Sudionici su na plenumu imali prigode iznijeti svoja razmišljanja i postavljati pitanja. Program je moderirao Krešimir Marković.

Djeca su u radionicama po dobnim skupinama također imala raznovrsne programe. Radeći s članovima biskupijskog Vijeća za život i obitelj Jelenom i Stijepom Gleđ pripremila su i izvela dječju himnu obiteljske škole, a u radionici s Anom Marčinko i animatorima biskupije proširivala su spoznaje o liturgiji. U skupini djece vrtićke dobi s odgojiteljicama su razvijala kreativnost kroz razne vježbe.

Prof. Žižić rekao je kako je nekada ognjište bilo središte obiteljskog života, dok danas obiteljski stol postaje sve rjeđe mjesto susreta jer svi idu za svojim obvezama. No, unatoč tome stol ipak ostaje središnje mjesto, ali i mjesto molitve obitelji.

Govoreći o dnevnoj razini molitve u obitelji, dr. Žižić kazao je kako je ona osobito važna za rast i život u vjeri. „Zajednička molitva obitelji, nadahnuta liturgijskom molitvom sveopće Crkve, predstavlja glavni oslonac obiteljskih gesta zajedništva i vjere“, istaknuo je i dodao kako hrvatski biskupi u „Direktoriju za obiteljski pastoral“ kažu da su u obiteljskoj službi kršćanski supružnici jedno drugome i vlastitoj djeci ‘svećenici’, nositelji ‘svete službe’. U korijenu stoji krštenje i ženidba, kao temeljni poziv i poslanje na tu svećeničku službu. Obiteljski trenuci molitve stoga nisu nešto privatno i sporedno, nego bitno u poslanju obitelji.

Predavač je objasnio i važnost obiteljskih pobožnosti koje prate dnevni ritam, ali i životni ritam, još od prve „molitve nade i iščekivanja“ koje prati dijete u utrobi majke, preko slavlja krštenja, prvog roditeljskoga znaka križa na čelu djeteta, prvih molitvenih riječi na djetetovim usnama, pa sve do roditeljskih blagoslova, a koje su neophodna sredstva poslanja obitelji. Čest oblik obiteljske molitve je krunica u kojoj se razmatraju Kristova otajstva.

Male geste poput znaka križa mnogo govore. One su kadre sažeti u isti mah vjeru roditelja i njihovu ljubav za djecu. Male geste su škola vjere, poručio je. Uz male geste tu su i sakramentalna slavlja u koja je obitelj unesena pa su svi članovi na neki način uključeni u slavlje jednog člana obitelji.

Govoreći o obiteljskim blagoslovima koje roditelji izgovaraju nad svojom djecu, kazao je kako oni mogu biti jednostavni i svakodnevni, oblikovani u kratkom blagoslovnom zazivu i znaku križa na čelu, primjerice prije odlaska u školu, na noćni počinak ili na završetku molitve. No, postoje i svečani blagoslovi predviđeni za posebne trenutke života u obitelji, primjerice kod vjenčanja ili ređenja.

Uputio je supružnike na obrednu liturgijsku knjigu „Blagoslovi“ u kojoj se nalazi lijepi obrazac „Blagoslov djece u obitelji“ te neki drugi blagoslovi. Obiteljska dimenzija postoji i u svakom od slavlja sakramenata.

Zrelost i zajedničko življenje vjere osposobljuju članove obitelji da budu Crkva u malom, ustvrdio je predavač. Odgoj djece za crkvenost započet će, bez sumnje, molitvom prije počinka i molitvom kod obiteljskoga stola. U obitelji u kojoj je molitva redovita, zajednička, otvorena potrebama i životnim trenucima svih članova, potrebama bližnjim, ta molitva postaje slavljem.

„Za roditelje je vjerujem najsretniji trenutak onaj u kojem vide vlastito dijete kako umije moliti i njegovati duh pobožnosti“, rekao je dr. Žižić. U hodočašćima kao posebnim trenucima pobožnosti može se dogoditi da obitelji bolje razumiju svoje poslanje, da obitelj prevlada probleme, hrabrije kroči u budućnost. „Svetišta imaju golem duhovni potencijal, a hodočašća se ne bi smjela svesti na turističku atrakciju i znatiželjno razgledavanje“, pojasnio je dr. Žižić.

Kršćani žive svoj vjernički identitet počev od obitelji, a križ i sveta slika u njihovim prostorima svjedoče o vjeri kršćana, o tome tko su i kome pripadaju. „Obiteljski život je prvo mjesto euharistije, jer se tu lomi kruh kao život, tu se živi vjera. U euharistijskom daru ljubavi kršćanska obitelj ima svoje utemeljenje“, rekao je dr. Žižić. Predavač ja potom opisao kako kršćanska obitelj blagujući i živeći u zajedništvu daje svjedočanstvo vjere te naglasio kako ljudi kroz život nose sa sobom svoj dom i njegove vrijednosti. Ono što čovjek primi u domu to postaje dijelom njegova bića, karaktera, pogleda na svijet.

„Za vjernike, ma gdje god bili, Crkva je dom u kojem se susreću s Kristom i s braćom u vjeri. Crkva je dom vjerničkih obitelji. I zato se u Crkvi nitko ne bi smio osjetiti strancem, još manje beskućnikom. Za sve koji u svojem srcu otvaraju prostora Bogu ima mjesta u Crkvi – Božjem domu i obitelji. Crkva je susretište s Bogom ljubiteljem života, zajedništva i obitelji, mjesto u kojoj se ljudi otvaraju životu vjere i uče gestama humanosti. Nekoć se crkvu nazivalo domus. Danas je Crkva pozvana sabirati ljude da dođu i vide gdje stanuje Gospodin, da dade svjedočanstvo gostoljubivosti u odnosu Bogu i zato velikodušnosti u odnosu prema čovjeku“, zaključio je predavač.

Kako se središnje euharistijsko slavlje slavilo na Nedjelju Krista Kralja propovjednik Katušić na misi je djeci i roditeljima govorio o tome na koji način je Isus kralj te poručio kako kršćani imaju kralja koji služi, koji je toliko čovjeka ljubio da je dao svoj život za njega. Pozvao je okupljene da nasljeduju Krista u služenju i ljube jedni druge onako kako Krist ljubi.

Generalni vikar prenio je pozdrave dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića koji ove godine zbog drugih obvaveza nije mogao biti na obiteljskoj školi. A sudionike škole obišli su i svećenici koji su u proteklih deset godina bili aktivno uključeni u organizaciju škola don Stanko Lasić i don Ivo Zečević.

Trodnevna obiteljska škola u Dubrovniku ušla je u drugo desetljeće svoga postojanja, a organizira je Vijeće za život i obitelj Dubrovačke biskupije. Potrebe za ovakvim školama odnosno višednevnim programima koje osnažuju obitelji u njihovu odgovornom poslanju očuvanja međusobne ljubavi i vjernosti te odgoja djece u vremenu u kojem živimo uočene su i na drugim razinama društva, ali se u praksi rijetko organiziraju. Dubrovačka obiteljska škola s kvalitetnim predavačima i modelom koji funkcionira pokazuje da je ovako nešto u hrvatskom društvu i Crkvi ipak moguće organizirati i ponuditi zainteresiranim obiteljima.