Vođeni i praćeni vlč. Leonardom Šardijem, povjerenikom Povjerenstva te vjeroučiteljicom Ivanom Peček, na ovom susretu sudjelovao je do sad najveći broj sudionika – njih 34 – koliko osoba s invaliditetom, različitim oblicima invaliditeta, toliko i volontera među kojima i oni koji su nedavno prošli projektni tjedan „Bartimej”.

„Budući da smo u protekle četiri godine prepoznali da je ovo doista jedno vrijeme koje osobe s invaliditetom nemaju prilike negdje drugdje doživjeti, zato smo i ove godine odlučili organizirati ovaj susret uz podršku našeg biskupa Bože Radoša. I ponovno vidimo da bi takve susrete trebalo održavati i više puta godišnje jer uvijek prekratko traju, uvijek je premalo mjesta, a interesa doista ima“, poručio je vlč. Šardi.

Tema ovogodišnjeg duhovno-ljetnog susreta bila je perikopa iz Markova evanđelja o oluji na moru koju Gospodin Isus stišava te su nastojali u nekoliko radionica proći kroz tematiku tog evanđelja: na teološki način poput kratkog Lectio divina, na psihološki način gdje su pričali o njihovim krizama u životu. Pokušavali su to aktualizirati sa svojim životnim situacijama. Radili su slikovni prikaz evanđelja izrađujući lađu, a onda je uslijedila radionica oživljavanja tog evanđelja da bi na kraju ovog susreta sudionici sve pokazali roditeljima. Naime, na završnom misnom slavlju, koje je posljednjeg dana susreta predslavio biskup Radoš, oživjeli su evanđelje sa svim potrebnim rekvizitima.

„To je jako važno budući da su prisutne i osobe koje ne vide i osobe koje imaju intelektualne teškoće, da sve te osobe što dublje dožive sam evanđeoski tekst“, naglasio je vlč. Šardi.

Posvjedočio je i što za njega osobno znači taj susret koji je sa svojim suradnicima organizirao već petu godinu za redom.

„To je zapravo i za mene neka duhovna obnova, budući da se čovjek odmakne od nekakvih redovitih, svakodnevnih, župnih aktivnosti, a ovdje na ovome mjestu nekako opet prepoznaje tu jednu jednostavnost, iskrenost, sreću, zadovoljstvo na licima drugih i nekako je najljepše zapravo gledati radost sudionika koja ne prestaje, koji više puta s uzbuđenjem očekuju ovaj susret. Zatim, gledati povezivanje volontera i osoba s invaliditetom koji odmah postaju jedna obitelj i jedni drugima priskaču u pomoć. I nekako se ta podjela na ovome mjestu briše. A onda je to i najveći plod ovakvih susreta gdje zapravo nema nekih podjela, nego svi zajedno rade, svi zajedno promišljaju, svatko ima mogućnost dati svoj doprinos. U tome gledam i sliku Crkve gdje se međusobno dopunjujemo. Postoji različitost darova, karizmi, mogućnosti i nekako s ovogodišnjom temom, to je upravo ta lađa na kojoj svi putujemo: i u olujama i u mirnim trenutcima“, rekao nam je vlč. Šardi.

Svoja iskustva su podijelili i neki od sudionika ovog susreta i volonteri i osobe s invaliditetom. Tako volonterka Patricija Hrastić govori kako iskustvo ta tri dana u Ludbregu je „stvarno predivno”.

„Najviše me se dojmilo kako smo svi ovdje jednaki, nema nikakvih razlika, svi smo se sprijateljili. Čujem puno različitih priča i shvatim koliko sam bogata u životu i da zapravo neke probleme koje možda ja imam, to uopće nisu problemi, nego doslovno sitnice u odnosu na ono s čime sve se drugi moraju suočavati. I još, ovdje sam naučila jako cijeniti male stvari u životu“, rekla nam je Patricija i preporučila svojim vršnjacima da se pridruže ovakvim programima „ako žele činiti dobro, ako žele upoznati sebe, jer kroz ovo se stvarno može upoznati sebe”.

Volonterka Dora Pokos i prošle je godine sudjelovala na duhovno-ljetnom susretu osoba s invaliditetom što ju se jako dojmilo te je odlučila ponoviti to iskustvo. I ona je posvjedočila o ljepoti zajedništva koje se na tim susretima živi. „Uvijek me zatekne razina našeg zajedništva, koliko smo svi povezani unatoč tome koliko smo i svi na neki način različiti. Ali vidimo da nas te različitosti zapravo obogaćuju”, rekla je Dora i također svojim kolegama, vršnjacima preporučila da se odvaže na takav korak volontiranja jer smatra kako je ovo prilika da se razbije ta stigma da su osobe s invaliditetom na nekoj margini društva. „Oni su osobe kao i svi mi bez invaliditeta, a ovdje se onda u nama budi zahvalnost što smo zdravi, što vidimo, čujemo, hodamo, možemo se educirati…tada počinjemo više cijeniti neke stvari i budemo zaista zahvalni na njima”, poručuje Dora.

Volonter Dominik Hrupek je pak na taj susret došao na preporuku svojih kolega bogoslova koji su mu posvjedočili kako su im se ovdje u mnogočemu otvorile oči te im je bila prilika da vide s čime se sve osobe s invaliditetom bore. On pak svjedoči da mu je osobno pri srcu najviše ostalo zajedništvo tijekom misnog slavlja. „Oni su baš iz srca pjevali i baš se moglo vidjeti kako oni tu uživaju i kako im je to nešto posebno. Nama sveta misa ponekad može biti samo nešto što odrađujemo, a njima je baš na srcu. Naravno da bih ovakav susret preporučio svakome – svatko bi to barem jednom u životu morao proći, jer kroz taj rad s osobama s invaliditetom čovjek stječe zahvalnost i otvore mu se oči na sve moguće načine da može vidjeti u čemu je blagoslovljen, što sve ima, što sve može, a s čime se osobe s invaliditetom bore. Tu čovjek može zahvaliti dragom Bogu na svim svojim mogućnostima”.

Filip Posavec na duhovno-ljetnom susretu za osobe s invaliditetom sudjelovao je po drugi put. „Baš mi se svidjelo ovdje, pa valja i ponoviti!” Dodao je kako mu je najljepše bilo to što su bili na misi i duhovno se obnovili.

Petra Šantek je, pak, sudjelovala po prvi put, te govori kako je jako druželjubiva i došla je radi druženja. Super su joj bile radionice i šetnje te joj je na susretu, kaže, bilo jako lijepo. Bi li voljela doći ponovno? Bez razmišljanja odgovara: „Da!”

Jakov Srnec, također je prvi put sudjelovao na tom susretu i kaže da mu je bilo sve super, a osobito će pamtiti što se tamo puno druže, na radionicama razgovaraju, a teme su mu odlične.

Vlč. Šardi rekao je još i o plodovima takvih susreta koji ostaju za čitavu godinu. Jedan od njih je svakako tjedni susret osoba s invaliditetom u Varaždinu na koji dolaze i ovi volonteri i većina sudionika koji su bliže Varaždinu.

Svakako, jedan od plodova je i taj da, kada volonteri dođu u svoje župne zajednice oni prije prepoznaju osobu s invaliditetom i znaju joj pristupiti „te su već sada unaprijed jedna pomoć da oni budu ugrađeni u život župe“, zaključio je vlč. Šardi.