Za svećenike Dubrovačke biskupije koja već godinama ima nedovoljan broj svećenika u subotu, 1. lipnja u katedrali Gospe Velike zaređeni su don Josip Mudri i don Tonći Ante Prizmić. Velika je radost dubrovačke Crkve koja „u dvojici mladih svećenika postaje bogatija za one koji će preuzeti na svoja pleća dio njezina poslanja“, kazao je zareditelj dubrovački biskup Mate Uzinić pozdravljajući koncelebrante, bogoslove, vjernike ali i obitelji iz kojih su ređenici pozvani.

Na početku propovijedi biskup Uzinić je podsjetio na sve događaje vezane uz dvoranu posljednje večere, „dvoranu najintimnijeg Isusovog zajedništva s učenicima, onima onda i onima koji će na njihovu riječ vjerovati u njega“. Tu je Isus ustanovio euharistiju i sveti red i „primjerom pokazao onima koje je izabrao za sveti red da njihovo poslanje ne znači vladati nego služiti“. Tu je „ostavio i zapovijed ljubavi po uzoru na svoju ljubav“. Tu se nakon muke i smrti očitovao kao uskrsnuli Gospodin i pokazao učenicima probodene ruke, noge, bok i darovao im svoj mir. Tu se na blagdan Pedesetnice u zajedništvu i molitvi s majkom Marijom, koju je Isus s križa učenicima dao za majku i povjerio ih njezinoj majčinskoj brizi, dogodio silazak Duha Svetoga. Tu je „rođena Crkva i započelo naše kršćansko poslanje: s Duhom Svetim nastaviti Isusovo djelo spasenja i posvećenja svijeta“. U tom „svetom djelu spasenja i posvećenja svijeta“ svi su kršćani dužni sudjelovati po svojoj pripadnosti kraljevskom svećenstvu, istaknuo je biskup. Ipak, Bog od početka izabire neke ljude da to čine potpunim predanjem u svećeničkoj službi, a među njima su i don Josip Mudri i don Tonći Ante Prizmić. Biskup Uzinić podsjetio na tri zadaće ovog posebnog svećeničkog poslanja, a to su: zadaća propovijedanja po kojoj svećenik postaje dionik poslanja Krista učitelja, zadaća posvećivanja po kojoj on postaje dionik Kristova djela posvećivanja svijeta i zadaća služenja po kojoj se svećenik pridružuje Kristovoj pastirskoj službi.

U propovijedi je biskup Uzinić posebno progovorio o zadaći služenja. Ona povezuje sve ono što je svećenik pozvan činiti zbog drugih, bez služenja nema ni drugih dviju zadaća, kazao je i nastavio:„Poslan je jer je uzet od ljudi i postavljen za ljude da im služi u svemu onom što se odnosi na Boga. Zato se trebamo čuvati bilo kakvog osobnog interesa i bilo kakve navezanosti na ovozemaljsko, uključujući o onu navezanost na vlastitu obitelj. Trebamo se truditi izbjegavati preuzimati sebi one kompetencije koje se ne odnose na Boga. Uvijek i u svemu nam je primjer i nadahnuće Isus Krist, koji nam kaže u ozračju posljednje večere, nakon što je učenicima oprao noge: ‘Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.’“

Zadaću služenja svećenik treba vršiti u povezanosti i jedinstvu s biskupom, subraćom u prezbiteratu i svim vjernicima koje je pozvan ujedinjavati u jednu obitelj. Svećenikovo služenje jedinstvu odjek je Isusove svećeničke molitve kojom on moli da svi budu jedno „kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“

Kristova molitva da svi budu jedno u svećenicima i po svećenicima se može ostvariti samo ljubavlju koja služi, ustvrdio je biskup Uzinić. „Ljubav koja služi povezuje i ujedinjuje s Bogom i njegovim planom spasenja za sav svijet, s Crkvom u čijoj smo službi i u čije ime djelujemo. Ona nas povezuje u jedan prezbiterij, naša je veza s posvećenim osobama i svim vjernicima bez obzira jesu li nam blizu i redovito na misi ili su se udaljili i lutaju po periferijama i Crkve i društva.“

No, svećenici se na tom ne smiju zaustaviti. „Svećenikovo poslanje, poslanje služenja u ljubavi koja ujedinjuje, ne iscrpljuje se u samoj Crkvi jer je Crkva poslana“, naglasio je biskup.

Služenje u ljubavi nas potiče da se trudimo, „ako nikako drugačije onda molitvom i odbacivanjem predrasuda“ oko jedinstva s drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama, kazao je. „Jedan svećenik pa i općenito kršćanin koji znade što znači biti kršćanin, ne može biti protiv ekumenizma i ne može se ne zauzimati i ne truditi oko međureligijskog dijaloga, ali i ne biti otvoren za dijalog sa svima drugima, osobito za dijalog sa svima drugima, osobito za dijalog sa suvremenim svijetom.“ Svećenik je kao i Crkva poslan u svijet, podsjetio je propovjednik, Isus uostalom moli za naše jedinstvo zato da svijet uzvjeruje.

U odnosu svećenika prema svijetu, a to se odnosi i na sve vjernike, potrebno je izbjeći trostrukoj napasti, a to su: bijeg od svijeta, prilagođavanje svijeta sebi te posvjetovnjačenje.

„Prva napast je bijeg od svijeta u svoj prilagođeni crkveni svijet, svijet svoje župe, kuće, kršćanske i molitvene zajednice i elite, svijet u kojemu sam na svome i osjećam se dobro“, kazao je biskup i dodao da onaj koji želi pobjeći od svijeta nema svećenički poziv, pa čak ni na monaški način jer se i monasi povlače da bi bili u molitvi za svijet.

„Drugi je pokušaj prilagođavanja svijeta sebi, nametanjem svijetu svojih pravila i ne poštujući pravila pluralnog društva i sekularnog svijeta u kojemu živimo. Ovo u javnosti, ja bih rekao s pravom, često ostavlja dojam da je Crkva neprijatelj suvremenog svijeta.

Svijet nije za Crkvu nešto na drugoj strani, nešto protiv čega se treba boriti. Svijet – možeš ovo čitati i društvo, i vrijeme, i mladi, i stari, i obitelji, one funkcionalne i one disfunkcionalne, i kultura, i znanost, i umjetnost, i politika, i mediji, i društvene mreže, i manjine u društvima u kojima smo većina, a koje nerijetko imaju dojam da ih isključujemo i osuđujemo, bojim se da to i nije samo njihov dojam – je naše poslanje. Kršćanstvo nije i ne smije biti prisila, ono jest i treba uvijek ostati ponuda. I nikad ne smijemo odustati od te ponude svima.“

Treća je opasnost posvjetovnjačenja, odnosno „odricanja od Kristovog sustava vrijednosti i onoga što propovijeda Crkva i prilagođavanje sustavu vrijednosti ovoga svijeta, njegovih interesa i različitih kompromisa“, kazao je biskup i objasnio da su to oni kršćani koji kažu da mogu vjerovati što ih je volja, bez obzira na to što to nije u skladu s kršćanstvom.

Kao osobit primjer služenja svijetu biskup Uzinić je izdvojio primjer sv. Stjepana i njegovog mučeništva, koji spominju i ovonedjeljna čitanja. Stjepanovo služenje se nadahnjuje na Isusovom primjeru služenja i postaje ogledni primjer za svako kršćansko služenje, a osobito za svećeničko služenje. Bez elemenata koje u sebi sadrži služenje sv. Stjepana ono što činimo se ne može nazvati služenjem, kazao je biskup, a još manje to može biti kršćansko i svećeničko služenje. „A kako sv. Stjepan služi? On služi pun Duha Svetoga, a to znači pun ljubavi koja povezuje Oca i Sina i koja je i njega uključila u njihovo jedinstvo. On to, nadalje, čini s iskrenom vjerom: ‘Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.’ I to čini s potpunim pouzdanjem: ‘Gospodine Isus, primi duh moj!’ Čini to, na kraju, s ljubavlju: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’“ Biskup je pozvao ređenike kao i sve vjernike da i oni tako čine sve što čine, a za to je potrebno samo otvoriti se Bogu.

Učinimo to živeći svoje služenje s vjerom, s potpunim predanjem i osobito ljubavlju, kazao je biskup Uzinić i zaključio: „To je, uostalom, ono što Isus želi kad za sve nas moli. To je i način da njegova molitva, molitva da budemo jedno da svijet uzvjeruje i spasi se, i u našem životu urodi dobrim plodovima, za nas i druge oko nas, među kojima uvijek ponovo, vjerojatno, stoji i neki Savao, kojega Bog po nama i po našem služenju u ljubavi želi učiniti Pavlom.

Liturgijsko pjevanje u prepunoj crkvi predvodili su katedralni zborovi pod vodstvom profesorice Maje Marušić, a svečani „Tebe Boga hvalimo“ na kraju mise su svi okupljeni zapjevali srca punog zahvalnosti što se kasnije pretočilo u dugotrajan pljesak radosti i podrške dvojici novih svećenika.

Na sam obred ređenja budući svećenici su došli u pratnji vjernika i svećenika iz župa u kojima su služili svoj đakonski praktikum, a to su župe Presvetog Spasitelja iz Mokošice i Svih svetih iz Blata. Slavlju se pridružila i zajednica bogoslova iz Centralnog bogoslovnog sjemeništa iz Splita s poglavarima i odgojiteljima, a kojoj su ređenici pripadali. Među njima su i njihove kolege koje će se također uskoro zarediti za svećenike.

Dubrovačka biskupija ima 61 župu i pedesetak svojih svećenika među kojima je oko trećina umirovljenih svećenika koji također prema svojim mogućnostima pomažu u pastoralu. U pastoralu vjernika također pomažu redovnici koji upravljaju nekim župama, kao i redovnici u samostanima u kojima se vjernici okupljaju na misnim i drugim liturgijskim slavljima i pobožnostima.