Svečano euharistijsko slavlje započelo je procesijom svih sestara i svećenika iz prostorija samostana do crkve sv. Marije. U procesiji slavljenice su simbolično prinosile uljane svjetiljke do oltara.

Na početku je sve okupljene, osbobito slavljenice, pozdravio biskup Uzinić. U svojoj se propovijedi osvrnuo na prispodobu o talentima, evanđelju dana. Prispodoba o talentima dio je Isusove eshatološke propovijedi, evanđelist ju je smjestio između prispodobe o deset djevica koja nas poziva na spremnost i budnost i prispodobe o posljednjem sudu koja nam donosi kriterije ulaska u Božje kraljevstvo sutra, a oni su prepoznavanje i služenje Isusa u malenima i potrebnima danas. Evanđelist prepričava povijest nekog čovjeka koji je odlazeći na put svoju imovinu povjerio trojici svojih slugu. Ne znamo razloge njegovog odlaska ni tko je on niti tko su njegove sluge, kazao je biskup. Međutim, iz naše perspektive možemo pretpostaviti da Isus govori o sebi i svome skorom odlasku. Ako to tako vidimo, onda se svatko od nas kršćana može lako prepoznati u nekom od spomenutih slugu. Biskup Uzinić naglasio je da u darovima koje imamo, osobito daru kršćanskog poziva, kao i drugih poziva unutar tog temeljnog poziva, možemo prepoznati talente koji su nam u međuvremenu povjereni.

“Slaveći pedesetu obljetnicu redovničkog zavjetovanja s. Tihomire Maras, s. Gracije Kutleša i s. Celestine Šola, triju sestara redovničke kongregacije Sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika, želim osobito prepoznati kao darovani talent vaše redovničko posvećenje. Istovremeno njih tri, a ne samo dvije kako bi sugerirala naša prispodoba, rado danas sa svima vama, njihovim susestrama, rodbinom i drugim uzvanicima, prepoznajem među onom dvojicom prvih slugu koji su marljivo radili sa svojim darovima te ih umnožili kako bi ih, s dobiti, mogli ponovo predati gospodaru, u ovom slučaju Bogu, na raspolaganje. Ne slavi se slučajno pedeset godina aktivnog života kao jubilej! I ne nosi slučajno ime zlatni jubilej”, obratio se okupljenim sestrama biskup Uzinić.

Nastavivši tumačiti Evanđelje primijetio je razliku između sluga koje su umnožili svoje darove i ušli u radost gospodara svog, naspram onog lošeg i beskorisnog sluge. “No, postoji i treći sluga, onaj koji nije oplodio svoje darove nego ih je zakopao. Njegov život je bio veliko razočarenje. I za njega, jer je razočaran s gospodarom. I za druge oko njega, jer su razočarani s njim. Razočaran je na kraju i sam gospodar. Možda će netko primijetiti da je on dobio najmanje pa bi to mogao biti razlog što je razočaran s gospodarom. Ali nije tako. On se, uostalom ni ne žali na to što je dobio najmanje. On se žali na gospodara, odnosno na onu sliku koju je on sam imao o gospodaru, a posljedično i o njegovim darovima. U našem je slučaju u pitanju naš odnos s Bogom i s njegovim pozivom. Biti kršćanin, još više biti posvećena osoba zbog straha od Boga je početak jednog promašenog života. Koja katastrofa! Nemati povjerenja u Boga, a željeti Bogu služiti se ne može. Ostaje se čitav život u nepovjerenju i začahurenosti u svoj svijet. Takva se osoba nikad ne razvije jer ne prepoznaje Boga kao onoga koji ga ljubi”, istaknuo je biskup Uzinić.

Biskup je kratko usporedio ovo opisano stanje s jednim člankom u kojem su se sestre pitale zašto su ostale i zaključio da ako je strah razlog bolje je ne ostati. Nadalje, istaknuo je da je zanimljivo da strah, umjesto da potakne na dvostruki trud kako bi zadovoljio onoga koga se boji, zapravo blokira i onesposobljuje za bilo što. To s ironijom primjećuje i gospodar u ovoj prispodobi. “Nije – padaju mi na pamet zavjeti djevičanstva, siromaštva i poslušnosti koje možemo također promatrati kao darovane talente – Bogu stalo do toga da mu ih frustrirane vratite netaknute na kraju vašeg života. Zavjeti nisu sami sebi svrha. Oni ne trebaju Bogu, nego nama. Bog vam je darovao djevičanstvo, poslušnost i čistoću da ih oplodite, da im dadete novi smisao, da oni budu motor plodnosti vašeg redovničkog posvećenja, koje ima smisla ne zato što živite djevičanski, poslušno i siromašno, nego ako kroz to svoje posvećenje Boga ljubite i, kao njegove zaručnice se s njim i u njemu darivate u ljubavi i služenju do kraja”, poručio je biskup Uzinić.

Ponovno se osvrnuo na Evanđelje u kojem je na kraju, kaže Isus, onom trećem sluzi oduzet i onaj jedan talent kojega je pokušao sačuvati i dan je onome koji ih je na kraju imao najviše talenata. Isus to ovako objašnjava: „Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ Ova je, zapravo, rečenica, ključ razumijevanja cijele prispodobe. “Talenti nisu materijalna dobra, nego dobra Božjeg kraljevstva. Talenti su sve ono i samo ono što Božje kraljevstvo čini prisutnijim. To je, u Isusovom slučaju, bilo sve ono što je on govorio i činio, njegovo utjelovljenje, ljubav, služenje, dijeljenje, darivanje sve do kraja, do smrti na križu, a što je bilo znak da je među nama Božje kraljevstvo već prisutno. Isto to su talenti koje je on ostavio svojim učenicima, nama kršćanima, Crkvi, svakom od nas u skladu s njegovim sposobnostima i konkretnim pozivom koji imamo. Talent je znak Božje prisutnosti u svijetu”, istaknuo je biskup Uzinić govoreći da je talent zapravo sve ono što nam kao pojedincima pomaže osobno rasti u dobru i ljubavi i sve ono čim izgrađujemo i činimo boljim svoje zajednice, počinjući od obiteljske, preko crkvene i društvene zajednice, do posebnih zajednica u koje smo se zbog svojih talenata uključili.

O raspolaganju sa svojim talentima, biskup je ovako zaključio: “Kad se zatvorimo u sebe, kad se bojimo darovati, potrošiti, kad nismo spremni služiti, umrijet, izgubimo i ono malo što imamo. Talenti nam se prije ili kasnije oduzmu. Zapravo, zakopali smo ih sami. Kad se, naprotiv, darujemo, trošimo, služimo, kad umiremo, mi rađamo stostruko, šezdesetostruko, tridesetostruko, kako nam to sugerira jedna druga prispodoba, o zrnu posijanom u zemlju koje jedino kad umre donosi plod. To je Isusov, ali i naš život i poslanje.”
Na kraju propovijedi dubrovački biskup je još jednom čestitao i zahvalio slavljenicama i njihovoj zajednici koja slavi s njima: “Nisu, na kraju, važni talenti i njihov broj. Nekoj sestri je povjeren talent da bude poglavarica, drugoj da bude kuharica, trećoj vjeroučiteljica… Možda neka sestra misli da ni za šta nema dara. Ima dara za ljubav. Svatko ima taj talenat. On je najvrijedniji od svih drugih. Važno je samo imati povjerenja u Boga. I s Bogom riskirati. Božje kraljevstvo se osvaja samo riskirajući s Bogom. Tko s njim ne riskira, gubi ga. Draga s. Celestina, s. Gracija i s. Tihomira, čestitam vam vaš zlatni jubilej. I zahvaljujem i Bogu i vama što ste s njim riskirale. I što to nastavljate činiti, jer, iako je prošlo pedeset godina, još uvijek vaše poslanje nije dovršeno. Talenti su još u vašim rukama. Možda drugačije nego jučer, ali u ljubavi ništa nije drugačije. Neka vam i ubuduće, riskirajući s Gospodinom, bude sretno i s blagoslovom. Sretno i s blagoslovom cijeloj zajednici Sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika. Bog vas blagoslovio!”

Pri kraju cijelog slavlja, s. Darija Jovanović, vrhovna poglavarica, zahvalila je biskupu koji je predvodio ovo svečano euharistijsko slavlje, svećenicima i vjernicima koji su došli uveličati slavlje. Obratila se i sestrama slavljenicama s riječima zahvale i podrške: “Budno zagledane u Gospodina, njih tri s brojem 150 godina, stoljeće i pol, posluhom vođene, slavile su ljubav Božju i slavna djela njegova. Drage sestre jubilarke, s. Gracija, s. Celestina i s. Tihomira, pred teškoćama i izazovima života niste posustajale, nego ste hrabro slijedile anđelov glas: Ne bojte se, jer ste našle milost kod Boga! Živjele ste Marijinom predanošću, i uvijek u sjeni naše Gospe od milosti, zahvaćale ste na izvoru vodu za sve ove godine vašega života. Hvala vam za 50 godina vjernosti našoj Družbi i služenja Crkvi!”.

S. M. Gracija (Jaka ) Kutleša rođena je 1950. godine u župi Prisoje. U samostan na Danče došla je 1965. godine. Prve redovničke zavjete položila je 1969. a doživotne zavjete 1975. Nakon što je u Zagrebu završila školovanje, Katehetski institut i Crkvenu glazbu, živjela je i djelovala u Franjevačkoj filijali, samostanu sv. Josipa u Lapadu. Potom je dugo godina živjela i djelovala u Kanadi, među našim iseljenicima. Nakon povratka u domovinu živi u samostanu u Stonu i na Dančama. Trenutno obavlja sakristansku službu u samostanskoj crkvi Male braće.

S. M. Tihomira (Venka) Maras rođena je 1950. u Tribistovu, župa Marijina uznesenja u Posušju. 1965. dolazi u samostan. Prve je zavjete položila 1969. a doživotne 1975. U samostanskim kuhinjama i župnom pastoralu djelovala je u Dubrovačkoj biskupiji, u samostanima na Dančama, u Stonu i u Male braće, u župama Janjini, Cavtatu i Kuni. U Šibenskoj biskupiji živjela je i djelovala na otoku Krapnju. U zadnje vrijeme živi i djeluje u župi sv. Katarine u Novalji na otoku Pagu (Krčka biskupija).

S. M. Celestina (Milica) Šola rođena je 1950. u župi Prisoje. U samostan na Danče došla je 1965. godine. Prve redovničke zavjete položila je 1969. a doživotne zavjete 1975. Djelovala je u župama Dubrovačke biskupije u Janjini, Putnikovićima i Cavtatu. Također je boravila u samostanima u Stonu i u Novalji, gdje je i djelovala u župnom pastoralu. Trenutno boravi i djeluje u župi sv. Paškala u Vitini (u Hercegovini).