Na Trsatu slavljena misa za završetak hodočasničke godine i blagoslovljena slika bl. Alojzija Stepinca

Suslavili su gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu i čuvar Svetišta fra Krunoslav Kocijan i trsatski franjevci, a pod misom je u glavnoj lađi crkve mons. Devčić blagoslovio novu sliku bl. Alojzija Stepinca, rad akademskog slikara Zorana Homena.

U propovijedi nadahnutoj životom i djelom bl. Stepinca, velikog prijatelja trsatskog svetišta i Majke Marije, mons. Devčić je istaknuo  kako je Alojzije rado hodočastio u to svetište da moli Gospu za zagovor za Crkvu u našem narodu i za naš narod da ostane postojan u vjeri svojih otaca. „Molio je također za one koji su se u Crkvu razočarali, koji su je napustili i postali njezini protivnici i progonitelji, da se obrate i vrate u njezino okrilje. Molio je također nju, koju štujemo i kao zaštitnicu Hrvatske (Advocata Croatiae), da s ovog svetog brda bdije nad našim  gradom, nad prelijepim Kvarnerom, Istrom, Primorjem, Likom, Gorskim kotarom, Dalmacijom, Kordunom, Zagrebom i Zagorjem, Slavonijom, Bosnom i Hercegovinom itd. Bio je u neprekinutom nizu hodočasnika sa svih strana Lijepe naše u ovo svetište, koji su ga i ove godine pohodili da bi Majci Milosti na Trsatu zahvalili za uslišanja i molili je za njezin majčinski zagovor u svojim potrebama.“

Stepinčeva slika bit će trajan podsjetnik hodočasnicima na njegov svetački lik, na njegovu marijansku pobožnost i neustrašivo svjedočenje vjere za vrijeme komunističke vladavine, kada je teško bilo biti kršćanin, a još teže svećenik, biskup  i kardinal, kazao je mons. Devčić. Prisjećajući se 3. listopada 1998. kada je sv. Ivan Pavao II. kardinala Stepinca proglasio blaženim, podsjetio je na Papine riječi iz propovijedi: „Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio:  zadnjih petnaest godina njegova života bilo je obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanja posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja evanđelja i za jedinstvo Crkve.“  

Svojim životom i svojim riječima on  je, za vrijeme komunističkog progonstva Crkve, opominjao i poticao naš narod na ustrajnost u vjeri i vjernosti Kristu, Gospi i Crkvi, rekao je propovjednik, dodajući da su se i u našem narodu također mnogi,  unatoč hrabrom svjedočenju  blaženog Alojzija Stepinca,  pokolebali u vjeri koju su naslijedili od svojih predaka i okrenuli leđa Crkvi. Ipak i u našem narodu, kao i kod drugih kršćanskih naroda koji su pod bezbožnim režimima proživljavali slična iskušenja,  mnogi su radije prihvaćali zatvore, mučenja i razne diskriminacije, nego odreknuće od vjere otaca.

Ono što je najviše zbunjivalo progonitelje kršćana od početka,  tj., počevši od Isusove muke i smrti na križu, te zatim tijekom cijele povijesti Crkve sve do naših dana, bilo je opraštanje kršćanskih mučenika svojim mučiteljima. Naime, kao što je Isus na križu molio za svoje mučitelje: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, tako i kršćanski mučenici, slijedeći Isusa, nisu proklinjali svoje mučitelje, nego su molili za njih. To ponašanje zbunjivalo je njihove progonitelje, a nekima od njih bilo je čak poticaj da se obrate i postanu Isusovi sljedbenici, rekao je propovjednik.

Okupljene je potaknuo na nasljedovanje Isusa kao našeg učitelja, ali i nasljedovanje kršćanskih svetaca i mučenika  koji su na svom putu nasljedovanja Isusa prolazili kroz ista iskušenja kao Isus: Bili su prezreni, odbačeni, osuđivani, mučeni i ubijani na razne načine, ali neprijatelji Božji nisu ih mogli ničim odvratiti od nasljedovanja Onoga koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14, 6). Njih je nasljedovao i sam Alojzije Stepinac koji se u životu morao suočavati i boriti s mnogim preprekama i protivštinama.

„Još kao mladić iskusio je sve zlo Prvog svjetskog rata, čak i zarobljeništvo. Zatim je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zajedno  s hrvatskim narodom i Katoličkom Crkvom, morao trpjeti mnoge nepravde, a potom strahote II. svjetskog rata i, na koncu, komunistički režim koji je njegovu vjernost Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi stavio na najtežu kušnju. U svim tim nedaćama blaženi je Alojzije našem narodu i Crkvi bio čvrsti oslonac i orijentir, ali ne slijedeći ljudsku mudrost ili upotrebljavajući sredstva kojima se za postizanje određenih ciljeva služe ljudi ovoga svijeta, nego oslanjajući se čvrsto na Boga, po uzoru na sv. Pavla koji je u Poslanici Filipljanima (4, 13) napisao: „Sve mogu u Onome koji me jača.“

Vjera i čvrsto pouzdanje u Isusa Krista i u Marijin zagovor i pomoć bili su oslonac bl. Stepincu koji je Mariji, kao Zaštitnicu Hrvatske (Advocata Croatiae), preporučivao i Crkvu i narod. Neka nam, draga braćo i sestre, on bude uzor vjere i pouzdanja u Boga i u Marijin zagovor u svim našim životnim poteškoćama i iskušenjima. Tko ima Boga za Oca, Isusa za brata, a  Mariju za majku, ne može propasti pa da mu je i dolinom smrti proći, zaključio je nadbiskup Devčić.

Blaženi Stepinac se 1916. kao vojni kadet svake nedjelje uspinjao trsatskim stubama do trsatskog svetišta, a kasnije će kao mladi svećenik dati časnim sestrama izvesti zlatnim nitima na svili svoj “ex voto” Trsatskoj Čudotvorki “za nebrojene od Boga isprošene milosti”. Ta se zahvalnica čuva na Trsatu kao još jedno dragocjeno svjedočanstvo suvremene hrvatske marijanske pobožnosti, rekao je gvardijan fra Krunoslav Kocijan dodajući kako je o tome pisao fra Bonaventura Duda, a inicijativu za postavljanjem slike na kojoj Stepinac u rukama drži svoj „ex voto“ dao trsatski franjevac fra Ivan Miklenić.