Naime, bježeći od turskih zuluma, nasilja, izbjeglice iz Čitluka (Gabele) 1539. godine donijele su u Jelsu Gospin kip i kasnije ga darovali jelšanskoj crkvi. Taj kip, oštećene vanjštine, 1771. godine posve je uništio udar groma. Jelšani se nisu dali obeshrabriti te su već sljedeće, 1772. godine, nabavili novi kip i opremili ga zlatom i srebrom. Kip je 1892. godine postavljen u novu mramornu kapelicu tada sagrađenog mramornog oltara.

U znak duhovne pripreme za završno slavlje na petu uskrsnu nedjelju, 15. svibnja, u jelšanskoj župnoj crkvi nastupio je troglasni ženski župni zbor sv. Jurja iz župe Sućuraj pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom porfesorice Ivane Andrijašević iz Drvenika. Prije misnog slavlja zbor je otpjevao pjesmu „Marijo svibnja kraljice“. Potom je počelo svečano molenje Gospine krunice u kojemu su sudjelovali članovi sućurajskog zbora, domaći vjernici, školska djeca i ministranti te mješoviti jelšanski župni „Zbor Sv. Cecilije“ koji je pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom povjerenika za liturgijsku glazbu Hvarske biskupije maestra Slavka Reljića otpjevao pjesme između pojedinih desetaka krunice.

Misno slavlje predvodio je  župnik i generalni vikar Hvarske biskupije don Stanko Jerčić, a koncelebrirao je i propovijedao župnik župe Sućuraj fra Stipo Marčinković, govoreći kako zna za Gospin kip iz 1539. i onaj iz 1772. godine te da mu je poznata dilema da li se radi o obnovljenom starom kipu donešenom iz Gabele ili je u pitanju posve novi kip. Fra Stipo je spomenuo da mu je jedna vrlo inteligentna i pobožna osoba rekla kako ta dilema uopće nije bitna. Bitno je da se radi o istoj Gospi i istoj njezinoj djeci koja u Gospi vide svoju majku koja ih bodri, hrabri, zagovora i štiti. Što se tiče činjenice da je stari kip bio izvana oštećen, spomenuta osoba je mišljenja da je vjerojatno bio oštećen od bezbrojnih dodira Gospinih štovatelja.

Nakon toga fra Stipo je naveo bitne poruke biblijskih čitanja pete uskrsne nedjelje te je istaknuo veliku potrebu i važnost bodrenja i hrabrenja.

„Potrebno je da ja i ti, da mi bodrimo jedni druge, da se međusobno bodrimo i hrabrimo, da bodrimo i hrabrimo i one druge i da oni bodre i hrabre nas. Osobito je važno da roditelji, bodre i hrabre svoju djecu, a i djeca roditelje, da se braća i sestre međusobno bodre i hrabre, da bračni drugovi to isto čine, da to isto čine svi članovi jedne obitelji, jedne župne zajednice i biskupije, kao što se to u Jelsi čini s ovakvim susretima.

Kod bodrenja i hrabrenja prvo i najvažnije je biti s onim koga se bodri i hrabri. Biti tijelom i duhom, osobito razumijevanjem. Biti s njim s ljubavlju, u dobru i u zlu, dijeliti s njim njegove nevolje i patnje. Naročito je važno slušati kad govori o svojim patnjama i nevoljama. Nipošto mu se ne smije pametovati ili, ne daj Bože, prekoravati ga ili kažnjavati ga“, rekao je fra Stipo i spomenuo kako mu je jedna Njemica davno u Jajcu pričala da ju je zbog smrti sina od samoubojstva spasio nekadašnji sućurajski župnik, pokojni fra Augustin Tomas. „Kad sam došao u Sućuraj, pitao sam fra Augustina kako je to on uspio tu Njemicu spasiti. Odgovorio mi je: ‘Ona je puno pričala, a ja sam je samo puno slušao“, pojasnio je fra Stipo.

„Bog je svoj izraelski narod na njegovu putu izlaska iz Egipta bodrio i hrabrio tako što je bio s njim i pratio ga u stupu oblaka. A Isus je s ljubavlju bodrio ljude, osobito one grešne, slabe i bolesne govoreći im: ,Vjeruj, sinko, vjera će te tvoja spasiti’. Nakon uskrsnuća poručio je da će biti s nama do svršetka svijeta, da nas bodri i hrabri“, kazao je fra Stipo.
Napomenuo je da Jelšani i Hvarani dobro znaju kako i koliko su se nekada župljani župe Dol i Staroga Grada borili za jednu Gospinu sliku. Jer, u to vrijeme kuge, gladi, turskih i gusarskih napada i ostalih nevolja tadašnjim ljudima bilo je potrebno bodrenje, hrabrenje, zagovor i zaštita. To je mogla biti i bila je Gospa. Iz istih ili sličnih razloga ona se naveliko štovala i danas štuje i ovdje u Jelsi.

„Uvjeren sam da je potreba za bodrenjem i hrabrenjem bio razlog ljudima iz Gabele da u izbjeglištvo ponesu sa sobom Gospin kip. Vjerujem da je isti razlog potaknuo Jelšane da kasnije učine s Gospinim kipom ono što su učinili. Stoga se radujem ovom našem susretu kao znaku međusobnog bodrenja i hrabrenja. Osobito se radujem što osjećam da je s nama i naš Bog, naš uskrsli Gospodin, Isus“, zaključio je fra Stipo.