U samome radu, profesor se koristio sinkronijskom narativnom analizom kako bi uvidio na koji način autor Knjige Otkrivenja koristi riječ „onoma“. No, bilo je nužno uključiti i povijesno-kritičke implikacije. Ono što je još važno uočiti o samoj Knjizi Otkrivenja jest da je ona simbolički spis, svevremenski spis. Ona prikazuje narav zla i dobra.

„Kada govorimo o pismima sedmerim Crkvama, pojam ‘onoma’ dinamično se upotrebljava u perspektivi identiteta u kontekstu odnosa s Bogom. Dominira pojam novog imena koje biva darovano onome koji je vjeran”.

Dr. Benaković zatim je govorio o formulama imena. Ona pokazuju na teologiju autora. Tako je u odlomku Otk 6, 8 konj nazvan „thanatos“, što znači smrt. Zvijezda je u odlomku Otk 8,11 nazvana „apsinthos“, apsint. Naziv za anđela u Otk 9,11 je „abaddon“, što označava uništenje. Sve te stvarnosti su negativna opozicija Božjem planu spasenja. „Kada govorimo o naravi sukoba između Jaganjca i zvijeri, pitanje je govorimo li uopće o dualizmu. U Knjizi Otkrivenja ne može se govoriti tek o pukom dualizmu jer u Knjizi zlo nigdje nije apsolutizirano, već je ono pokušaj oponašanja dobra, pokušaj oponašanja Jaganjca. Naposlijetku, vidimo da je ta zvijer na koncu poražena. Knjiga Otkrivenja pokazuje čovjekovu slobodu, čovjek ni na što nije natjeran, već ima slobodan izbor ispred sebe.”

Scene suda povezane su sa Starim zavjetom na način da pokazuju identitet Boga kao što je prikazano u Starome zavjetu. Riječ „onoma“ može se promatrati i u kontekstu muško-ženskih identiteta u sukobu. U odlomcima Otk 17 i Otk 19, 11-16 koriste se izrazi „majka bluda“ i „kralj kraljeva i gospodar gospodara“. Oba teksta su tzv. ekphrasis tekstovi, imaju ekstatički element. Dr. Benaković je naglasio i kako Knjiga Otkrivenja treba izazvati katarzu kod čitatelja. Antitetička komplementarnost dva lika koji stoje ciljano jedan nasuprot drugom vidljiva je u misteriju grijeha u susretu s misterijem Boga koji ga odnosi. Važno je naglasiti da, kada se u Knjizi Otkrivenja govori o bludnosti, tada se ne govori o bludu u pravom smislu riječi, već se preuzima starozavjetno shvaćanje bludnosti u duhovnom smislu kao nevjera Bogu.

Vrhunac naracije u Knjizi Otkrivenja jest prikaz Nebeskog Jeruzalema u odlomku Otk 21-22. To označava apsolutnu pripadnost Bogu i Božjem životu posredstvom imena.

Predavač je zatim istaknuo teologiju samoga teksta. „Pronalazimo sličnost uporabe pojma ‘onoma’ kao u Starom zavjetu na način shvaćanja imena kao identiteta osobe. Knjiga Otkrivenja ponešto se razlikuje u odnosu na Ivanovo evanđelje i njegovu uporabu imena. U Knjizi Otkrivenja, uočljiva je dualnost identiteta, no ne u apsolutnome smislu, budući da su granice između dva identiteta relativno nestabilne te su potrebne stalnog izgrađivanja. Kada govori o bludnici, Knjiga Otkrivenja ne govori o njezinu uništenju, već obraćenju. Tako uočavamo da je u Knjizi Otkrivenja važna teologija grijeha i milost gdje Bog želi čovjeka očistiti i dovesti sebi. Uočavamo i jasnu razliku između dva identiteta. Pisma sedmerima Crkvama pokazuju fluidnost identiteta gdje nema jasnih distinkcija te je svako nespretno zaključivanje pogubno. Identitet nije tek sociološka kategorija, nego kategorija srca i duha”, zaključio je dr. Benaković.