Duhovnu obnovu za pjevače organizirale su sestre dominikanke iz Samostana sv. Katarine Sijenske, s. Fidelis i s. Pavla, te novi župni upravitelj Župe don Ivan Zovko. Prvi dio duhovne obnove bio je hodočašće u svetište i samostan Gospe Sinjske u Sinju. Članove zbora u svetištu je dočekao župnik fra Antonio Mravak te ih je upoznao s djelovanjem franjevaca u svetištu i župi. Jedna od posebnosti pastoralne aktivnosti 25 braće franjevaca, koji žive i djeluju u svetištu, je i svakodnevna mogućnost za ispovijed. Tu priliku su iskoristili članovi zbora te su pristupili sakramentu. Nakon toga hodočasnici sa Škrapa su se uputili na molitvu ispred Čudotvorne slike Gospe sinjske. Pjesmom i molitvom pozdravili su Majku Rame te su se uputili put Hrvaca.

U župnoj crkvi Svih Svetih u Hrvacama je održan drugi dio duhovne obnove koju je predvodio profesor crkvene glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu te župni upravitelj Župe sv. Marka ev. – Orah i Župe sv. Ivana Krstitelja – Stilja don Ivan Urlić. U izlaganju je don Ivan je svoje bivše župljane potaknuo na ustrajnost u službi crkvenih pjevača. Istaknuo je da zborsko pjevanje treba biti izuzeto od individualizma. U zboru se učimo poniznosti jer nas sama glazba koju njegujemo na to poziva. Od nje možemo učiti što znači biti u službi drugima kao što je i sama glazba u službi liturgije. Ona nije samoj sebi svrha, kao što ni zborovi ne bi trebali biti. Glazba svoj smisao pronalazi upravo u liturgiji pa je Crkva s pravom naziva službenicom liturgije. Onda tako i oni koji su na bilo koji način zahvaćeni glazbom imaju priliku poniznim putem uspinjati se prema Otajstvu kojeg slavimo, rekao je.

Nerijetko se zna dogoditi, nastavio je don Ivan, da zborovi zanemare ljepotu i važnost pučkih pobožnosti kao što su klanjanja, krunice, put križa i sl. To je itekako važna dimenzija našeg vjerničkog i crkvenog identiteta. Taj identitet izgrađuje se kroz molitvu, a znamo da je i pjevanje dvostruka molitva, rekao je. Pjevati u nekom zboru je privilegij ne samo zbog utjecaja glazbe na oplemenjivanje i izgradnje naše nutrine, nego zbog isprepletanja nevidljivih niti prijateljstava, uspomena, događaja, prilika i svega drugog što druženje sa sobom nosi. Biti članom crkvenog zbora već na jedan način kušamo kako će to biti kada budemo okupljeni svi u nebu u jedan veličanstveni zbor koji svom Stvoritelju pjeva vječnu hvalu, istaknuo je don Ivan.

Vrijeme koje darujete Gospodinu na probama nije izgubljeno vrijeme, ono će biti stostruko uzvraćeno od Onoga čija su vremena i vjekovi. To je vrijeme žrtve i odricanja, a Bog na to gleda s posebnom ljubavlju. Kada se život jednog od najvećih glazbenika svih vremena bližio svom kraju, J. S. Bacha, onda ga je njegova žena Ana Magdalena pitala boji li se smrti, on je odgovorio: Nipošto! Jer tada ću svog Stvoritelja gledati licem u lice i slušati glazbu o kojoj sam ovdje samo sanjao, nadodao je.

„Dragi moji pjevači, ove riječi mogle su odjeknuti samo srcem čovjeka duboke vjere i velike poniznosti. Jer glazba koju je Bach stvarao nije samo glazba nego i zvučna teologija, a teologija je govor o Bogu. I njegova glazba koja je bila toliko savršena, nije mu dopuštala da se uzoholi, nego ga je učinila još poniznijim jer je znao da nije ni blizu onoj glazbi koju ćemo slušati u nebu. I kao drugo, ta vjera u susret i gledanje Stvoritelja licem u lice i nama je poticaj da nam to bude smisao života i razlog pjevanja. Sve ostalo je manje važno“, poručio je don Ivan. Nakon nagovora don Ivan je predvodio misu u kojoj se molilo za sve žive i pokojne pjevače koji su bili članovi škrapskog zbora. Za vrijeme mise pjevalo je 25 članova zbora predvođenih voditeljicom s. Pavlom, dok je za orguljama svirala orguljašica Petra Stupalo.