-kontinentalnog egzodusa ljudi koji su stizali iz južnih i istočnih dijelova Europe krajem 19. stoljeća. Naši pionirski migranti prema kronikama nastanjivali su se na zapadnoj strani Manhattna, gdje je prije čak 11 desetljeća, točnije 1913. godine utemeljena hrvatska župa Sv. Ćirila i Metoda. Uslijedili su i drugi valovi useljavanja Hrvata, a najmasovniji je onaj nakon Drugog svjetskog rata. Do šezdesetih godina 20. stoljeća potonja skupina Hrvata, stekavši prve zarade, polagano preseljava u Queens i dalje na Long Island, gdje im se uskoro priključuje novi val hrvatskih emigranata, koji su u SAD stizali u potrazi za kruhom i slobodom iz komunističkoga raja SRH kasnih 60-ih i burnih 70-ih godina 20. stoljeća, gdje ih potom nakon pada Berlinskoga zida zatječe istraživač Anton Bozanić devedesetih u jeku borbe hrvatskoga naroda za slobodu i neovisnost u drugom, trećem pa i četvrtom naraštaju, integrirane u multikulturno društvo najrazvijenije zemlje svijeta s uzornom demokracijom. Uz Božju pomoć, naporan rad i školovanje svoje djece hrvatski su migranti relativno brzo osvajali poželjnije pozicije za svoje obitelji na društvenoj ljestvici, njegujući svoj materinski jezik u anglofonoj domicilnoj destinaciji kako u kulturnim tako i u vjerskim te humanitarnim iseljeničkim organizacijama, koje su dale neprocjenjiv obol u obrani Republike Hrvatske u Domovinskome ratu. Za vrijeme rata u Hrvatskoj Hrvati iz Astorije nisu ignorirali potrebe svoje braće i sestara, dokumentira svećenik i publicist Bozanić. Tako je pod vodstvom njegova prethodnika vlč. Antona Zeca upućen prvi kontejner, ispunjen odjećom i hranom iz New Yorka u ratom ugroženu Hrvatsku od strane Hrvatskog apostolata iz Astorije. Danas uživamo u slobodi, slaveći tridesetu obljetnicu diplomatskih veza između Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske, čiji građani danas mogu u SAD bezbrižno putovati bez vize i te zahtjevne procedure koja je koji puta bolno razdvajala iseljeničke obitelji.

No, vratimo se migrantskoj destinaciji, Hrvati koji su se naselili u njujorškome Queensu, posebno Astoriji, gravitirali su katoličkoj župi Mosti Precious Blood. Brooklynska biskupija i Katolički ured za migracije pomogli su uspostaviti temelj u crkvi Most Precious Blood koji je omogućio hrvatskim svećenicima da pastoralno skrbe o hrvatskim doseljenicima u posljednjih pola stoljeća, čemu je izuzetno doprinio osobno i velečasni Anton Bozanić i Krčka biskupija, uključujući najistaknutije crkvene oce Katoličke Crkve u Hrvata. Na stranicama Bozanićevih knjiga čitamo o mnoštvu hvale vrijednih kulturnih i karitativnih akcija koje je pokrenula i koje provodi hrvatska zajednica u kojima su sudjelovale stotine i stotine naših sunarodnjaka nastanjenih u kozmopolitskom New Yorku i okolici. Hrvatski apostolat ondje utemeljuje i Hrvatsku školu u kojoj se nastava održava na hrvatskom jeziku. Djeca uče jezik svojih baka i djedova, kao i tradicionalne plesove te glazbu svojih predaka, zapisao je Anton Bozanić.

Iz Bozanićeva pera su i ove vrijedne knjige: Biskup Mahnić pastir i javni djelatnik u Hrvata (1991); Vrbnik, povijesne mijene i drevna župa (2011), Svećenici i Župe na području Krčke biskupije od 1900. godine do danas (2012), ali i intrigantna knjiga Anton Franki (1844 – 1908) svećenik, profesor, znanstvenik (2012), te inovativna pogled na život i djelo Biskupa Antuna Mahnića, čovjeka nepokolebljive vjere, jasnih vizija i smjelih djela (2013), Dobrinj i dobrinjsko područje, povijesni hod i drevna župa (2013)…

Za ovako slojevit i raznorodan opus svećenik, publicist i znanstvenik Anton Bozanić se pripremao još u djetinjstvu. Školovao se u rodnoj sredini, Pazinu, Rijeci i Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je stekao doktorat iz pastoralne teologije obranivši disertaciju o pastoralnom radu biskupa Antuna Mahnića. Služeći u Novalji Barbatu i Kolanu, te u Rabu, Svetom Vidu, Rasopasnu, Gabonjinu i Njivicama, potom u Veprincu, Ičićima i Matuljima, te konačno u Omišlju pisac i marljivi svećenik Bozanić je duboko osjećao život hrvatskog rasuća, raspetost obitelji između domovine i udaljenih kontinenata uz jezične i kulturološke barijere, čiji su članovi pečalbarili diljem svijeta. Nakon povratka iz Amerike Bozanić je posljednjih desetljeća upravljao župom Mali Lošinj. Od 2008. godine po drugi put je župnik u Omišlju i dekan Omišaljskog dekanata. Jedno vrijeme, zanimljivo, djeluje i kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje je stekao znanstveno nastavno zvanje docenta i znanstvenog suradnika, i na Teologiji u Rijeci. Uz samoprijegorni redoviti pastoralni rad na župi, iznimno disciplinirani intelektualac gorljivo se zanima za istraživanja i pisanje o tematici iz novije povijesti te o iseljeničkim i inim aktualnim društvenim i kulturnim pitanjima.

Želimo mu dug život i još mnogo vrijednih knjiga. Zahvaljujemo mi iz Hrvatske matice iseljenika i Vama koji ste pokrenuli ovu hvalevrijednu inicijativu da se priredi obljetnički zbornik o velečasnom Antonu Bozaniću – kako bi se štovatelji njegova lika i djela na jednome mjestu obavijestili o iznimnoj autorskoj i svećeničkoj osobnosti, koji je svoj život posvetio i Bogu, i Riječi, i Čovjeku.