Proslavljena svetkovina sv. Kuzme i Damjana u Velom Grablju na otoku Hvaru

Koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je don Ivica Huljev, biskupski vikar i dekan otoka Brača te župnik Pučišća i upravitelj župe Pražnice. Koncelebriralo je sedam svećenika, među kojima je bio generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić te župnik Veloga Grablja, župe Brusja i biskupijski kancelar don Ivan Jurin. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći župni pjevači i oni iz više župa otoka Hvara

Don Ivica je u propovijedi istaknuo kako ljudska lica otkrivaju stanje i raspoloženje ljudi. Upozorio je kako umjetnici svece prikazuju s otvorenim očima. “To priliči kršćanskoj svetosti i pokazuje kako kršćanski sveci nisu bili izdvojeni iz svijeta u kojemu su živjeli nego su bili prisutni u njemu. Otvorenih očiju gledali su ljude i životne okolnosti. Iz dubine božanskoga bogatstva kojega su imali u sebi mogli su otvorenih očiju gledati i vidjeti stvarnost oko sebe onakvom kakva ona doista i jest. Obično kažemo kako su ,oči ogledalo duše’. Za svete liječnike i mučenike Kuzmu i Damjana kaže se da su ‘liječnici duše i tijela’. Pri tom se ističe kako su oni bolesne besplatno liječili. Danas je to gotovo neshvatljivo i nepojmljivo. A oni su to činili zato što im je duša bila bogata s Bogom i u Bogu. Samo tako bogata duša i tako bogat život postaju dar drugima, osobito nevoljnima i pomoći potrebnima. U tome je ljepota duše i života svetaca. Mi, pak,  živimo u vremenu ‘paralize i bankrota duša’, jer je duša jednostavno ‘bačena pod noge’. To se uglavnom događa onda kada oči koje imamo ne gledaju druge ljude s Bogom ispunjene duše i života, nego se druge ljude gleda kao sredstvo ostvarivanja vlastite koristi. Tada zapravo duša krahira.

Stoga su duše i životi svetaca poput sv. Kuzme i Damjana najveće nadahnuće nama kako se vratiti k tomu da je život nešto puno više, smislenije, radosnije i ispunjenije ako ga se živi na način da se živi s Bogom, odnosno u povezanosoti s Bogom.

Olako zaboravljamo kako je život prolazan. Često smo u stanju odglumiti život. A duša ne podnosi glumu. I ta praznina duše, koja je danas silno prisutna, pretvara nas u ‘beskućnike’, u ‘beskućna bića’ koja nisu u stanju sagledati ono što je najdublje u nama. Ključna poruka sv. Kuzme i Damjana je bolest nijekanja bolesti duše. Temeljna bolest je u tomu da se živi tako kao da bolesti nema. A to proizilazi iz toga jer se živi kao da Boga nema.

Naš bog u obliku egoizma i gramzljivosti te naš osjećaj da smo mi ono što je najvažnije, da smo bogovi, to dovodi do toga da čovjek upada u zamku kako je dobro, jer je meni dobro.

Tu počinje prva i prava bolest, bolest negiranja bolesti; kad ne vidimo da smo se i gdje smo se zarazili. To je prvi i pravi znak da životu i istini nismo spremni gledati u oči. Opipljivi znak toga je kad osjetimo da nedostaje čovječnosti, kad nedostaju liječnici poput sv. Kuzme i Damjana koji besplatno liječe. Oni su shvatili da da život ima vrijednost koja se ničim ne može platiti. To je veoma važno nadahnuće. Kad se živi na način nečovječnosti i nijekanja bolesti, čovjek dođe u napast i kaže: ‘Ja ću odrediti što je pravi smisao života; ja sam sebi bog, ja sam taj koji određuje što je ispravno, a ono što nije tako – ništa ne valja’. Ako se tako krene da ja određujem smisao, a ne istina života, onda vrijedi samo ono što je korisno, što meni donosi profit na bilo kojoj razini ili na bilo koji način. Tako se i nama događa u našem vjerskom životu da ne vidimo život kakav jest.

Najgora bolest je izopačeni duhovni pogled na Boga, kad samo zapravo zaraženi najvećim mogućim zlatnim teletom. A to se dešava onda kad Boga učinimo bogom-idolom. Tako se mi grčevito borimo za tradiciju, i to nije suludo, ali kad to stavimo pod svjetlo istine lako ćemo otkriti da mi ne branimo tradiciju nego tradicijom branimo sebe.

Jer, često puta kad mislimo da je najbolje ono što mi mislimo i radimo, onda od Boga ništa novoga, ljekovitoga i spasonosnoga ne očekujemo. I ono što je najbitnije, a danas je tako rasprostranjeno, je površnost s kojom se gube korijeni i srlja u propast. Zato nam sveti Kuzma i Damjan pomažu da shvatimo kako u životu postoji granica koja se ne smije prijeći, jer nas ona čuva. Oni su u svom životu pokazali i dokazali da je takva granica moguća.

Stoga oni ulaze u mučeničku smrt, ne zato što im je stalo do takve smrti, nego zato što postoji granica vrijednosti. Kad se ona prijeđe onda život više nema vrijednosti.

Zato slavimo sv. Kuzmu i Damjana koji su mučenici i gorostasi vjere da nas ohrabre kako je naš život utemeljen u Bogu i da nam pomognu da živimo životom ne paralizirane, već ispunjene duše; da dopustimo da korijen našega života stvarno bude Bog, Bog Isusa Krista, Bog koji sebe daje za druge ljude, kao što su i sv. Kuzma i Damjan darovali sebe za zdravlje i dobro drugih ljudi”, rekao je don Ivica.

Na kraju misnog slavlja župnik Jurin zahvalio je don Ivici na propovijedi te svima sudionicima u priremi i proslavi ove svetkovine, posebice Udruzi za zaštitu i revitalizaciju Veloga Grablja “Pjover”. Udruga svake godine priprema višednevni program koji je ove godine počeo 21. rujna, a završit će 6. listopada.

U popodnevnim satima don Ivan je s hvarskim župnikom don Tonijem Plenkovićem te župnikom Vrbanja i upraviteljem župe Svirče don Milijem Plenkovićem predvodio svečanu Večernju i procesiju s kipovima svete braće blizanaca, liječnika i mučenika iz vremena rimskog cara Dioklecijana.