Misu u župnoj crkvi predslavio je župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Ugljanu i Župe sv. Lovre u Lukoranu don Marko Dokoza. Suslavili su slivnički župnik Luka Šustić i još sedmorica svećenika.

Don Marko je propovijed počeo opisom susreta koji se dogodio prije mise. „Kad sam automobilom na putu prema crkvi sreo gospođu koja je hrabro pješačila prema crkvi, zaustavio sam se i pitao je treba li prijevoz. Ona je rekla: ‚Zahvaljujem, ali ovo je dan, Božji i moj.‘ Htjela je reći, imam potrebu doći pješice do župne crkve. Odnosno, imam potrebu, još neko vrijeme, biti u tišini s Gospodinom. Biti u zajedništvu s Gospodinom, u intimi moga srca. To je ono iz čega je poteklo i svjedočanstvo sv. Kuzme i Damjana. Da nije postojalo to vrijeme koje je bilo samo njihovo i Božje, ne bi imali snage činiti ono što su činili kao liječnici. Ne bi imali snage podnijeti mučeništvo, predati svoj život za Gospodina, dati svjedočanstvo po kojemu i zbog kojega ih i mi danas slavimo“, rekao je don Marko.

Propovjednik je rekao da na taj način trebamo započinjati svoj duhovni život i svako djelovanje u svom životu, „ako želimo da to djelo bude posvećujuće, da to djelo bude svjedočanstvo. Da bude, na neki način, mučeništvo za Gospodina Isusa Krista“.

„Naviještena Božja riječ po evanđelistu Luki kaže: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj, neka ide za mnom. To je baš pogođeno i za ovo naše vrijeme. Jer često smo tako površni. Pogledajmo svoj život. Često mnoge stvari koje bi nam trebale biti prioritet i na prvom mjestu, mi guramo sa strane ili ih obavljamo površno. A onda provodimo vrijeme na društvenim mrežama ili ćakulamo kod susjede uz kavu. Tako nam se često događa da propuštamo činiti ono što Gospodin od nas traži, a to je, uzimati svoj križ danomice“, upozorio je don Marko, upitavši: „Koji je tvoj križ?“

„Tvoj križ je zadan, dan ti je mjestom, vremenom u kojem si rođen. Dakle, u obitelji, na radnom mjestu, u krugu ljudi među kojima se krećeš – tu je tvoj križ i tvoj zadatak. Ako želimo poslušati što nam Isus Krist govori, onda je naš zadatak da budemo potpuno posvećeni, pribrani, prisutni u tom vremenu, tom prostoru, u našoj obitelji, na našem radnom mjestom, u našem selu, gdje nas je Bog postavio. Jer nismo mi tek tako na zemlji, nego s razlogom“, rekao je don Marko.

Istaknuo je da je „Bog i naše obitelji, radno mjesto, selo, upisao u našu povijest. Upisao ih je u plan kojeg ima sa svakim od nas. I nećemo postići svetost, savršenstvo koje se traži od svakoga, ako ne budemo ukorijenjeni u mjesto gdje nas je Bog postavio. Nećemo uspjeti. Jer stablo ne može dati roda ako nema korijenja iz kojega će vući sve hranjive tvari.“

Na zemlji u kojoj smo posijani, „hranjive tvari za rast duhovnog stabla dolaze iz Riječi koju slušamo, iz euharistije kojom se hranimo i sakramenata, pobožnosti kojima njegujemo, obnavljamo ili započinjemo naš duhovni život. To je srž kršćanskog života – da pronalazimo vrijeme za biti ja i moj Bog. Biti u intimi s Gospodinom, kao što su to činili sv. Kuzma i Damjan, svi kršćani, osobito sveci kroz stoljeća kršćanstva“, rekao je don Marko.

Potaknuo je da budemo svjesni svoje okoline, mjesta u koje je Bog postavio svakoga od nas, „da bismo u tom mjestu, u tom vremenu i prostoru, mogli prihvaćati i nositi križ. Onda ćemo moći reći s apostolom Pavlom: Ma tko će nas moći rastaviti od ljubavi Kristove? Ništa nas neće moći rastaviti od ljubavi Kristove, ako smo ustrajni u ljubavi prema obitelji, prema ljudima s kojima radimo, koje susrećemo. Onda će naš život imati smisla“, ohrabrio je don Marko, rekavši da tada čovjeku neće biti dosadno i sve mu se činiti besmislenim.

„Ako sam ukorijenjen, ako sam prisutan, ako imam vremena za drugog čovjeka, na pravi način, onda će moj život dobiti drugu boju. Iz praznoga i površnoga, prijeći će u život koji ima mnogo boja. To su nam sv. Kuzma i Damjan posvjedočili svojim životom. Oni su svoj život ispunjavali služeći Bogu, koristeći svoje liječničko umijeće i svjedočeći kršćansku vjeru. Tako su uspijevali zahvatiti cijeloga čovjeka“, rekao je propovjednik.

Upozorio je da nam često nedostaje „da mi u odnosima jedni s drugima zahvaćamo cijeloga čovjeka, da poštujemo cijeloga čovjeka koji je ispred nas, s njegovim vrlinama i manama. A mi, kad nam se netko u nečemu ne sviđa, samo učinimo da ga izbrišemo s liste prijatelja, kao klikom na društvenoj mreži. Od susjeda koji nam se ne sviđa dignemo glavu i prolazimo pokraj njega“, upozorio je.

„Sv. Kuzma i Damjan traže od nas da promatramo cijelog čovjeka s njegovim manama i vrlinama, s njegovom povijesti koja nije uvijek lagana. Svatko od nas ima neku ili više crta iz povijesti gdje je ranjen, povrijeđen, možda nije bio dobro odgojen. Kršćani imaju milost da nam Bog bez prestanka po sakramentima daje Duha Svetoga. A Duh Sveti u našem srcu može proizvesti razumijevanje za drugoga čovjeka. To nije opravdavanje, u smislu. A dobro, neka ga, svašta je prošao. Ne na taj način. To nije Duh Sveti. To je naše ljudsko razmišljanje. Duh Sveti je kada uspijevamo ljubiti čovjeka iako je on takav, ne da ga samo opravdamo. Da molimo za drugog čovjeka, da mu želimo promjenu, ne da nama bude bolje, nego da taj čovjek upozna Božju ljubav kao što smo je mi upoznali. To su činili sv. Kuzma i Damjan, svi kršćani, svi sveci, svatko na svoj način, u različitim vremenima povijesti“, rekao je don Marko, potaknuvši na molitvu da budemo „svjesni vremena i prostora u kojem živimo, puni suosjećanja i ljubavi za svakog čovjeka“.

Nakon mise, svećenici i puk sudjelovali su u procesiji s kipovima sv. Kuzme i Damjana kroz mjesto. Slivničani rado časte sv. Kuzmu i Damjana, moleći devetnicu prije i poslije blagdana te zavjetuju svoje obitelji, zahvalni za zaštitu svojih župnih naslovnika.

Dva kipa koje su kupili svojim prilozima potječu iz 19. stoljeća iz svjetski poznate venecijanske radionice i uskoro će ih restaurirati Konzervatorski odjel u Zadru. Sredstva za restauraciju donira župljanin Branko Juričević, povratnik iz Švicarske gdje je živio 45 godina, kao i mnogi Slivničani koji su otišli u europske zemlje iz ekonomskih razloga.

„Župljani su stvarno ponosni na svoju crkvu, to je sve što zapravo imaju. Tu se svi okupljamo i župljani se rado odazivaju na akcije, kada vide da se radi za dobro mjesta i župe. Sada ćemo postaviti i 12 novih prozora na župnu crkvu, zamijeniti dotrajale, što su također pomogli prilozi župljana i Općina Posedarje“, rekao je župnik Šustić.

Slivnica je dobila ime po slivnim vodama kojih ima u mjestu podno Velebita, a ispred župne crkve nalazi se bunar koji nikad nije presušio vodom. No, najveće bogatstvo su životi ljudi. U posljednje vrijeme u Slivnici ima mnogo mladih obitelji i obitelji s više djece koji ostaju u Slivnici, u svom rodnom kraju zasnivaju život. Vraćaju se i povratnici iz inozemstva. Obnovljena Slivnica daje perspektivu za obnovu opustošenih sela u zadarskom zaleđu.