Završetak Jubilarne godine u Belom Manastiru

Za proslavu su se pripremali trodnevnicom koju je predvodio don Niko Šošić, salezijanac. Svečanu misu nam dan proslave sv. Martina biskupa predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, u koncelebraciji s 18 svećenika, a među njima bio je i gvardijan samostana Dubrave kod Brčkoga fra Niko Josić te župnik Župe Boće, vlč. Filip Maršić. Iz Župe Zovik na proslavu svetog Martina došlo je oko pedeset hodočasnika, a liturgijsko slavlje animirao je domaći župni zbor.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić čestitao je prisutnima župni god te izrazio radost što može predvoditi misno slavlje završetka jubilejske godine, no osvrnuo se i na potrebu daljnje obnove, rekavši: „Završavate jubilejsku godinu u kojoj ste slavili 170 godina od utemeljenja vaše župe, 25 godina od povratka u vaše razrušene domove i poratne obnove te 20 godina od obnove ove župne crkve i župne kuće. Vrijedni su to jubileji, iako obnova još nije dovršena jer su se na crkvi pojavile pukotine te je jedna župljanka stradala jer je na nju pao komad žbuke, a o potrebi daljnje obnove svjedoči i postavljena mreža ispod svoda crkvene lađe“. Čestitao je zatim i Dan Grada i dan nebeskoga zaštitnika Grada Beloga Manastira gradonačelniku Tomislavu Robu, predsjedniku i svim članovima Gradskoga vijeća te svim građanima Belog Manastira. Uz goste iz Bosne i Hercegovine posebno je pozdravio Roberta Jankovića, predsjednika Demokratske zajednice Mađara Hrvatske i zastupnika mađarske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru sa suradnicima.

U svojoj homiliji nadbiskup je podsjetio na život sv. Martina te je istaknuo kako je sv. Martin bio „vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru. No, bez obzira što mu je Bog odredio takav životni put, kojega nije sam birao, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu svjedočio je do kraja svoga života u potpunoj vjernosti evanđeoskim Isusovim idealima. Odlikovao se velikom požrtvovnošću u evangelizaciji, u pomaganju siromašnima, smirivanju napetosti unutar same Crkve nagrizena krivovjerjima te se također zalagao protiv uplitanja građanske vlasti u crkvene poslove, što je – nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu, a potom postalo i državna religija – bio sve češći slučaj. Martina je trajno pratila njegova socijalna osjetljivost i solidarnost sa siromasima, s marginaliziranima i obespravljenima. Viši bogati krugovi su ga zbog toga ismijavali, ponižavali, smatrali ludim, prezirali, pa čak ga i progonili. Često nije nailazio na razumijevanje, ni kod klera ni kod vlasti te je zbog propovijedanja evanđelja i socijalne pravičnosti morao podnositi različite progone moćnika koji su se opirali zahtjevima evanđelja“.

Podsjetio je zatim kako je belomanastirska župna zajednica nakon demokratskih promjena te Grad Beli Manastir za svoga zaštitnika izabrao baš sv. Martina – tog čovjeka solidarnosti s drugim ljudima te se obratio gradonačelniku, članovima Gradskog vijeća, djelatnicima u političkom, gospodarskom, prosvjetnom, kulturnom i društvenom životu ovoga grada te vjernicima upućujući kako je slavlje sv. Martina poziv upućen svima i izazov na solidarnost i na zauzimanje za opće dobro toga Grada, Slavonije i Hrvatske domovine.

„A sv. Martina se ne nasljeduje tako da svoje kapute odnesemo u Udrugu sv. Martina ili u Caritas. Od nas se u jednom demokratskom društvu očekuje zauzimanje za prava svakoga pojedinca i za ostvarenje svih uvjeta zajedničkoga života, koji pogoduju punom razvoju svakog građanina te društva u cjelini, a onda i svih dobnih, jezičnih, nacionalnih, obrazovnih, interesnih, kulturnih, vjerskih i drugih skupina i zajednica ovdje u Baranji. Odreći se kaputa je puno lakše, nego se posvetiti zauzimanju za opće dobro i za dostojanstvo svakoga čovjeka, s kojim se svojim utjelovljenjem poistovjetio utjelovljeni Sin Božji. Zbog toga svaki čovjek ima svoja neotuđiva prava i svoje dostojanstvo i mi Boga možemo ispravno častiti samo prepoznajući njegovu prisutnost iza lica svakoga čovjeka, kao što je to doživio i prepoznao sv. Martin: iza lica onoga smrznutoga siromaha kojega je ogrnuo svojim plaštem, bio je sam Isus“, naglasio đakovačko-osječki nadbiskup upućujući kako se zauzimanje za opće dobro sastoji u nerazdruživoj isprepletenosti osobnog i zajedničkog dobra, po kojemu ne može biti dobro pojedincu ako nije dobro i društvu, jednako kao što ne može biti dobro društvu, ukoliko je zakinuto dobro pojedinaca.

„Previše egoizma i samodostatanosti, bez dovoljno osjećaja i zauzetosti sv. Martina za dobrobit drugoga čovjeka je onaj krajnji uzrok svih problema s kojima se susrećemo u čitavoj Hrvatskoj, pa tako i ovdje u Baranji i u ovome gradu i župnoj zajednici. Crkvu činimo mi koji smo župljani ove župe i građani ovoga društva. Mentalitetom i obrascima svoga ponašanja koje upijamo u svojim obiteljima, preko javnoga mnijenja i u društvenom ozračju, nevjerni Isusu Kristu, svojom sebičnošću, gramzivošću, samodostatnošću i ravnodušnošću prema drugim ljudima mi kaljamo lice Crkve i nismo sol zemlje i svijetlo svijeta. Zbog toga smo potrebni obraćenja, odustajanja od sebe i od svojih sebičnih interesa, rasta u ljubavi prema bližnjemu i odgovornosti za evangelizacijsko poslanje i za rast općega dobra, koje se preklapa s rastom kraljevstva Božjega među nama. Potrebni smo duha kojim je bio ispunjen i nošen sv. Martin“, poručio je mons. Hranić i uputio kako zauzetost za opće dobro zahtijeva svijest o dugu prema onima koji su nam na izborima ili na drugi način poklonili svoje povjerenje te razvijanje dvaju komplementarnih načela: „Prvo je načelo osjetljivost za socijalna pitanja i s njom povezana borba protiv svakog oblika egoizma, samodostatnosti, individualizma i parcijalnih interesa, koji se direktno suprotstavljaju općem dobru te međuovisnosti koja postoji među ljudima. A drugo je načelo, načelo etičnosti i moralne kreposti, koje nas potiče da grešni egoizam u sebi preobražavamo u zalaganje za dobro bližnjega prema načelu Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima te da “strukture grijeha” oko sebe preobražavamo u “strukture solidarnosti i zajedništva”“.

Na kraju mise župnik Ivo Zečević zahvalio je nadbiskupu što se odazvao te predvodio misno slavlje. „U ovoj Godini jubileja molili smo Gospodina da nam udjeli dar obraćenja, dar međusobnog opraštanja, dar zajedništva, dar mira u našim srcima, u našem gradu i Domovini. Iz tog dubokog i temeljnog značenja izvire i slavlje ovog jubileja kojega završavamo, a iz našeg srca izviru molitve zahvale koje obuhvaćaju sve osobe koje su u prošlosti djelovale u ovoj župnoj zajednici svetoga Martina“.

Istaknuo je zatim na važnost župe u životu vjernika te naglasio kao je župna zajednica „mjesto gdje ljudi susreću Isusa u pustinji ovoga vremena te to mjesto treba biti izvor žive vode gdje će svoje duše napajati“.

„Ovom euharistijom proslavili smo otajstvo naše vjere, ovo zajedništvo znak je i putokaz prema još nepoznatoj budućnosti, stoga ovo nije kraj nego novi početak“, rekao je župnik i zahvalio svima prisutnima. Osvrnuo se i na zamijećenu potrebu za obnovom župne crkve te je rekao: „Drago mi je da ste uočili pročelje naše crkve, koje govori više od riječi. Postavljene skele znak su radova i obnove. Imamo jako puno planova i potreba stoga bit ćemo slobodni i kucati na vrata institucija da zajednički uredimo sakralne objekte, da se ne zaboravimo da je grad Beli Manastir ipak glavni grad naše Baranje i očekuje se da ima i crkvu koja predstavlja ovaj grad“.

Na kraju misnoga slavlja obitelji Zadravec darivala je nadbiskupa Hranića; nakon mise blagoslovljeno je novo vino, a gosti iz Zovika izveli su dvije posavske pjesme i odigrali dva kola te se nastavilo druženje ispred župne crkve uz glazbu Darka Malovića Montane.