Već trideset i pet godina u organizaciji Pokorničarne na tečaju o unutarnjem području sudjeluju mnogi sjemeništarci i svećenici, bilo da su u Rimu, bilo da tečaj prate online. Kao što je poznato, ovo je jedna lijepa inicijativa za formaciju koja je usmjerena kako na one koji čine prve korake u svećeničkoj službi, kao i na one koji već dulje vrijeme vrše službu ispovjednika, a ipak žele obnoviti ili produbiti svoje znanje na tako delikatnom području.

Tečaj o unutarnjem području ove je godine dobio posebnu važnost jer se podudarao s Jubilarnom godinom: tako je ova 35. obljetnica zapravo milosna prilika za Crkvu da s obnovljenim zanosom slavi sakrament pokore i nudi oprost na još vidljiviji i plodonosniji način. Osobito tijekom Jubileja svećenici moraju biti potpuno svjesni kako Bog grli pokornika, primajući s ljubavlju svaku osobu koja se iskreno kaje. Važno je da svećenik postane ne samo djelitelj sakramenta, nego i svjedok Božjeg milosrđa.

Tijekom proteklih dana iz multidisciplinarne perspektive raspravljalo se o glavnim pitanjima vezanim uz unutarnje područje i pastoral sakramenta pomirenja. Ova pluralnost pristupa odražavala se u različitosti predavača: govornici su bili teolozi, kanonisti, te ispovjednici, odnosno oni koji obavljaju službu pomirenja i proučavaju njezine pravne, pedagoške i pastoralne aspekte.

Očito, nije propuštena nadležnost i praksa Apostolskog penitencijara. Bilo bi, zapravo, vrlo poželjno da svaki svećenik u našem „Sudištu milosrđa“, kako ga je papa Franjo definirao prije nekoliko godina, vidi sigurnu referentnu točku na koju bi se mogao obratiti ne samo u slučajevima propisanim zakonom, to jest kada se radi o odrješenjima ili oprostima koji su pridržani Apostolskoj Stolici, nego također, općenito, kad god se pojavi neka situacija — da tako kažemo — složenija, ili kada ispovjednik nije siguran u svoj vlastiti sud. Pokorničarna je u svakom pogledu Dikasterij u službi ispovjednika, kao i pokornika!

Među temama koje su dobile posebnu pozornost bila je ona o sakramentalnom pečatu. Kako bismo dobro razumjeli značenje i nužnost ove veze, koja apsolutno sprječava svećenika ispovjednika da priopći ono što pokornik ispovijeda tijekom sakramentalne ispovijedi, možemo ponoviti neke od riječi iz Bilješke koju je Apostolska pokorničarna objavila 1. srpnja 2019. s obzirom na sakramentalni pečat: „Nedavno je Sveti Otac Franjo, govoreći o sakramentu pomirenja, želio ponoviti nužnost i nepovredivost sakramentalnog pečata. Pomirenje je dobro koje je mudrost Crkve uvijek čuvala sa svom svojom moralnom i pravnom snagom sa sakramentalnim pečatom. To je, iako ne shvaćeno uvijek u modernom mentalitetu, neophodno za svetost sakramenta i za slobodu savjesti pokornika; on mora biti siguran, u svakom trenutku, da će sakramentalni razgovor ostati u tajnosti ispovijedi, između njegove vlastite savjesti koja je otvorena Božjoj milosti, a nužno je posredovanje svećenika i nikakva ljudska moć nema jurisdikciju nad njim, niti ga može zahtijevati.“

I opet, ista bilješka također ponavlja da: „Svaki pokornik koji ponizno odlazi svećeniku da ispovjedi svoje grijehe, svjedoči na taj način o velikom otajstvu utjelovljenja i nadnaravnoj biti Crkve i ministerijalnog svećeništva, po kojem uskrsli Krist dolazi u susret ljudima, dotiče – to jest stvarno – njihove živote i spašava ih. Zbog toga obrana sakramentalnog pečata od strane ispovjednika, ako je potrebno usque ad sanguinis effusionem (sve do prolijevanja krvi, op. prev.), predstavlja ne samo čin dužne odanosti prema pokorniku, nego mnogo više: nužno svjedočanstvo – mučeništvo – dano izravno o jedinstvenosti i spasenjskoj univerzalnosti Krista i Crkve“.

Na kraju tečaja možemo reći da je profil dobrog ispovjednika dobro definiran i da je predan kao uzor budućim ili novim službenicima sakramenta. Među brojnim prijedlozima i mjerama opreza koje su iznesene, želio bih podsjetiti na tri posebno.

Prvo treba ponoviti da je svaki svećenik pozvan iskusiti Božje oproštenje na sebi, čak i prije nego što ga udijeli drugima: ne može se biti dobar ispovjednik, a da nije dobar pokornik.

Drugo, ispovjednici se ne trebaju bojati zamoliti Boga za dar ustrajnosti u ostanku u ispovjedaonici. Dosljedno osiguranje vaše prisutnosti tijekom eventualno unaprijed utvrđenog vremena nikada nije gubitak vremena, čak i ako se pokornik ne pojavi. Bolno je ponekad vidjeti u nekim župama napuštene ispovjedaonice, bez ikakve oznake vremena za ispovijed. Jasno je da se na taj način inicijativa vjernika gasi. Bitno je, međutim, da ljudi znaju da u tom trenutku u ispovjedaonici mogu pronaći svećenika koji će ih poslušati i odriješiti od njihovih grijeha.

Naposljetku, ako bi ispovjednik, osobito mlađi, naišao na dvojbe ili poteškoće u vezi s određenim slučajem na koji je naišao u ispovjedaonici, bilo bi doista razborito da se ne ustručava potražiti savjet od mudrog i stručnog brata (naravno, bez ikakve povrede sakramentalnog pečata) ili pisati izravno Pokorničarni, koja mu sigurno neće propustiti priopćiti svoje mišljenje što je prije moguće.

U svojoj privrženosti ispovjednicima i pokornicima, koja se izražava u raznim formativnim prijedlozima kao i u skrivenijem svakodnevnom radu, Pokorničarna slijedi ono što papa Franjo ne propušta neprestano ponavljati svojim naukom i samim primjerom svog života: središnje mjesto milosrđa u naviještanju evanđeoske poruke.

Uistinu je mnogo zahvata i gesta koje pokreću srca i djela kojima je Sveti Otac očitovao pozornost koju je od prvih dana svoga pontifikata posvetio temi božanskog milosrđa.

U kontinuitetu s Učiteljstvom Crkve, papa Franjo je mudro naznačio i uvijek ponavlja da je božansko milosrđe srce Evanđelja, dapače, sama Božja bit. I ako se „slavlje milosrđa odvija na vrlo poseban način sa sakramentom pomirenja (…) u trenutku kada osjećamo zagrljaj Oca koji nam dolazi u susret da nam vrati milost da smo ponovno njegova djeca“ (Misericordia et misera, 8), svaki ispovjednik ne smije zaboraviti da je u vršenju svoje službe on vidljiva slika nevidljivog Božjeg milosrđa, „kanal radosti za vjernike koji, nakon što su dobili oproštenje, više ne osjećaju pritisak grijeha, nego mogu uživati ​​u djelu Boga koji ih je oslobodio“ (Audijencija sa sudionicima Tečaja o unutarnjem području, 4. ožujka 2016.).

Bog nas voli, nikada se ne umara od nas, nikada se ne umara opraštati nam! Ova istina, na koju nas tako često s uvjerenjem podsjeća Sveti Otac, pomogla je brojnoj braći i sestrama u svijetu u ovih dvanaest godina da se izdignu iz duhovnog siromaštva i da s pouzdanjem ponovno krenu putem vjere.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.