Zbog mnogih embarga Siriji vrlo je teško dostaviti humanitarnu i ekonomsku pomoć stanovništvu. Gospodarska kriza u zemlji dovela je do totalnoga kaosa, a obitelji danonoćno čekaju u redovima za hranu. Pozivajući se na podatke maronitskoga nadbiskupa u Damasku Samira Nassara, Monteduro ističe da je kaos u Siriji postao nova normalnost.

Trpljenje naroda povezano je i sa sankcijama. Inozemni zakoni koji kažnjavaju države i narode koji se usuđuju slati pomoć Siriji zajedno s nepravednim sankcijama dodatno otežavaju stanje i višestruko umnažaju nestašicu robe.

Gospodarska situacija u zemlji je sve teža, cijene vrtoglavo rastu, čemu pridonose razni čimbenici, a jedan od njih je financijski slom Libanona, najvažnijega trgovinskoga partnera.

Grko-melkitski katolički nadbiskup Alepa Jean-Clément Jeanbart također smatra da sankcije samo dopuštaju da ljudi trpe u siromaštvu i jadu, jer uopće ne utječu na Vladu i njezinu politiku, koja je vrlo udaljena od posljedica sankcija. Monteduro je dodao da sankcije na kraju pogađaju one koji ništa nisu krivi – civilno stanovništvo.

Smatra da je došao trenutak da se mora mobilizirati međunarodnu zajednicu koja će natjerati bankovni sustav  da ponovno omogući slanje financija biskupijama i organizacijama koje su i dosad bile najveća pomoć narodu, kao što je to slučaj s Crkvom u potrebi. Europske kao i američke banke ne dopuštaju transfer novca, a isti problem ima i uvoz roba. Sirija, dakle, ne samo da nije u stanju krenuti s obnovom jer su još uvijek brojna područja borbi, nego ne može zadovoljiti niti minimalne humanitarne potrebe.

Monteduro je opisao teškoće na koje nailazi njegova zaklada, koje ne može dostaviti novčana sredstva za pomoć kršćanima u Siriji. Ako to ipak uspije, njihovi partneri – biskupi, dijeceze, župe – suočeni su s vrlo složenim birokratskim postupcima da bi pomoć uopće primili. Svaki embargo ima i iznimke za humanitarnu pomoć, no u Siriji se to ne poštuje. Došao je čas da međunarodna zajednica počne misliti na ljude, poručio je Monteduro.

Istaknuo je riječi pape Franje u nagovoru uz molitvu Angelusa 14. ožujka: „Prije deset godina započeo je krvavi sukob u Siriji koji je prouzročio jednu od najtežih humanitarnih katastrofa u našem dobu: nepoznati broj poginulih i ranjenih, milijuni izbjeglica, tisuće nestalih, razaranja, nasilja svake vrste, neizmjerne patnje za svekoliko stanovništvo, osobito za najranjivije kao što su djeca, žene i starije osobe. Još jednom upućujem usrdni apel sukobljenim stranama da jasno pokažu znakove dobre volje kako bi se iscrpljenom stanovništvo dao tračak nade. Nadam se također odlučnom i novom, konstruktivnom i solidarnom, zalaganju međunarodne zajednice tako da se, nakon što se odlože oružja, prione obnovi društva u kojem vladaju razdori i pokrene obnovu i ekonomski oporavak. Molimo svi Gospodina da tolika patnja u ljubljenoj i mučeničkoj Siriji ne bude zaboravljena i da naša solidarnost oživi nadu. Pomolimo se zajedno za ljubljenu i mučeničku Siriju.“

Ono što trebamo je bar malo nade i utjehe, pa i od strane međunarodne zajednice. Čelnici međunarodne zajednice poduzeli su mjere protiv režima koje nažalost uništavaju upravo one koji ne snose krivnju – sirijski narod, ističe Monteduro i ogorčeno pita “ima li tu ikakve logike, ima li tu logike koju možemo nazvati čovječnom?”