Suslavili su katedralni župnik i župnik župe Dolac don Krešimir Mateša, župni vikar don Šime Pleadin te povjerenik za pastoral mladih i župni vikar u Ražinama don Ante Vrcić. Nakon misnog slavlja održana je procesija s čudotvornim raspelom i relikvijarom u kojem se čuva krv koja se pojavila na raspelu. U propovijedi je biskup Rogić rekao da je Isus viseći na križu zauvijek raširio svoje ruke da primi k sebi svakoga od nas. I kao da ih je upravo zato dao čavlima prikovati da se nikada više za nikoga taj zagrljaj Božje ljubavi ne zatvori, nego da uvijek bude otvoren primiti bilo koga tko traži Božje spasenje, istaknuo je.

Naglasio je kako križ poručuje da nas je Bog odlučio spasiti po drvetu križa. Naši praroditelji, Adam i Eva, sagriješili su jedući sa zabranjenog drveta. Po tom drvetu oni su izabrali neposlušnost Bogu i stigli su ih: grijeh i smrt, a Isus bira poslušnost Bogu, prihvaća biti mučen po drvetu Križa da bi nam mogao darovati oproštenje, spasenje i život. Po drvu križa, kad je ljudskim očima Isus na križu izgledao posve nemoćan, Bog nam je pokazao svoju svemoć jer je od križa – koji je bio znak sramote, osude i najstrašnije smrti – učinio novi znak, znak ljubavi i spasenja. Od simbola najveće sramote i strahote Bog čini simbol ljubavi. Žrtvu pretvara u blagoslov. Očitovala se mudrost Božja i posvjedočila nam da naše misli nisu Božje misli, da naša shvaćanja nisu jednaka Božanskim, jer Bog i od sramote može učiniti svoju slavu, i od smrti učiniti život, od izgubljenoga učiniti spašeno, poručio je biskup Rogić.

Bog ne može biti pobijeđen ničim, pa ni ljudskim grijehom. Spasitelj, koji visi raspet, stalno nas opominje i podsjeća na darovanu ljubav za naše spasenje. Nudi nam lijek za naše krive izbore. Njegov zagrljaj s križa nikada se više nije zatvorio za nikoga tko se pokajao, odlučio promijeniti svoje životne kriterije, mjerila, ljestvice vrednota. Križ je mjesto gdje sve to moramo uskladiti. Samo one vrijednosti, samo oni kriteriji koji mogu proći test križa ostaju zauvijek, pravi su. Drugim riječima: ako se oko nečeg dvoumimo, ne znamo što odlučiti ili izabrati, stavimo križ pred sebe on će nam dati odgovor. Upitajmo se: „Isuse, ne znam kako bih postupio, bi li to bilo u skladu s onim za što si ti umro?“ – I siguran sam imat ćemo jasan odgovor, poručio je biskup u propovijedi.

Dolačko propeće ili križ doplutao je rijekom Krkom do takozvanog križeva mula dolačke rive na jednoj gredi, a iz mora su ga izvadili ribari — braća Šestanović, nije poznato koje točno godine, ali drži se između 1402. i 1421. godine. Prema predaji, braća Šestanović su ponijela križ u svoju kuću i potom se dogodilo čudo ozdravljenja njihove od rođenja gluhonijeme sestre. Taj događaj uzbudio je vjernike grada koji su odlučili križ postaviti u katedralu svetog Jakova. Organizirana je u tri navrata dan za danom svečana procesija da bi se križ iz Doca prenio do katedrale, ali ni jednom im to nije pošlo za rukom budući da je put vodio uz more i da je svaki puta bilo takvo nevrijeme da se nije moglo proći prema katedrali. Prepoznali su Dolačani da je to znak Božji kako bi čudesno Propeće ostalo u dolačkoj crkvi. Po njem su se dogodila još mnoga druga ozdravljenja opisana u lekcijama o ovom križu, a o kojima svjedoče i darovane zavjetne pločice od srebra koje su izložene na oltaru.

Dolačko raspelo je u dva navrata krvario – prvo na Veliki četvrtak 26. ožujka 1483. u popodnevnim satima — što govori o početku Isusove muke i krvavom znojenju u Getsemaniju u večer Velikog četvrtka, te još obilnijeg prolijevanja njegove predragocjene krvi na Veliki petak, pa se krvarenje s ovog križa od onih godina u okruženju Turske prijetnje (nakon pada Bosne 1463. i upada Turaka u Šibensko zalede) počelo obilježavati 27. ožujka. Drugo krvarenje križa dogodilo se 2. svibnja 1812. uoči blagdana Našašća Svetoga Križa, a u vrijeme francuske okupacije. Od tih čudesnih događaja ostao je relikvijar zgrušane krvi koja se u toj crkvi čuva i jednom godišnje postavlja na čašćenje na ovaj blagdan, objavljeno je na mrežnoj stranici Šibenske biskupije.