Zauzetost za smanjenje međunarodnog duga siromašnih zemalja

1. “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me…” (Mt 25,34-35).
Ta nam evanđeoska riječ pomaže određenije razmišljati o djelatnoj ljubavi potičući nas staviti u žarište pozornosti, prema uputama u Tertio millennio adveniente (usp. br. 51), neke crte osobite zauzetosti u skladu s duhom Velikog jubileja koji se pripremamo proslaviti.
U tu svrhu prikladno se sjetiti biblijskog jubileja. Opisan u knjizi Levitskoga zakonika u glavi 25. on u određenom pogledu potvrđuje i najpotpunije izražava zadaću subotne godine (usp. rr. 2-7.18-22), u kojoj se odustaje od obrađivanja zemlje. Jubilarna godina dolazi nakon razdoblja od 49 godina. I ona je označena odustajanjem od obrađivanja zemlje (usp. rr. 8-12), ali donosi dva propisa u korist Izraelaca. Prvi se odnosi na povrat vlasništva zemljišta i zgrada (usp. rr. 13-17.23-34); a drugi se odnosi na oslobađanje izraelskog roba koji se prodao zbog duga vlasniku sunarodnjaku.
2. Kršćanski jubilej, koji se započeo slaviti počevši od Bonifacija VIII. g. 1300. ima svoj specifični oblik, ali ne nedostaju sadržaji koji podsjećaju na biblijski jubilej. S obzirom na posjedovanje nepokretnih dobara, propis biblijskog jubileja oslanja se na načelo prema kojemu je “zemlja Božja” i stoga je dana u korist cijele zajednice. Stoga, ako je Izraelac prodao svoju zemlju, jubilarna mu je godina dopušta vratiti u posjed. “Zemlja se ne smije prodat potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene. Zato u svakome kraju gdje imate zemljišne posjede morate dopustiti otkupljivanje zemlje” (Lev 25,23-24).
Kršćanski se jubilej sve svjesnije poziva na osobite vrijednosti biblijskog jubileja. Želi ga objasniti i nanovo predložiti u suvremenoj sredini razmišljajući o zahtjevima zajedničkog dobra i o općem određenju zemaljskih dobara. Upravo u toj perspektivi u Tertio millennio adveniente predložio sam da se Jubilej proživi kao “prikladno vrijeme za razmišljanje, između ostaloga, o trajnom smanjenju, ako ne baš o potpunom oprostu, međunarodnog duga, koji opterećuje sudbinu mnogih naroda” (TMA, 51).
3. Pavao VI. u enciklici Populorum progressio, s obzirom na to pitanje, značajno za tolike ekonomski slabe zemlje, tvrdi da je potreban dijalog između onih koji stavljaju na raspolaganje sredstva i onih kojima su ona namijenjena, na način “da se doprinosi odmjere ne samo s obzirom na plemenitost i susretljivost jednih nego i s obzirom na stvarne potrebe i mogućnosti korištenja drugih. Na taj način, zemlje u razvoju neće više biti u opasnosti da ih satiru dugovi kojih otplaćivanje na kraju proguta najbolji dio onoga što su privrijedile” (PP, 54). U enciklici Sollicitudo rei socialis morao sam istaknuti da na žalost promijenjene prilike kako u zaduženim zemljama tako i na međunarodnom financijskom tržištu potvrđuju da je samo financiranje postalo “mehanizam koji je suprotno djelovao”, i to “bilo da su zemlje dužnice, kako bi podmirile dugove, bile obvezne izvoziti kapital koji je bio nužan za porast ili čak za održanje njihova životnog standarda bilo da zbog istog razloga nisu mogle dobiti nove kredite što su im bili potrebni” (br. 19).
4. Problem je složen i rješenje nije lako. Ipak mora biti jasno da on nije samo ekonomskog značenja nego preuzima temeljna etička načela i treba naći mjesto u međunarodnom pravu, da bude sučeljen i prikladno riješen na srednje i duge rokove. Treba primijeniti “etiku preživljavanja” koja uređuje odnose između vjerovnika i dužnika, tako da dužnik u poteškoći ne bude pritisnut nepodnosivim teretom. Riječ je o izbjegavanju protupravnih špekulacija, o dogovornim rješenjima po kojima bi oni koji posuđuju bili sigurniji a oni koji primaju da se osjećaju zauzetima u uspješnim globalnim reformama ukoliko se to u političkom, birokratskom, novčarskom i društvenom značenju odnosi na njihove zemlje (usp. Papinsko vijeće “Iustitia et pax”, Al servizio della counita#! umana. Un approccio etico del debito internationale, II).
Danas, u sklopu “globalizirane” ekonomije, problem međunarodnog duga je još teži, ali upravo “globalizacija” zahtijeva da se pođe putem solidarnosti ako se ne želi ići ususret općoj katastrofi.
5. Upravo u sklopu tih razmišljanja prihvaćamo gotovo sveopći sud što dolazi od najnovijih sinoda, od mnogih biskupskih konferencija ili pojedine subraće biskupa, također i mnogih predstavništava redovnika, svećenika i laika, da se podigne usrdni zahtjev za djelomično ili potpuno otpušatanje dugova na međunarodnoj razini. Osobito zahtijevanje plaćanja s prekomjernim kamatama prisililo bi na politička rješenja koja bi uvalila u glad i bijedu cijele narode.
Ta solidarnost, na koju sam upozorio u Centesimus annus (usp. br. 35), postala je još hitnija u svjetskim prilikama posljednjih godina. Jubilej može biti prava prilika za pothvate dobre volje; neka najbogatije zemlje pokažu znakove pouzdanja glede ekonomskog ozdravljenja najsiromašnijih naroda; tržišni djelatnici neka znaju da u vrtoglavom postupku ekonomske globalizacije nije moguće spasiti samo sebe. Čin dobre volje otpuštanja ili barem smanjenja dugova neka bude znak novog načina razmišljanja o bogatstvu u službi zajedničkog dobra.