Naslov ovog istraživanja možda je previše čudan, previše provokativan i može se čak činiti objektivno pogrešan. Odmah se nameće pitanje: kako se liturgija može otkriti u 20. stoljeću? I kako je moguće zanemariti – još jednom – bitnu razliku između liturgijskog nauka i liturgije, odnosno između scientia i res?, pitanja su koja prof. Grillo postavlja u uvodu knjige.

Istina je: liturgija je uvijek postojala u Crkvi, dok je teologija (…) ili znanost (…) o liturgiji stvarnost najnovijeg datuma. Ali je jednako tako istina da je to „rođenje nove discipline” rezultat – ali na određeni način također uzrok – novoga shvaćanja same liturgije unutar crkvenog iskustva kršćanâ. Na neki bismo način mogli reći da „objekt” i „metoda”, res i scientia idu ukorak i međusobno su ovisni.

Zbog toga, tumači autor u knjizi, nije nimalo pogrešno držati kako je liturgija otkrivena tek u 20. stoljeću, ne samo kao disciplina teološkog studija nego također kao novo iskustvo – problematično ili moguće – obrednog i sakramentalnoga, otajstvenog i slavljeničkog odnosa s Kristom i sa Crkvom.

Ta novost, sa svim onim što ona podrazumijeva s iskustvenoga i teološkoga gledišta, činjenica je od najveće važnosti unutar kulturnoga i teološkog obzora netom minulog stoljeća. Liturgijski pokret, u svoj svojoj raznoličnosti i složenosti, u konačnici je veliko svjedočanstvo percepcije te novosti, reakcije na nju i promišljanja/planiranja vezanog uz nju.

Potrebno je, zatim, reći kako je posljednjih godina 20. stoljeća poraslo zanimanje za pozornu rekonstrukciju „liturgijskog fenomena”, počevši od njegova prvog očitovanja, ponajprije u prvim godinama tog stoljeća. Od studija iz laičkih krugova pa do studija iz prvenstveno crkvenih krugova, nastali su ugledni i vrlo značajni radovi, koji potiču na preispitivanje radikalnog pitanja vezanog uz temu „nastanka liturgike” u kontekstu teološke akademije i suvremenoga crkvenog iskustva, navodi se u uvodu.

Autor smatra da je još uvijek potrebno razjasniti stvarnu važnost tog fenomena: često je naime ponovni povijesni pregled, premda tako dragocjen i obogaćujući, duboko uvjetovan perspektivom „političkog” karaktera ili učenog reorganiziranja izvora, što ne omogućuje uvijek uistinu prepoznati važnost teološke razradbe koju je liturgijski pokret bio sposoban provesti.

Zato je autor u ovome djelu nastojao organizirati neke već dovršene studije, pridodati im druge potpuno nove i ponovno promisliti o njihovoj građi i uzajamnom odnosu, te iz toga stvoriti skladnu raspravu, koja će po svojem obliku razviti jednostavnu i linearnu zamisao, također u širokom i složenom ozračju dragocjenih naputaka. Zato je na početak ove studije prof. Grillo stavio upravo u žarište „liturgijsko pitanje” (pog. 1) kao problemski obzor unutar kojeg je liturgijski pokret ponikao i započeo promatrati „obredno iskustvo” kao nezaobilaznu dimenziju kršćanske vjere i kao onu na kojoj ista vjera počiva. U prvome su dijelu, stoga, obrađene teme kao što su „liturgijsko pitanje” kao potvrda modernog zaokreta u odnosu s Kristom, odnos između teologije i bogoštovne obrednosti u njezinu povijesnom razvoju, trenutačna stajališta o ulozi liturgije za prikladnu teologiju, posredovanje i napredak u tumačenju središnjih problematika liturgijskog pitanja.

No, da bi se prispjelo do te nove očitosti, bilo je nužno da se liturgijski pokret opskrbi učinkovitom teološkom metodom, da sebi postavi zadaću da teološko proučavanje provodi na nov način, prevladavajući svaki oblik svođenja svojih spoznaja na jednostavno povijesni nauk (pog. 2). Dolazi se tako do pojašnjenja srži „teologije obreda” (pog. 3) i istraživanja o tomu koliko je ta intuicija o „liturgijskom obredu kao izvoru” prisutna – osim u već klasičnoj „teološkoj liturgiji” – u ostalim strujama teološke misli 20. stoljeća (pog. 4). Prije samog zaključka autor se želio zadržati na ključnoj zamisli (ressourcement) (pog. 5), oslobađajući je jednostavnog filološkog, arheološkog i povijesnog shvaćanja, da bi je ponovno doveo u ozračje ponovnog otkrića “liturgije kao izvora (fons)”. Na kraju je ponudio zaključno razmišljanje o „trećoj fazi liturgijskog pokreta” (pog. 6) – koja još ostaje nedovršenom –, nakon kojega slijedi nekoliko malih priloga, posvećenih dvojici važnih protagonista liturgijskog pokreta (Cipriano Vagaggini i Columba Marmion), koji su na različit i izvoran način označili razvoj razmišljanja i širenja nove liturgijske osjetljivosti, u tijeku upravo završenog stoljeća, no njihov će se utjecaj na stoljeće koje je upravo započelo još dugo moći osjetiti.

Kroz interpretacije tih živih ljudi – koji „upravo poslije svoje smrti, baš zato jer je njihovo djelo, ničim nezaštićeno, povjereno dobroj volji našega shvaćanja i našega tumačenja, pozivaju na našu plemenitost, traže da im dopustimo da se izraze vlastitim gledištima, i da se njima ne služimo jednostavno kao sredstvima za naše ciljeve” – odigrava se zapravo naše promatranje toga 20. stoljeća u kojem se, zahvaljujući njima, „osobito nakon Drugoga vatikanskog sabora nadalje, kršćanska zajednica veoma izgradila u načinu slavljenja sakramenata, a posebno euharistije”. Primjereno i daljnje unapređenje toga „slavljeničkog rasta” povjereno je u prvom redu upravo načinu na koji ćemo u sljedećim godinama ponovno promatrati onaj „prolazak Duha” (transitus Spiritus Sancti), koji je uzeo ime liturgijskog pokreta i iz kojega su proizišlaine samo nova “disciplina” i nova tema teološkog nauka, nego također novo i istinsko iskustvo čina vjere u Gospodina Isusa i crkvenog identiteta kršćanina.

I u ovom slučaju „pravo posadašnjenje” može dozreti samo iz djelotvornog „vraćanja izvorima”, ali taj ressourcement predstavlja također nužni uvjet, premda uvijek nedostatan, za vjernu i hrabru obnovu crkvenog života.

Upravo taj ressourcement nije nikada jednostavno „pozitivan”, nego je otkrivanje onog posituma što ga predstavlja ritualni, tradicionalni i moćni obred. Drugim riječima ressourcement ne može nikada biti odijeljen od izvorne „liturgijske teologije”.

Na kraju krajeva, i za tu teologiju kršćanskog obreda – koja je vrlo praktična jer je vrlo spekulativna – ostaje valjano načelo koje je svečano potvrdio K. Barth, prema kojem „svaka ‘spekulativna’ teologija ne govori istinu. Ali je, jednako tako, teologija koja govori istinu ‘spekulativna’. Teologija se ne može osloboditi tog položaja, nije joj dopušteno zaboraviti ga, ili ga se stidjeti”.