Dođi, Gospodine Isuse! (Otk 22,20)

Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta! (Mt 28,20)

Dragi hodočasnici!

Ljubljena braćo i sestre u Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Hvaljen Isus i Marija. “Promatram kako je veseo i ponosan skup svetih koji pozvani od svete Bogorodice i vazda Djevice Marije prispješe ovamo spremna srca… Sad je na nama ispunjena riječ pjesmotvorca Davida: Eto, imali što tako dobro ili tako ugodno kao kad braća borave zajedno! Pozdravljam te, sveto i otajstveno Trojstvo. Ti si nas sve prizvala u ovu Crkvu svete Marije Bogorodice. Pozdravljamo te, Bogorodice Marijo…, Majko i Djevice, po kojoj je u svetim evanđeljima nazvan blagoslovljenim Onaj koji dolazi u ime Gospodnje” (Časoslov N.B., str. 2516).

Te pozdravne riječi, s kojima vas sve srdačno pozdravljam, davno su izrečene. Tako je sveti biskup Ćiril Aleksandrijski pozdravio sabor u Efezu 431. godine. Na tom je saboru Majka utjelovljene Riječi – Sina Božjega – dobila svečani i stvarni naslov Bogorodica!

Danas je ovdje u svetištu Majke Božje Bistričke sabran svečani zbor Crkve u Hrvata da zaključi slavlje velikog jubileja: Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.

Držeći se drevne riječi po Mariji k Isusu, želimo ovdje u svetištu Majke Božje našim Nacionalnim euharistijskim kongresom zajedno s Marijom pjevati: Veliča duša moja Gospodina… jer velika mi djela učini Svesilni i sveto je Ime njegovo (usp. Lk 1,46; 49). Ovim euharistijskim slavljem želimo pjevati zahvalnicu za velike darove Božje: za dar krštenja kojim se Otkupljenje počelo događati u biću hrvatskog naroda prije trinaest stoljeća; želimo zahvaliti za ustrajnost u vjeri i zajedništvu Katoličke Crkve; osobito želimo zahvaliti Gospodinu za neprocjenjivi dar euharistije, za čudesni sakrament Tijela i Krvi Kristove u kojem Otkupitelj, naš Isus Krist, trajno ostvaruje u svojoj Crkvi i za svoju Crkvu svoju nekrvnu Žrtvu, svoju Gozbu i svoju živu Prisutnost.

Ovim Kongresom želimo moliti jakost vjere za naše dane i buduća vremena: želimo moliti i oproštenje za grijeh naroda našega. Uključujemo u zaključno slavlje velikog jubileja i jubilej ovog Marijina svetišta, jer prije tristo godina, 16. srpnja 1684. g., pronađen je ponovo Lik Majke Božje Bistričke, koji je zbog ratnih opasnosti onih vremena bio sakriven u zidu crkve.

S Presvetom Bogorodicom molimo svjetlo Duha Svetoga da ovaj Kongres urodi željenim plodovima u Crkvi našoj i narodu našem! Neka s nama to mole u nebeskoj Crkvi sabrani svi prošli naraštaji pravednika, svetaca i mučenika trinaeststoljetne povijesti Crkve u Hrvata. Bog se utjelovio i rodio od Djevice da bude Bog s nama – Emanuel (usp. Iz 7,14). Tako je objavio svoju ljubav prema čovjeku. Bog je Bog za čovjeka. I čovjek sebe uistinu ostvaruje kad je čovjek za Boga. Odnos pak čovjeka prema Bogu očituje se u odnosu čovjeka prema čovjeku. Tako nastaje i raste sve savršenije ljudsko bratstvo u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. Izvor tog bratstva jest Bog kojemu upućujemo molitvu: Oče naš! Isus nas je tako učio moliti. Zato je i rekao svojim učenicima:“… Vi ste svi braća!“ (Mt 23,8). Zajedništvo u Bogu Spasitelju najčovječnije je bratstvo. Bog ljubi čovjeka. Čovjek je pozvan ljubiti Boga. Tako nas vjera uči. To je Božja objava. U tu istinu povjerovaše pradjedovi naši prije trinaest stoljeća. “I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj” (1Iv 4,16). Slobodno smo povjerovali. Ni od koga prisiljeni, naprotiv: tijekom teških stoljeća mnogi su Hrvati od te vjere velikim iskušenjima otkinuti: dakako, bilo je i onih koji su se iz te vjere i svojevoljno isključivali. Međutim, velika većina katoličkih Hrvata, makar i uz najtežu žrtvu, sili je odoljela i vjeru je sačuvala.

Kad već poniremo u povijest, sjetimo se da je upravo na današnji dan 9. rujna 1493. g. na Krbavskom polju izginuo cvijet hrvatskog naroda. Ponosimo se time što su naši pradjedovi slobodno povjerovali. Vjere i ljubavi nema bez slobode. Bog je u svim svojim djelima savršeno slobodan: i u djelu stvaranja i u djelu Otkupljenja. Slobodno se želi darovati čovjeku. I čovjek mora biti slobodan da se može Bogu darovati. Stoga je zahtjev pravednosti da čovjek bude ne samo u svojoj duši, nego i u svojim vanjskim odnosima, sasvim slobodan za Boga. Priječiti na bilo koji način čovjeku da Boga traži i da bude Božji teška je povreda pravednosti i ljudskog dostojanstva. To u određenom  smislu znači priječiti i samom Bogu da bude prisutan među ljudima, da čovjeka spasava. Velika je zabluda kad se tvrdi da je čovjek baš onda slobodan kad Boga isključi iz svoje savjesti i svoga života, kad sasvim raskine svaki odnos prema Bogu. Na nekim prostorima svijeta u ovom našem vremenu proces ateizacije postao je čak i program odgoja i javnog života. To pak ne može biti bez prisile na savjest ljudi. Međutim, i najsuvremenija iskustva pokazuju da bolji svijet za kojim svi ljudi dobre volje teže, bez obzira na različita uvjerenja, nije moguć bez duhovnih vrijednosti: nije ostvariv bez objektivnih moralnih načela. Put u ljudsku sreću samo je onaj po kojem Bog i čovjek hodaju zajedno!

Bog – prisutan u ljudskom razumu kao Istina, u ljudskoj savjesti kao najviše Dobro, u srcu kao najuzvišenija ljubav – čini čovjeka pravednim u svim odnosima, savjesnim u dužnostima, nesebičnim u djelovanju. Takav čovjek bez obzira u kakvu sistemu živi, može biti graditelj uistinu pravednijeg društva, boljega svijeta.

Kad Crkva – svuda u svijetu – traži punu slobodu za vršenje svoga poslanja, koje joj je predao sam Isus Krist, to uključuje u sebi slobodu svakog vjernika da svoju vjeru javno živi i javno ispovijeda: to je napokon sloboda samoga Isusa Krista da ljude oslobađa od grijeha, od svakoga zla u njima samima, i da ih svojim Svetim Duhom uzdiže u dostojanstvo sinova i kćeri Božjih.

Sloboda Crkve zapravo je sloboda Isusa Krista da slobodno mijenja čovjeka i tako mijenja cijeli svijet nabolje. Isus Krist je u Crkvi prisutan svojom riječju; prisutan je u njoj po sakramentu; prisutan je u zajedništvu Crkve. “Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20).

Najpunija i najčudesnija Isusova prisutnost ostvaruje se, međutim, u euharistiji, u sakramentu njegova Tijela i Krvi. Tu je on uistinu prisutan, “vere, realiter et substantialiter“, svojim božanstvom i svojom ljudskom naravi koja je preobražena slavnim uskrsnućem. U punom smislu u euharistiji – pod prilikama kruha i vina – Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ispunja svoje obećanje: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). U svakoj misi govori svojoj Crkvi: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama…“ (Lk 22,15).

Euharistija je sakrament zajedništva Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom; sakrament je najpunijeg zajedništva među članovima Crkve. Nikada nisu vjernici tako duboko povezani međusobno kao što su povezani oko oltara u euharistiji. Ništa toliko ne približuje čovjeka čovjeku kao što ih približuje pričest. Zato je apostol Pavao pisao Korinćanima: “Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo Krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi…“ (1Kor 10, 16-17).

Pričesnik prima živoga Otkupitelja; no taj Otkupitelj Isus Krist Bog je za svakog čovjeka. Zato pričesnik treba primiti u svoje srce svakog čovjeka. Pričešću se hranimo ljubavlju prema svakom čovjeku, bilo iz kojeg naroda, bilo koje rase, vjere ili uvjerenja. Nije li nas i ovaj Euharistijski kongres Crkve u Hrvata sabrao da budemo zajedno s vjernicima Slovencima, Mađarima, Slovacima, Poljacima, Česima, Talijanima, Nijemcima, Albancima – s vjernicima iz svih susjednih naroda u kojima naša Crkva živi! Ne susrećemo li se u ovoj euharistiji i s predstavnicima drugih kršćanskih zajednica: s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve, Evangeličke Crkve i drugih! Ne susrećemo li se ovdje kao baštinici vjere Abrahamove i s predstavnicima Islamske zajednice. Ima li među nama i onih koji vjere nemaju, i oni su prihvaćeni s vjerničkim poštovanjem, jer i za njih je Krist umro i uskrsnuo.

Čovjek pričesnik za sve je otvoren s iskrenim namjerama. Jedino je nepomirljiv sa zlom, s grijehom. Grijeh odbacuje Boga, odbacuje njegovu ljubav i istinu, a time odbacuje i čovjeka. Sve što je protiv Boga ugrožava i čovjeka. Zato pričesnik zna da se Božjem stolu mora pristupiti čistim srcem.

Euharistija je hrana za život vječni, ali ona preobražava i zemaljski život. Pričesnik iz ljubavi teži k pravednosti; on mora biti čovjek za siromahe, gladne, tjeskobne, progonjene i izgubljene. Nitko ne smije priječiti dostojno raspoloženom vjerniku k Božjem stolu; samo teški grijeh čini vjernike nesposobnima za primanje pričesti, zato on zna da mu je tada put do pričesti kroz skrušenu, dobru ispovijed.

Stoga Crkva zahtijeva potpunu slobodu da svaki vjernik, bez obzira na službu i situaciju, ima mogućnost sudjelovati u euharistiji. To je sloboda vjerskog života privatno i javno. Istinski je slobodno ono društvo u kojem je svaki čovjek slobodan živjeti s Bogom. Ističemo kao neotuđivo ljudsko pravo da svi građani vjernici mogu javno slaviti euharistiju, da se nitko ne mora sakrivati, da se nitko ne mora bojati bilo kakva prigovora ili prijetnje. Crkva u Božje ime potiče svoje vjernike da u svakoj društvenoj ili državnoj realnosti savjesnim i poštenim radom i životom doprinose blagostanju cijeloga naroda i cijele zajednice. Vjernici su promicatelji ne samo materijalnog napretka, nego i etičkog i duhovnog napretka. Ali, Crkva također, u ime ljudskog dostojanstva i u Božje ime, s punim pravom upozorava na probleme gdje ta vjerska sloboda nije još potpuno ostvarena. Nije to ni opozicija ni neprijateljsko djelovanje nego dosljedno naviještanje evanđeoske ljubavi i pravde u slobodi.

Potpuna sloboda uključuje u sebi slobodu vjerskog odgoja djece i mladih u skladu s uvjerenjem i savješću roditelja; uključuje u sebi i mogućnost izgradnje dostojnih prostora za slavljenje euharistije gdje vjernici žive. Ta sloboda uključuje u sebi dosljednu mogućnost vjernika, umirućih, bolesnika, zatvorenika, vojnika da slave euharistiju i primaju sakramente. Sve te slobode štite dostojanstvo ljudske osobe i uzdižu cijelo društvo na viši stupanj čovječnosti; uključene su u pojam humanizma.

Proslavljajući bogočovječno značenje euharistije, Crkva se u Božje ime mora zauzimati za svakog čovjeka svuda u svijetu, u svim prilikama. Isus Krist – jedini Otkupitelj čovjeka – poslao je svoje apostole, svoje biskupe i svećenike svakom narodu. To znači da smo najprije poslani svome narodu u kojem smo rođeni i s kojim živimo. Ljudski je i evanđeoski radovati se i tugovati sa svojim narodom, s njime dijeliti dobro i zlo. Tako živi i Katolička Crkva u narodu Hrvata kroz trinaest stoljeća. Svoje evanđeosko rodoljublje očitujemo najstvarnije kad Otkupljenjem nastojimo liječiti dušu svoga naroda od smrtonosnih zala koja razaraju čovjeka, obitelj i narod. Tako izgrađujemo civilizaciju života i ljubavi. Naš veliki jubilej pozvao nas je i na ispit savjesti. I ovaj naš Kongres morao bi nas raspoložiti za velike odluke, za istinsko obraćenje. Čuli smo danas da je veliki prorok Ilija, sav založen za pravoga Boga i obraćenje svoga naroda, postao umoran. “Već mi je svega dosta“, reče (1Kr 19,4). Čuo je anđelov glas: “Ustani i jedi“ (1Kr 19,5).

Kršćanin ima također proročki poziv svjedočiti za Boga svojim životom. Slab u sebi, izložen napastima svijeta i nevidljivog napasnika, i kršćanin može postati umoran. Ali dostojno blagovana euharistija daje mu snagu da bude hrabar i vjeran. U euharistiji mladi mogu dobiti jakost da budu nevini, sačuvani, pošteni. Očevi i majke, euharistijom ojačani, žive vjerno i poštuju život. raduju se djeci; euharistija čuva svećenike, redovnice, redovnike da budu uvijek Božji! Snagom euharistije proročki se moramo zauzimati da očistimo naš govor od bogohulne psovke i kletve; proročki moramo nastojati zaustaviti bujicu pobačaja, koji postaju već pravim genocidom! Moramo hrabro isticati da cilj bračne ljubavi nije sebično uživanje kojim se osoba pretvara u sredstvo, nego uzajamno obogaćivanje u nesebičnoj ljubavi; dostojanstvo bračne ljubavi doista je ugroženo protunaravnim metodama izbjegavanja postanka novog života. Kao vjernici u Crkvi i kao građani u narodnoj zajednici, odgojem, primjerom i molitvom pomognimo mladima da se odupru nemoralu, drogi, alkoholu, da sačuvaju vjeru.

Ovim Nacionalnim euharistijskim kongresom završavamo svečano i radosno slavlje velikog jubileja. Hoćemo li svetu baštinu vjere katoličke ponijeti u buduća stoljeća? Neka ovaj dan do kojeg smo stigli dugim hodom trinaeststoljetne, često krvlju i suzama zalivene povijesti bude svijetla postaja na tom velikom našem hodočašću! Neka to bude dan naše čvrste odluke i usrdne molitve: “Dođi, Gospodine Isuse, Maranatha!“ Dođi, vrati se u naše savjesti, u naše obitelji, u naš osobni i javni život! A On nam odgovara; “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28). S Njime nećemo biti umorni za dobro!

U ovaj svečani i radosni dan, u ovom svetom zajedništvu, sabrani iz svih krajeva naše domovine i izvan nje, okupljeni u svetištu Majke Božje Bistričke oko svoga Boga i Spasitelja koji nam se dariva pod prilikama kruha života i vina radosti, utvrdimo svoj Savez s Bogom. Ponovno se čvrsto i neopozivo opredijelimo za Isusa Krista, da nam bude danas, sutra i uvijek Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6)! Probudimo i učvrstimo svoju pobožnost prema blagoslovljenoj Majci našeg Gospodina i Majci naše kršćanske povijesti! Osvijestimo vjernu odanost i poslušnost rimskom biskupu, koji je vidljivi znak jedinstva Crkve u istini i ljubavi! Ponovimo svoj Veliki Zavjet iz Solina 1976. i prevažne odluke iz Nina 1979. “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu.“ To vrijedi za svaku katoličku obitelj u svakom narodu i za sva vremena.

Danas ćemo pred Isusom i cijelim nebom sebe i sve svoje povjeriti Bezgrešnom Srcu Marijinu. Majka Božja i Majka Crkve poziva nas na molitvu i pokoru, da u ovom nemirnom svijetu i tjeskobnom vremenu Bog ostvari svoju pobjedu Mira.

Čuli smo danas Božju riječ, koja nas potiče da čuvamo nepokolebljivu vjeru nade, da pazimo jedni na druge i potičemo se na ljubav i dobra djela; posebno nas opominje da ne puštamo svojih sastanaka (usp. Heb 10,22-25), da se dakle revno okupljamo u euharistiji. I pođimo naprijed s našim Bogom! Sa svom baštinom teške i slavne prošlosti, sa svim iskustvima sadašnjosti i svom nadom vječne budućnosti. Krijepljeni euharistijom, pod Marijinim okriljem pođimo s Bogom u buduće dane, u buduće godine, u buduća stoljeća – sve dok Gospodin ne dođe (usp. 1 Kor 11,26)! Apostol Pavao piše Rimljanima i Crkvi svih vremena: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas… Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?… U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Gospodinu našemu!“ (Rim 8,31.35-39).

Tako neka bude! Amen!

Izvor: Monografija “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata/NEK 1984.”

Pripremio: vlč. Tomislav Hačko