U propovijedi fra Svetozar je istaknuo da je iz Božje ljubavi nastao svijet, u stvaranju Stvoritelj je izrekao je svoju narav. U stvaranju pojavila se Božja ljubav kao moć i pokretač svega. „I ti, dragi čovječe, koji stojiš pred ovim oltarom, stvoren si iz te Božje ljubavi, zemlja na kojoj stojiš izraz je i slika Stvoriteljske Božje ljubavi“, istaknuo je propovjednik.

Ako nastavimo „mucati“ o dubinama Božje ljubavi, nailazimo na zahvalnost, zahvalnost je ispunjenje ljubavi, prebiva u temeljima ljubavi, ljubav je sagrađena od zahvalnosti, ljubav i zahvalnost su neraskidivi, istaknuo je fra Svetozar.

Istočni grijeh u jednom je trenutku eksplodirao i očitovao se u beskrajnoj poplavi nezahvalnosti. Nezahvalnost je početak grijeha, rana u kojoj nastaje svako zlo, upozorio je propovjednik. Zahvalnost je, pak, kamen temeljac svakoga dobra, na njoj dobro počiva; ona je početak i ispunjenje dobra, nešto od čega Bog stvara čovjeka. Ljubav je satkana od zahvalnosti, sa zahvalnošću ljubav počinje i u njoj nalazi puninu. Samo zahvalan čovjek može biti sretan i pošten, ona je tajni napitak za sreću.

Samo u zahvalnosti obitelj je stabilna i može biti sretna, samo u zahvalnosti mir je moguć, tko je zahvalan ima mir Božji. Zahvalnost je Blagovijest, Božji dar za koji je svaki čovjek rođen. Mir može vladati samo onda kad njegovo srce počiva na temeljima zahvalnosti. Kad nestane zahvalnosti čovjek postaje mentalni, duhovni i intelektualni invalid, postaje nesposoban za zajedništvo za koje je stvoren – zajedništvo s Bogom i čovjekom. Nezahvalni čovjek postaje negacija svega što čovjek treba biti, upozorio je fra Svetozar.

Čovjek treba uvijek biti zahvalan, nikada ne može postojati trenutak kada ne treba biti zahvalan. Znamo da Bog nikada neće izdati čovjeka, rekao je propovjednik, dodajući da u zahvalnosti dobro pobjeđuje a zlo gubi. Čovjek nikada ne smije doći u stanje nezahvalnosti. Zahvalnost je duhovni građevni materijal od kojega Bog čovjeka stvara, i dušu i tijelo, zahvalnost je sve bogatstvo i sva slava koju imaju Božji anđeli, rekao je propovjednik.

Zahvalnost je vječna vrednota, kada nestane zahvalnosti počinje sebičnost i pakao, nezasitna gramzivost kojoj nema kraja. Bilo koja zajednica može mirno počivati jedino na zahvalnosti svih – obitelj, tvrtka; zahvalan čovjek sličan je Božjim anđelima. Sotona nikada nije zahvalan, upozorio je fra Svetozar.

Marija je uvijek zahvalna, njen je život himan slave i hvale Stvoritelju, njena zahvalnost nikada ne prestaje, nema rok trajanja, vječna je. Zahvalnost ne može biti predmet zaborava, ona je u prvom redu Božja kvaliteta. Mi, ljudi, htjeli, ne htjeli, zaboravimo; svjesni smo da ljudskim ograničenim mogućnostima nećemo stići svima zahvaliti, pa svakoga dana zahvalnost predajemo u Božje ruke – Bog će ispraviti svaki zaborav, nepravdu, sve slabosti i nemoći, sve za što propuštamo biti zahvalni.

U sakramentu euharistije slavimo zahvalnost, to je temeljno slavlje kršćanskoga života. Zahvalnost je temeljna vrijednost koju u svom srcu gajimo prema Kristu i Mariji, zahvalnost je trajna nebeska svečanost, vječna; zahvalnošću dotičemo raj. Glasnici Blagovijesti možemo biti svakoga dana, i nama dolazi anđeo i donosi nam radosnu vijest, a nekada nas Bog šalje da budemo anđeli. Dobra djela uvijek su euharistija, poručio je propovjednik.

Euharistija nas uči dobra djela činiti i za njih biti zahvalni, čitav život postaje slavlje. Zato neka i naš život, kao i Marijin postane slavlje dobrote i zahvalnosti. Neka naš život, kao i Kristov i Marijin, postaje trajno zahvaljivanje i euharistija, potaknuo je fra Svetozar na kraju propovijedi.

Župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije o. Antonio Mario Čirko na kraju mise zahvalio je fra Svetozaru i svim voditeljima i sudionicima korizmene duhovne obnove četvrtkom s temom „Vjera u vremenima kušnja“ u kojoj se moglo iščitati „tu neizmjernu Božju ljubav koja nam daje snagu da možemo izdržati, da znademo biti ljubav, milosrđe jedni drugima upravo po Isusovu primjeru“. Izrazio je uvjerenje da će ovogodišnja korizma „uistinu biti blagoslovljena za naše živote, za živote naših obitelji i drage nam Domovine“.

U nagovoru nakon mise fra Svetozar je između ostaloga rekao da je imao čast 16 godina kao svećenik raditi u Međugorju i to s djecom, ovisnicima i hodočasnicima. Napomenuo je da su zapravo svi hodočasnici, koji traže oslonac i sigurnost. Dijete živi od ljudske ljubavi, od providnosti svakoga dana; ovisnici su pak sve pogubili na ovome svijetu i treba im ljubav, providnost i pomoć samo da bi preživjeli i napravili neki kvalitetni ljudski korak.

U naše vrijeme Covida 19 i potresa mi imamo izbor – možemo ga nazvati beskrajnom nesrećom i tugom, osjećajem bespomoćnosti i gubitka i tuge koja postaje uvijek veća. Kad nam je Gospodin dao kušnju sigurno nas nije želio učiniti nesretnima, ali nešto je dopustio da se dogodi i mi svi postadosmo hodočasnici. Hodočasnik dođe iz najdaljih krajeva svijeta, gdje je siguran, ali ovdje se ne može sporazumjeti i osuđen je na nemoć i zapravo preostaje mu samo preživjeti te hodočasničke dane i vratiti se kući. Doživljava isto što je darovano Petru i apostolima, i Gospodinu – „nema ni kamena na koji bi naslonio glavu“, rekao je fra Svetozar.

Istaknuo je „da nam je dat veliki privilegij da u ovoj kušnji postajemo hodočasnici, u zagrljaju pomoći, Božje providnosti i razumijevanja, gdje hodimo i putujemo nadajući se da će biti dobro“. Samo kad bismo znali milost koja nam je darovana, poziv koji smo primili, u što smo pozvani i tko nas je pozvao, mi bismo se radovali, bili bismo biblijski ljudi koji bi kao i Abraham, David, apostoli, kao sveci znani i neznani, kao naš kardinal Stepinac za kojega je svaka kušnja bila nova prigoda za svetost. Bog ništa drugo ne zna dati nego milost, otvoriti vrata i biti nam zahvalan za svaku našu spremnost, koju će nagraditi, istaknuo je fra Svetozar.

Pozdravio je sve okupljene u toj ranjenoj crkvi, taj hodočasnički duh hrvatske Crkve, i pozvao na molitvu „da strah koji doživimo i tugu koja dotakne naše srce, svu neimaštinu i bolest – duhovnu i fizičku uokvirimo u naše biblijsko iskustvo vjere. Time postajemo biblijski ljudi, Biblija je živo biće gdje se priče vjere upisuju danas u naše biće“.

Ovo nisu vremena beznađa već hodočasnička, biblijska vremena zaključio je fra Svetozar i na kraju nagovora pozvao na klanjanje Gospodinu, koji je i sam hodočasnik.

Korizmenu duhovnu obnovu, s misom, duhovnim nagovorom na određenu temu i klanjanjem pred Presvetim, svakoga četvrtka od 18. veljače vodili su fra Ivan Marija Đuzel (Strah i povjerenje), fra Stjepan Brčina (Snaga predanja), vlč. Ivica Tolla (Iscijeliti nutarnje rane), vlč. Odilon Singbo (Kušnja nas jača) i o. Tomislav Rukavina (Milost nakon kušnje).

Duhovna obnova izravno je prenošena na Laudato TV, putem mobilne aplikacije „Majka Božja Remetska”, na Facebook stranici „Župa Remete” te na mrežnoj stranici Župe Remete.