U propovijedi je govorio o zlu, ustvrdivši kako ono „unosi nemir, nezadovoljstvo, nered”. „Struktura ovoga svijeta je takva da zlo ne trpi. Ako se negdje pojavi nepravda, krađa, lopovluk, kriminal; mi se možemo nad tim zgražati i čuditi, ali nitko se normalan ne miri s takvim stanjem. Situacija se uvijek gleda popraviti, odnosno traži se uspostavljanje pravde ili, kako bi Biblija rekla, uspostavljanje mudrosti. Da se takvih situacija nismo do sitosti nagledali i da smo se gotovo pomirili s takvom stvarnošću nitko vjerujem ne dvoji, ali ipak to nisu situacije koje omogućuju normalan život. Koliko god jedno takvo uređenje bilo prisutno, nitko ga neće odobravati nego će tražiti rješenje. Oni koji to i takva zla čine ne shvaćaju da čine zlo upravo zato jer ono stvara lažnu sigurnost. Vode se vjerojatno onom lažnom utjehom: ‘Važno da je meni dobro, a za druge me nije briga’. No sve što radimo, posao kojim se bavimo, braćo i sestre, uvijek se tiče drugih ljudi”, rekao je vlč. Plančić.

Uputio je na važnost mudrosti, istaknuvši kako se „mudrost mudrih najviše očitovala u ustrajanju u dobroti i pravdi ma koliko god to ustrajanje činilo ustrajne jadnima, bijednima, konzervativnima, zaostalima i svakakvima”. Naveo je pri tom neke istaknute pojedince u povijesti, poput Ivana XXIIII. I kardinala Franje Kuharića, čiji su se rad i djelovanje, kako je rekao, pokazali itekako važnim i naprednim za narod, i to nakon određenoga povijesnog razdoblja. „Ima mnogih primjera osoba koje su svojom ustrajnošću pokazali mudrost dobrote na djelu. I u tome se sastoji, rekao bih, moć dobrote i pravde, ne toliko u riječima i mudrovanjima nego u ustrajnosti pogotovo onda kad je teško. Najviše po ustrajnosti i hrabrosti, u povijesti prepoznati su sveci i humanisti junačkih kreposti. Neka i nas Gospodin učini ustrajnima i mudrima”, poručio je.

Pred kraj misnoga slavlja svečevi kipovi, koji su bili smješteni u podnožju središnjega oltara, preneseni su u procesiji u zavjetnu crkvu. U župnoj crkvi nalazili su se od proslave nebeskih zaštitnika, 25. rujna, a tradicionalno njihov povratak u zavjetnu crkvu označava završetak župne proslave.

Sveti Kuzma i Damjan, mučenici iz vremena Dioklecijanova progona, zaštitnici su malobrojne Župe u Dračevici koja prema popisu stanovnika iz 2021. ima svega 63 stanovnika. Unatoč tomu, tradicija štovanja dvojice civila iz Arabije, po struci liječnika, poznata je i duga u tome bračkome naselju. Prema nekim podacima, o tradiciji štovanja svetih Kuzme i Damjana svjedoči činjenica da su u prošlosti na zidovima kuća visjele slike svetaca, a u kućama palile svijeće njima u čast.

Zavjetnu crkvu dao je podignuti Kuzma Žuvić 1678. godine. Ona je posvećena naslovnicima župe jer tamošnji žitelji vjeruju da su ih upravo sveti Kuzma i Damjan zaštitili od kuge koja je  u povijesti vladala na otoku. U toj crkvi obavljali su se i župni obredi, odnosno liturgija, sve do gradnje župne crkve 1738. godine.