Zauzimanje za izgradnju "civilizacije ljubavi"

1. “Kršćani, sjećajući se Gospodinovih riječi #!po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge#! (Iv 13,35), ne mogu ništa žarče željeti nego da što širokogrudnije i uspješnije služe ljudima ovoga vremena” (Gaudium et spes, 93).
Ta zadaća koju nam je II. vatikanski koncil povjerio na završetku pastoralne konstitucije o “Crkvi u suvremenom svijetu”, odgovara zanosnom izazovu da se izgradi svijet prožet zakonom ljubavi, civilizacije ljubavi, “utemeljene na općim vrednotama mira, solidarnosti, pravednosti i slobode, koje u Kristu nalaze svoje puno ostvarenje” (Tertio millennio adveniente, 52).
U temelju te civilizacije nalazi se priznavanje sveopćega vrhovništva Boga Oca koji je neiscrpni izvor ljubavi. Upravo na prihvaćanju te temeljne vrijednosti treba učiniti iskreni ispit na kraju tisućljeća prigodom Velikog jubileja 2000., da bi se brže krenulo prema budućnosti koja nas očekuje.
Pratili smo propadanje ideologija koje su ispraznile duhovna uporišta tolike naše braće, ali zli plodovi sekularizma koji prouzrokuju vjerski indiferentizam i dalje traju, osobito u najrazvijenijim područjima. Na te prilike sigurno nije valjani odgovor povratak na neodređenu religioznost, obrazlaganu krhkom potrebom nadomjeska ili traženjem psiho-kozmičke ravnoteže, što se otkriva u mnogim novim religijskim uzorcima bez odnosa prema transcendentnom i osobnom Bogu.
Treba međutim pozorno analizirati uzroke gubitka osjećaja za Boga i iznova hrabro predložiti navještaj Očeva lica, koje je otkrio Isus Krist u svjetlu Duha. To otkrivanje ne umanjuje nego upravo uzvisuje dostojanstvo ljudske osobe kao slike Boga Ljubavi.
2. Gubitak smisla za Boga poklapao se posljednjih desetljeća s napretkom nihilističke kulture koja osiromašuje smisao ljudskog postojanja i relativizira na polju ćudoređa čak i temeljne vrijednosti obitelji i poštovanja života. Sve se to često ostvaruje ne upadljivo, već s dovitljivom metodologijom ravnodušnosti koja dopušta da prolaze kao normalna sva ponašanja, što više da ne izaziva nikakve moralne probleme. Nasuprot tome zahtijeva se da država prizna kao “prava” mnoga ponašanja koja napadaju na ljudski život, osobito život najslabijih i nezaštićenih. Da i ne spominjemo strahovite teškoće prihvaćanja drugoga zato što je drugačiji, neugodan, stranac, bolestan, prikraćen. Upravo sve snažnije odbijanje drugoga ukoliko drugi izaziva našu vjerničku savjest.
Kako sam rekao u enciklici “Evangelium vitae”: “Nalazimo se pred jednom širom stvarnošću koja se može promatrati kao istinska i vlastita struktura grijeha, označena nametanjem protusolidarne kulture, koja se oblikuje u mnogim slučajevima kao istinska #!kultura smrti#!” (br. 12).
3. Pred tom nekrofilskom kulturom naša se kršćanska odgovornost izražava u zadaći “nove evangelizacije”, u kojoj se među najvažnije plodove ubraja civilizacija ljubavi. “Evanđelje, pa dosljedno tome i evangelizacija ne poistovjećuju se s kulturom i nezavisni su od svih kultura (Evangelii nuntiandi, 20), ipak imaju obnoviteljsku snagu koja može pozitivno utjecati na kulture. Kršćanska poruka ne umrtvljuje kulture uništavajući njihove osobite značajke, naprotiv djeluje u njima iznutra, vrednujući one izvorne mogućnosti, koje je njihov genij sposoban izraziti. Utjecaj Evanđelja na kulture pročišćava i uzdiže ono ljudsko, čineći da zasja ljepota života, sklad mirnog suživota, nadarenost koju svaki narod unosi u ljudsku zajednicu. Taj utjecaj ima svoju snagu u ljubavi koja ne nameće nego predlaže, oslanjajući se na slobodan pristanak, u ozračju uzajamnog poštovanja i prihvaćanja.
4. Poruka ljubavi koja je vlastita Evanđelju oslobađa ljudske ustanove i vrijednosti, kao što su solidarnost, čežnja za slobodom i jednakošću, poštovanje pluralnosti izražajnih oblika. Temelj civilizacije ljubavi je priznavanje vrijednosti ljudske osobe i konkretno svih ljudskih osoba. Velik doprinos kršćanstva priznaje se upravo na tom području. Doista, upravo iz razmišljanja o otajstvu trojstvenoga Boga i osobi Riječi koja je tijelom postala, postupno proizlazi antropološki nauk o ljudskoj osobi kao biću u odnosima. Ta dragocjena stečevina učinila je da dozrije svijest o društvu koje u osobi utvrđuje svoje polazište i cilj koji treba postići. Crkveni socijalni nauk, koji Veliki jubilej poziva proučiti, pridonio je da se na pravu osobe temelje i sami zakoni društvenoga suživota. Kršćansko gledanje na ljudsko biće kao na sliku Božju doista uključuje da prava osobe po svojoj naravi traže da ih poštuje društvo koje ih ne stvara, nego naprosto priznaje (usp. Gaudium et spes, 26).
5. Crkva je svjesna da taj nauk može ostati mrtvo slovo ako društveni život nije prožet daškom istinskoga religioznog iskustva a osobito trajnim kršćanskim svjedočenjem hranjenim stvaralačkim i iscjeliteljskim djelovanjem Duha Svetoga. Ona je doista svjesna da je kriza društva i suvremenog čovjeka velikim dijelom uzrokovana ograničenjem specifičnog duhovnog dometa ljudske osobe. Kršćanstvo daje svoj doprinos izgradnji društva po mjeri čovjeka, upravo jamčeći mu dušu i navješćujući zapovijedi Božje, u kojima se mora usidriti svako ustrojstvo i društveno zakonodavstvo, ako želi jamčiti ljudski napredak, oslobađanje od svake vrste ropstva, istinski napredak.
Crkva daje taj doprinos osobito svjedočenjem kršćana, posebno laika, u njihovu svagdašnjem životu. Suvremeni čovjek doista radije prima poruku ljubavi od svjedoka negoli od učitelja, prima je i od tih posljednjih kad se predstavljaju kao pravi svjedoci (usp. EN, 41). Upravo taj izazov treba prihvatiti da se otvore nove okolnosti za budućnost kršćanstva i samoga čovječanstva.