Slavlje je počelo procesijom, a misu je predslavio novi župnik don Dalibor Milina. Suslavili su župnik u Vidonjama don Mladen Margeta i župnik u Opuzenu don Ante Antunović.

Na početku homilije don Dalibor je govorio progonstvu prve Crkve, naglasivši pri tom da je sv. Ivan bio posljednji živući apostol, kojega je rimski car prognao na otok Patmos, gdje je pisao svoja djela, napose knjigu Otkrivenja, koju je, kako je rekao, pisao pomalo u zagonetkama. Tako slikovitim govorom prva tri rimska cara, počevši od Nerona, progonitelja Crkve, naziva zvijerima ili zmajevima – onima koji su navodili kršćanski narod na otpad od vjere, huškajući ih da se odreknu svojega Boga, a njegovo „veličanstvo Zvijer“ kako ga naziva sv. Ivan, proglase Bogom.

Sveti Jure je 303. godine bio prva žrtva progona cara Dioklecijana, rekao je između ostaloga propovjednik, istaknuvši da je svojim životom svjedočio Boga svojom krvlju. Zato ga se naziva i časti kao jednoga od junaka Crkve, onoga koji je proslavio Boga. Ostao je vjeran svojem obećanju Gospodinu, vjeran poslanju koje imamo svi mi – da svojim životom navijestimo svojega Boga, da svojim životom propovijedamo radosnu vijest spasenja – poručio je.

„Vojnici i trgovci su bili, rekli bi, prvi apostoli, prvi navjestitelji, misionari vjere u jednoga Boga! Danas, nakon dvije tisuće godina, postavimo sebi pitanje, da li mi to činimo!… Što čine vojnici u Ukrajini?.. Nema zanimanja koje nije pozvano da svojim riječima i djelima svjedoči jednoga Boga, radosnu vijest spasenja.“

Štovanje svetih, nije samo molitva njima, već naprotiv, njihovo nasljedovanje. Danas postavimo pitanje: Pa gdje su oni, gdje su to današnji mučenici i junaci naše vjere? Pogledajte oko sebe, pogledajte roditelje, ljude koji su utkali živote u vas, pogledajte one koji su pokopani na našem groblju, koji su svaki dan radili da bi svojoj djeci omogućili bolji, ugodniji i kvalitetniji život, nego što su ga oni imali… Zar i to nije mučeništvo, mučeništvo natenane, svaki dan iznova… Toliko je ljudi oko nas koji čine tako velike stvari, iznova, ispočetka, bez kraja, bez prekida, do konca svoga života, djela koja mi ljudi redovito ne prepoznajemo, niti ih primjećujemo, a pogotovo, da im rečemo: Hvala ti! Ta ljubav koju imamo prema roditeljima često postane ono – podrazumijeva se da volim majku i oca ali ona riječ hvala, ona riječ volim te, postala je nepopularna u tome smislu kad uistinu treba izraziti onaj naš osjećaj koji trebamo imati. Sve je ispunilo – jedno podrazumijevanje koje otprilike znači – ništa istaknuo je don Dalibor.

Toliko je bolesnika oko nas, koji, vapijući se nalaze između neba i zemlje, nitko im ne može pomoći u njihovoj boli – zar i to nije mučeništvo natenane. Toliko je izbjeglica koji su protjerani sa svojom djecom, djece kojoj su roditelji ubijeni u ratu, ljudi koji su potjerani iz svojih domova i odlaze, ne znaju sami ni gdje ni što ih čeka, roditelja koji pišu imena i brojeve telefona svoje djece flomasterima na svojoj koži, ako im se nešto dogodi. Zar i to nije mučeništvo natenane – naglasio je propovjednik.

Nemojmo, braćo i sestre, prolaziti ovim svijetom ne primjećujući ljude oko nas, ne primjećujući naše vlastite roditelje koji su mogli lagodno živjeti – ja i nitko više! … Ne govori se na TV-u o roditeljima koji se trude odgojiti svoje dijete, govori se o vanjskoj ljepoti koja će sutra nestati i kao svaka moda proći i više se spominjati neće. Govori se o glumcima koji su ništa drugo nego lažna fasada, koja je potpuno drugačija od one unutrašnjosti, govori se o sportašima… Sve je to prolazno, vječno je bitno. Pozvani smo, da hodeći ovim svijetom svjedočimo Božju radosnu vijest spasenja kao što je to činio sv. Jure svojim životom i svojom riječju, budimo junaci kršćanske vjere, sve ostalo je moda, koja će kad tad izaći iz mode i prestati, zaključio je don Dalibor.