Uz zlatomisnika suslavili su mons. Luka Strgar, kanonik prvostolnog Kaptola u Đakovu koji je održao prigodnu propovijed, vlč. Antun Farkaš, bivši župnik te župe, preč. Ivan Lenić, župnik katedralne župe u Đakovu i mons. Luka Marjanović, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Mons. Strgar prisjetio se teških vremena koje su kao generacija svećenika tada proživljavali, kada nije bilo vjerske slobode, kada su proganjani te zaključio kako su ustrajali u svom pozivu uzdajući se u Božje obećanje da sve mogu u Onome koji ih jača, a to je Gospodin. Dodao je kako su im puno značili susreti njihove generacije svećenika na kojima su obnavljali svoje bratstvo i svoja iskustva. Uime generacije svećenika čestitao je kolegi njegov zlatni jubilej, zahvalio mu na njegovu predanom pastoralnom djelovanju u svim zajednicama te poželio da dočeka i dijamantni jubilej. Na kraju mise pročitao je čestitke koje su zlatomisniku uputili đakovačko osječki nadbiskup Đuro Hranić, pomoćni biskup Ivan Ćurić i umirovljeni nadbiskup Marin Srakić.

Zahvalu za spremnost na suradnji i svako dobro što je učinio pomažući u župama Slavonskog Borda i okolice zlatomisniku je uputio vlč. Farkaš koji je s njim surađivao 13 godina kao župnik u Ruščici i Gornjoj Vrbi.

Prigodne darove zlatomisniku su uručile vjernice iz Gornje Vrbe i Ruščice.

Zlatomisnik se na kraju s puno emocija obratio vjernicima naglasivši kako je zahvalan Gospodinu za veliku milost da je mogao slaviti zlatnu misu te posvjedočio: „Najvažnije mi je bilo služiti Bogu i narodu. Imao sam veliko pouzdanje u Gospodina. Uvijek mi je bio važan svaki čovjek. Nije mi žao nijednog trenutka života. Gdje god sam bio nastojao sam dati cijeloga sebe, dati ljudima poticaj, zajedno se s njima družiti, Bogu se zajedno s njima moliti, kad je trebalo i zajednički plakati. Nije bilo teško ni jedno ni drugo. Hvala Bogu na ovom velikom daru koji i nisam očekivao.“

Kao šesto od 11-tero djece vlč. Branko rođen je 5. siječnja 1944. godine u Vidovicama u Bosanskoj Posavini kod Orašja, selu poznatom po velikom broju duhovnih zvanja te ih ima stotinjak svećenika i redovnika, a isto toliko redovnica, a imaju i mons. Iliju Janjića, umirovljenog kotorskog biskupa.

Duhovni poziv rodio se još u vrijeme dječačkih dana njegova ministriranja. Tako je nakon Gimnazije koju je završio u Dubrovniku, potom odsluženja vojnog roka, teologiju studirao u Đakovu, u Zadru i u Njemačkoj. Po završetku teologije za svećenika je zaređen na Petrovo 29. lipnja 1973. godine u sarajevskoj prvostolnici. Geslo Mlade mise, a poslije i svećeničkog života bilo je „Gospodine daj da ljubim sve ljude poradi njihovih pogrešaka kao što ljubim sebe poradi svojih“.

Obavljao je više službi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Prva služba župnika bila je u župi u Čardaku, potom u Bosanskom Šamcu, u Jelaškoj kod Vareša, u Brusnici u Bosanskoj Posavini u kojoj je župnik bio 21 godinu sve do Domovinskog rata 1992. kada je s vjernicima u izbjeglištvu došao u Gornju Vrbu. Tu je sa svojim vjernicima ostao i pomagao u pastoralnom radu župnicima kako te župe tako i drugih župa Slavonskog Broda i okolice. Iako umirovljen 2004. i dalje je svećenicima na raspolaganju za svaku pomoć.

U organizaciju tog velikog slavlja uključili su se vjernici cijele općine Gornja Vrba na čelu s načelnikom Ivanom Vuletom.