Zvjezdano nebo s dna pakla
ilustracija - zvjezdano nebo Greg Rakozy Unsplash
Rim (IKA)
Za izdanje lista "L`Osservatore Romano" od 19. travnja, Andrea Monda, ravnatelj toga lista, donosi razmišljanje o ratu kroz pera pjesnika Giuseppea Ungarettija i vojnika Aleksandra Zatsepe.
Rat je strašan. A strah stvara rat. Krug je začaran. Čovjek, porobljen svojim strahovima, postaje agresivan i nasilan. Strah od čovjeka, u konačnici, strah je od smrti. I zbog tog straha čovjek završava, paradoksalno, smrću. Zauzvrat, nasilje uplašenog čovjeka prenosi strah oko sebe, pa se dalje nastavlja u spirali koja sije smrt i užas u svijetu. Europa, nakon mnogo godina mira, sada sebe vidi kao onu koja je okružena ratovima koji izbijaju unutar nje ili sve bliže njezinim granicama. Osjeća se nedostatak zraka, svjetla, nade. Mučan osjećaj obustavljenosti, bez ikakve mogućnosti da se vidi daleko, pogled je ograničen na danas, na sutra, a scenarij je sve tmurniji, kao da imamo povez na očima i hodamo po rubu ponora. U tu tamu, u koju je i sam čovjek upao, kao da ponekad probije tračak, svjetlo koje krči put i daje nadu i toplinu. To je svjetlo vjere. Prije nekoliko dana papa Franjo pokazao je molitvenu knjižicu i krunicu mladog ukrajinskog vojnika Aleksandra koji je poginuo u borbi. Molitva pripada čovjeku “precarius“, onomu koji osjeća prolaznost vlastitog postojanja i povjerava se nečem većem.
Upravo užas rata tjera vojnike na žilavu solidarnost sa životom, s drugim ljudima, s prijateljima, sunarodnjacima, ali i neprijateljima, sa živima, ali i mrtvima, tim užasom kojeg su već prošli i prolaze pogođeni tim slijepim i neljudskim nasiljem.
Na fronti tijekom Prvoga svjetskoga rata toskanski pjesnik Giuseppe Ungaretti “eksplodirao” je nezaboravnim stihovima: “Cijelu noć/bačen blizu/jednog suborca/masakriranog/sa ustima/kao da reži na mjesec/i sa zgnušnjenjem/na rukama/prodirućim/u moju tišinu/pisao sam/pisma puna ljubavi/Nikad nisam bio/toliko/vezan za život”.[1]
I drugi Aleksandar, Aleksandar Zatsepa, koji je poginuo na ruskoj fronti tijekom Drugog svjetskog rata, ostavio je pismo, kasnije pronađeno u džepu kaputa, a izravno je upućeno Bogu i ono ne zahtijeva nikakav komentar: “Čuj, Bože… Nikad ti još nisam pričao o svom životu, ali danas te želim pozdraviti. Znaš da su mi od malena govorili da ne postojiš, a ja sam kao imbecil vjerovao u to. Nikada nisam razmišljao o tome što si stvorio. Ali ove noći… evo gledao sam, s dna kratera iskopanog granatom, zvjezdano nebo iznad sebe. Odjednom sam shvatio, diveći se svemiru, koliko je varanje okrutno. Bože, ne znam hoćeš li mi pružiti ruku, ali reći ću Ti i shvatit ćeš: nije li čudno da mi se na dnu ovog odvratnog pakla otkrilo svjetlo i da sam Te prepoznao? Osim toga nemam što reći, samo sam sretan što sam Te prepoznao. Naš napad mora se dogoditi svakog trenutka, ali ne bojim se: vidi nas… Evo signala. Što da radim? Moram li ići? Bilo mi je dobro s Tobom i još Ti želim reći da, kao što znaš, bitka neće biti laka. A možda večeras dođem pokucati na Tvoja vrata. Evo… čak i ako Ti dosad nisam bio prijatelj, hoćeš li mi dopustiti da uđem kad stignem? Sada mi se čini da plačem… Moj Bože, vidiš što mi se događa, sad sam odrastao. Zbogom, Bože, idem. I male su šanse da se vratim. Baš čudno, sada se više ne bojim smrti.”
[1] Prijevod stihova na hrvatski: Erman Jakupi
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.