U emisiji su gostovali: osoba s invaliditetom Marija Kotarski, prof. talijanskog i španjolskog jezika, defektologinja Ivana Šarušić, majka djeteta s teškoćama u razvoju, i fra Ivan Marija Lotar, župnik Župe sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu u kojoj djeluju zajednica obitelji osoba s invaliditetom “Antunovi ljiljani”.

Kotarski je posvjedočila kako joj je po rođenju dijagnosticirana cerebralna paraliza s nepoznatim stupnjem oštećenja, no to ju nije spriječilo da pohađa školu, da sudjeluje u natjecanjima, kao i u studentskoj razmjeni u programu Erasmus u Španjolskoj, a danas je zaposlena i sretna žena. Istaknula je da su za njezino životno ostvarenje zaslužni njezina obitelj i vjera.

„Kako ćemo se doživljavati kroz život ovisi o tome kako nas doživljava naša okolina. Ako obitelj ima posložene stvari, ako zdravo prihvaća osobu s teškoćama, ako postoje zdravi stavovi od početka, onda će i osoba s invaliditetom, koja s time živi, na sebe gledati normalno. Veliku ulogu odigrala je vjera. Svi su puno molili. Hvala Bogu da je dopustio da živim, da budem tu i ono što mogu napraviti, napravit ću nastojeći da budem odraz Boga. Invaliditet potiče čovjeka da preispituje svoje granice i na druge načine traži kako će neke stvari ostvariti. Bog ništa ne oduzima, nego samo daje. Ako ti nije nešto dao kao većini ljudi, dat će nešto drugo, a mi smo pozvani tražiti mogućnosti kako ostvariti neke stvari, kako biti neovisni u svojoj ovisnosti”, naglasila je.

Kotarski ne propituje Boga zašto je osoba s invaliditetom jer, kako je rekla, ‘On zna zašto i kako’. Spoznala je da postoje ljudi koji obolijevaju od nekih bolesti i u jednom trenutku ozdrave, da postoje ljudi koji su tijekom života stekli invaliditet, kao i da postoje ljudi koji su stekli invaliditet kroz rođenje, a sve to je da bi ih Bog učio kroz ta stanja i da bi preko njih učio druge ljude. U suradnji s Hrvatskom biskupskom konferencijom prevela je video materijale za Nacionalne studijske dane za djelatnike u obiteljskom pastoralu i pastoralu osoba s invaliditetom. Također je aktivna u svojoj župnoj zajednici te je naglasila da inkluzija mora biti dvosmjerni proces.

„Želim da se ljudi prema meni ponašaju normalno. Mi smo također odgovorni za inkluziju. Ako ja želim s nekim komunicirati, moram preuzeti vlastitu inicijativu. Jako sam zahvalna svojoj župi, pogotovo Marijinim sestrama čudotvorne medaljice koje u župi djeluju. Imamo jaku zajednicu lektorata u koju sam se uključila. Postoje zborovi, župni karitas, različite mogućnosti kako se možemo uključiti. Što ćemo raditi ovisi o nama samima, našim afinitetima, našoj inicijativi, ali i o spremnosti župe. Treba naći načina kako osoba može pridonijeti društvu”, istaknula je.

U osvrtu na to kako se obitelj nosi s dijagnozom djetetovih teškoća u razvoju, Šarušić je rekla da je Bog dobar pedagog. Iako se na studiju defektologije imala priliku susresti s osobama s invaliditetom, u trudnoći se teško suočila s dijagnozom djetetove trajne i neizlječive bolesti.

„Danas ne bih tu bolest mijenjala nizašto. Danas zahvaljujem Gospodinu na toj bolesti jer je mijenjao moju molitvu. Kroz tu bolest smo obitelj i ja ozdravljali. I suprug i ja volimo reći da je bolest promijenila sve naše prioritete u životu. Posložila nam je životnu administraciju i promijenila na bolje. Kao majka sam se od osobe s invaliditetom u obitelji naučila predanju, pouzdanju, koliko sam mala i nemoćna, ali i svakodnevnoj zahvalnosti. Naučili smo se u obitelji podcrtavati ono što je bitno u životu, a to je da su nam odnosi dobri i da se volimo. U pastoralu vidim da svjedočanstva ljudi s invaliditetom kojeg nose s lakoćom i radošću zasrame ostale. Tu nema kateheze koja će to zamijeniti. To je živo evanđelje, živo iskustvo, živa radost koja ohrabruje. Gledajući, pak, s profesionalnog gledišta kroz rad u školi smatram da djecu od najranijih dana treba senzibilizirati za potrebe najslabijih”, rekla je.

Primjer dobre prakse kako se obitelji s osobama s invaliditetom okupljaju u župi su “Antunovi ljiljani”, zajednica obitelji osoba s invaliditetom koja djeluje u Župi sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu. Župnik Lotar istaknuo je da se željelo okupiti obitelji na duhovnu okrjepu i molitvu. „Nama nije cilj zamijeniti poslove edukacijskih rehabilitatora, socijalnih radnika ili bilo koga drugoga, nego pružiti tu duhovnu pastoralnu skrb i pokazati kako pristupiti obiteljima koje se susreću s intelektualnim teškoćama kod svojih članova. Želimo pružiti i moralnu podršku kod susretanja s dijagnozama da bi čovjek došao do prihvaćanja, a taj put je trnovit i zahtjevan”, pojasnio je.

Fra Ivan je rekao kako su prošle godine ‘ispipavali teren’. Pokazalo se da dolaze uglavnom odrasliji mladi ili posve odrasli ljudi preko 30 godina koji u to vrijeme izlaze iz sustava, a i roditelji su stariji i teže se fizički nose. „Mi puno više učimo od njih, nego što možemo njima dati. U susretima se otkriva upravo ta blizina, povezanost, ali i kako je u redu biti krhak”, rekao je te naglasio da su u radu jako važni volonteri.

„Duša susreta su naši volonteri, njih oko 70. Prva skupina su ljudi struke, rehabilitatori, socijalni radnici i pravnici, a druga skupina su osobe koje imaju iskustvo života osoba s invaliditetom. Treća skupina su volonteri koji nisu bili u interakciji s osobama s invaliditetom. Njima, pak, pomažu prve dvije skupine volontera da se oslobode, da razumiju da je nekada i više nego dovoljno zagrliti nekoga, pružiti mu ruku, otpjevati neku pjesmu ili zaplesati u bazilici sv. Antuna Padovanskog, nacrtati nešto, odigrati igru pamćenja. Ove godine smo krenuli s otkrivanjem talenata koji ljudi imaju kako bismo ih usmjerili prema dobrim stvarima”, rekao je župnik Lotar te naglasio da se ljiljani, kako nazivaju korisnike zajednice, okupljaju jednom mjesečno, te je pozvao sve njihove obitelji da dođu s njima na susret koji će biti 17. prosinca. Emisiju je uredila i vodila Tanja Maleš.