Suslavio je domaći župnik i derventski dekan fra Ivan Marić, koji je predvodio i pjevanje. Kako zbog epidemioloških mjera ne mogu prelaziti granicu s Hrvatskom iz susjednoga Slavonskoga Broda, gdje živi većina župljane te župe, te već tri mjeseca ne mogu dolaziti u Koraće, na misi je te večeri sudjelovalo tek četvero vjernika.

Promišljajući o križnom putu našeg Spasitelja i boli koju je na tom putu proživljavala njegova majka Marija, fra Anto je u homiliji govorio o našim križnim putovima na kojima smo pozvani prihvatiti svoj križ, nositi ga dostojanstveno i pobožno da bismo i mi poput Krista pobijedili – uskrsnuli.

„Bez križa nema spoznanja uskrsnuća i nema pobjede. Samo se preko križnoga puta to može postići. Na ovoj zavjetnoj misi želimo promišljati kako je Marija sudjelovala u Isusovu križnom putu. Taj put za Golgotu nije bilo za Mariju lak, ona je proživjela sve boli i poniženja svoga sina. Marija šuti i korača s Isusom na njegovu križnom putu. Pitala se i ona zašto patnja i križ, ali šuti i korača do Golgote. Šuti i uči od svoga sina da se zlo i zli ljudi ovoga svijeta mogu pobijediti samo križem. Pod križem Isus nam ju je dao za majku, a nas predao njoj. Kao što je ona bila povezana sa svojim Sinom tako smo i mi kao obitelj, kao župa povezani te doživljavamo zajedno i radost i bol. Da Marija nije koračala do Golgote ne bi bila pobjednica tako i mi ako ne ustrajemo do kraja na svom križnom putu ne možemo pobijediti. Po toj pobjedi mi postajemo njezina djeca“, poručio je uz ostalo fra Anto.

Pozvao je vjernike da proživljena svjedočenja na postajama svoga križnoga puta zapisuju, predaju to sljedećim naraštajima kako bi im olakšali životne poteškoće, naučili ih kako se u padovima podići, izdržati do kraja i učvrstiti svoju vjeru. Homiliju je završio jednom od prvih molitava koju su kršćani upućivali BDM – „Pod obranu se tvoju utječemo Sveta Bogodorice, ne odbij nas u potrebama našim…“

Na kraju mise fra Anto je predmolio zavjetnu molitvu Gospi Koraćanskoj, kojom joj je sve njezine župljane stavio u zaštitu.