„Ova je knjiga dovršena u trenutku razornog potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu 22. ožujka 2020. U njemu je ponovno stradala zagrebačka katedrala, ‘duša i tvrđava domovine’, kako joj tepa August Šenoa nakon potresa 1880. godine. Bjelokosni plenarij preživio je i ovu nesreću“, napisao je Dino Milinović, autor novoobjavljene knjige „Umjetnost crkvenih riznica. Bjelokosni plenarij iz riznice zagrebačke katedrale“, na početnim stranicama zanimljive knjige o jedinstvenom i neprocjenjivom zagrebačkom bjelokosnom plenariju, o kojemu su vrijedno izdanje zajednički objavili Hrvatska sveučilišna naklada, FF press Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Zagrebačka nadbiskupija. Bjelokosni plenarij doista je tijekom svog gotovo tisućljetnog postojanja proživio mnoge požare, potrese, promjene izgleda, krađe, putovanja, izložbe, opisivanja, zanemarivanja, nadahnuća za nova ostvarenja, kao i trenutke izuzetne pozornosti ljubitelja i poznavatelja tog jednog od najljepših primjera srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske te je i dalje predmet istraživanja i interesa javnosti.

Riječ je o knjizi čiji autor po prvi put u postojanju tog rizničkog predmeta, na više od 260 stranica podrobno piše samo o tom predmetu i objašnjava njegov sadržaj, ulogu, podrijetlo, moguće mjesto i razloge nastanka, uspoređujući ga s drugim sličnim predmetima i ikonografskim odrednicama europskog prostora i vremena. Vrlo čitljivim načinom pisanja autor progovara o davno prošlim vremenima autoritetom i jezikom samog vrhunskoga likovnog djela s jedne strane, i prvorazrednoga povijesnog dokumenta s druge strane, analizirajući i nudeći zanimljive zaključke o toj sačuvanoj umjetnini koju dovodi u vezu s razdobljem u Europi poznatom kao „otonska renesansa“, iz kojeg je sačuvano relativno malo i nedovoljno poznatih umjetnina.

Knjiga je nastala iz doktorske disertacije obranjene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2006. godine i niza članaka koje je autor objavio u različitim znanstvenim časopisima i zbornicima kroz idućih desetak godina. Prikupljene spoznaje autor je sada objavio u knjizi, nudeći zanimljivo štivo kako stručnoj publici tako i običnom čitatelju koji želi bolje upoznati jedno od krunskih djela crkvene baštine u Hrvatskoj. Kako autor napominje, za liturgičara se vrijednost plenarija očituje u kontinuiranoj upotrebi u liturgijskom slavlju već gotovo tisuću godina, vjerojatno od osnutka Zagrebačke biskupije krajem 11. stoljeća, a za povjesničara umjetnosti, to je jedna od najintrigantnijih umjetnina iz razdoblja ranijega srednjeg vijeka na tlu Hrvatske.

Bjelokosni plenarij naziv je za jedan od najstarijih i najvrjednijih predmeta u riznici zagrebačke katedrale. Još 1394. godine spominje ga „vrli muž i gospodin“ Blaž, zagrebački kanonik kustos u najstarijem sačuvanom imovniku Riznice. Danas Riznica čuva središnji i najstariji dio predmeta kojeg čine četiri međusobno povezana reljefa izrađena u bjelokosti, jednakih dimenzija (11,3 cm visine x 9 cm širine). Na svakome su reljefu u dva registra prikazani prizori iz Kristova života, sveukupno njih deset (Navještenje, Rođenje, Krštenje, Preobraženje, Pranje nogu, Posljednja večera, Uhićenje, Raspeće, Uskrsnuće i Uzašašće). U središtu, između reljefa, nekoć se vjerojatno nalazio komadić „Drva Gospodnjega“, djelić Svetoga Križa, pa je tako plenarij u stvarnosti bio svojevrsna stauroteka – relikvijar u kojemu je bila pohranjena najdragocjenija relikvija kršćanskoga svijeta, zaključuje Milinović, navodeći kako bi „najjednostavnije bi bilo pretpostaviti da je naš plenarij izvorno predstavljao korice nekog posebno važnog liturgijskog rukopisa“.

Temeljem opisa predmeta u inventaru iz 1394. godine, taj je predmet bio ukrašen dragocjenim topazima, smaragdima i drugim dragim kamenjem, kao i dodatnim bjelokosnim prikazima Kristova života, ali je tijekom stoljeća promijenio svoj izgled. Današnji izgled plenarij je dobio u 17. stoljeću, kada je uokviren srebrnim okvirom s pozlaćenim aplikacijama, veličine okvira 23,5 x 27,5 cm, na kojem su prikazi evanđelista, anđela, Boga Oca i Bogorodice, te dva Kristova monograma, a u sredini među reljefima smješten je kamen od staklene paste u metalnom kućištu.

Za razumijevanje znamenitosti Bjelokosnog plenarija Milinović podrobno pojašnjava u prvom dijelu knjige terminologiju potrebnu za razumijevanje sadržaja, metodologiju istraživanja i objašnjava potrebu usporedbe djela nastalih u različitim nosačima (medijima) karolionške i otonske renesanse, utemeljene na „buđenju“ ranokršćanske (kasnoantičke) tradicije. U drugom dijelu knjige nalazi se ikonografska analiza svih deset motiva plenarija, podrobno opisujući razvitak scene svakog prikaza. U trećem dijelu, u zaključnim razmatranjima, piše o jedinstvenosti zagrebačkih reljefa, strukturi kristološkog ciklusa, utjecajima različitih predložaka te mjestu i vremenu nastanka.

„Kompilacija raznolikih utjecaja koje smo primijetili u radu Majstora zagrebačkih reljefa otkriva nam dobro poznavanje modela razne provenijencije. Pritom se većina scena iz Kristološkog ciklusa naslanja na dominantno ranokršćansku ikonografiju, vjerojatno istočnog podrijetla. No, kao što smo vidjeli, ta je do njega stigla kroz „filtere“ karolinške i otonske umjetnosti, iz kojih je crpio pojedine motive, fizionomijske tipove (stražar u Uhićenju), ili čitave kompozicije, kao u slučaju Uskrsnuća ili Uzašašća. Budući da niti ovdje  ne možemo identificirati izrazito slične primjere, našemu Majstoru moramo pripisati znatnu originalnost, tim više što smo na reljefima bjelokosnog plenarija prepoznali specifične „poruke“ koje ukazuju na kraljevsku narudžbu. Moramo pretpostaviti da te nisu slučajne i da je plenarij izvorno bio namijenjen novoosnovanoj biskupiji u Zagrebu, koja će od početka biti stavljena pod zaštitu Bogorodice. Dragocjeni poklon znak je vladareve naklonosti, ali i osobne pobožnosti, po uzoru na obrazac svetosti koji promoviraju i potiču carevi Svetoga Rimskoga Carstva poput Henrika II.; kao pokroviteljica i zaštitnica Ugarskoga Kraljevstva, Marija zauzima važno mjesto u vrijeme kralja Stjepana koji joj je posvetio krunidbenu crkvu u Stolnom Biogradu, oponašajući primjere karolinških i otonskih careva“, zaključuje autor smještajući vrijeme nastanka prema kraju 11. stoljeća, u prostorima tadašnjeg središta umjetničke proizvodnje, u srcu tadašnje Europe – u gradovima Donje Lotaringije: Metzu, Trieru, Aachenu, ili Kӧlnu.

Povezujući nastanak plenarija s vremenom osnutka Zagrebačke biskupije, Milinović pretpostavlja da je bjelokosni plenarij iz riznice zagrebačke katedrale vjerojatno bio ciljana narudžba za novu biskupiju podno Medvednice, na tragu ranijih, brojnih kontakata između Lotaringije i ugarskoga kraljevskog dvora te završava da „visoka estetska kvaliteta bjelokosnih reljefa ne bi, dakako, bila dovoljna za prestiž takvog poklona da se u središtu nije nalazila dragocjena relikvija „Gospodinova drveta“. Poklon in maiorem gloriam Dei, dostojan kralja“.

Autor podsjeća da su prema tom zagrebačkom predlošku izrađene kopije plenarija u metalu s nakanom da služe kao korice za liturgijske knjige. Jedan je primjerak darovan papi Ivanu Pavlu II. tijekom pastoralnog pohoda 1998. godine u Mariji Bistrici, jedan je u službi misnog obreda u zagrebačkoj katedrali. U žiži pozornosti taj se predmet našao 8. travnja 2005. godine kada je iz evanđelistara u tim „zagrebačkim“ koricama naviješteno evanđelje u misi sprovoda sv. Ivana Pavla II. Zanimljivo je nadodati da je taj hrvatski dar bio korišten i tijekom pontifikata pape Benedikta XVI. u papinskim liturgijskim slavljima, kao i 5. listopada 2014., kada je papa Franjo u bazilici sv. Petra u Vatikanu predvodio euharistijsko slavlje prigodom otvaranja Treće opće skupštine izvanredne sinode biskupa.

Osim tih radosnih osjećaja, autor na prvoj stranici knjige podsjeća i na „žalosno čuvstvo“, povezano s krađom tog dragocjenog predmeta, čiji je povratak iz Amerike 17. svibnja 1930. godine izazvao oduševljenje u Zagrebu i Hrvatskoj. Prema tadašnjem zapisu Gjure Szabe, plenarij – do nedavna nepoznat u javnosti – postao je „općeno poznat i u zadnjem selu, i sad je jedva pismen čovječuljak raspravljao o njemu s nekim žalosnim čuvstvom zbog izgubljene znamenitosti“. Može li Milinovićeva knjiga o Bjelokosnom plenariju doprinijeti tome da danas svaki „jedva pismen čovječuljak raspravlja o njemu“, više nije na autoru nego na što većem broju čitatelja i ljubitelja hrvatske baštine i kulture.

Nakon sažetka na engleskom jeziku, opširnog popisa literature, kazala imena i pojmova, knjiga donosi stotinjak ilustracija s reprodukcijama umjetničkih sakralnih ostvarenja tog razdoblja. (N. P.)

Biografija dr. Dine Milinovića

Sveučilišni profesor Dino Milinović rođen je u Zagrebu 1959. godine gdje je završio Klasičnu gimnaziju i diplomirao arheologiju i povijest umjetnosti. Studij na Sorboni u Parizu završava magisterijem, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom »Bjelokosni plenarij iz riznice Zagrebačke katedrale u kontekstu otonske renesanse«.

Od 1991. do 2001. radio je kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Francuskoj. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kao izvanredni profesor predaje kolegije iz umjetnosti kasne antike i ranoga srednjeg vijeka te Uvod u ikonologiju.

Objavio je brojne studije i članke, u Hrvatskoj i Francuskoj, te dvije knjige s područja kasnoantičke i ranokršćanske civilizacije i umjetnosti (Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti, Hrvatska sveučilišna naklada i FF Press, 2016; Seuso: autopsija jednog slučaja, AGM, 2016). Objavio je četiri romana: “Kradljivac uspomena” (Znanje, 2002.), “Tamo gdje prestaje cesta” (Mozaik knjiga, 2007.), “Skriveno” (Meandar, 2013.) “Marulov san” (Hrvatska sveučilišna naklada, 2019.) te nekoliko dramskih tekstova. Knjiga “Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti” nagrađena je 2017. Godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti, a prema izboru skupine hrvatskih pisaca, knjiga „Marulov san“ obilježila je 2019. godinu. Prema romanu “Kradljivac uspomena” redatelj Vicko Ruić snimio je film (2006). Član je Društva hrvatskih književnika, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Matice hrvatske i udruge Pasionska baština te zauzeti sudionik vjerničkih okupljanja u Akademskoj crkvi sv. Katarine na zagrebačkom Gornjem gradu.